OSIJEK – Kad netko kaže »Intermedijalni festival književnosti«, čovjek može pomisliti svašta; ako je dobrohotan, u odrednici »intermedijalni« naći će inovaciju u odnosu na »klasične« festivale književnosti, a ako nije, onda mu i tako nema pomoći. Ako se tom festivalu dade ime PUnKt, pa ga se još smjesti u Osijek, pridodaju mu se organizatori Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku i Filozofski fakultet Osijek, još uvijek se ni onaj dobrohotni čovjek ne bi trebao presavijati od oduševljenja, no ako se u organizaciju smjesti Nebojšu Lujanovića, e onda se igra već pomalo mijenja. Za sve koji prate kulturna i književna pitanja i zbivanja u našoj zemlji, ovo ime je garant precizne, kreativne organizacije i pristupa koji i u nezahvalnim uvjetima pomiče granice uobičajenog. Nećemo ni početi navoditi sve festivale i tribine koje je ovaj književnik, profesor, znanstvenik, mentor i maratonac organizirao i vodio, ali reći ćemo barem – Pričigin.

Ključ je u sadržaju

Taj i takav Lujanović ključni je čovjek festivala koji kao osnovnu ideju ima angažirati mlade ljude, studente – umjetnike, teoretičare, kritičare, buduće PR-ovce… – u tumačenju književnih djela i opusa. Festival je pritom, uvjetno rečeno, podijeljen na dva dijela, onaj u kojemu je »tumačenje« zapravo neka umjetnička referencija na rad, dio rada ili joj rad služi kao polazna točka, i onaj u kojem se djelo tumači teorijsko-znanstvenim aparatom. Prvi je više vezan za Umjetničku akademiju, i Nebojšu Lujanovića kao »tatu i mamu«, a drugi uz Filozofski fakultet.

Teofil Pančić, Nebojša Lujanović, Nenad Rizvanović, Ahmed Burić i Igor Loinjak

Mi smo bili na prvom dijelu i možemo bez oklijevanja reći da smo ugodno iznenađeni kakvoćom programa i organizacijom. Iako festival traje tek drugu godinu, Lujanovićeva predanost organizaciji uglavnom uspijeva nadomjestiti pojedine porođajne muke, no ključ svega ipak je u sadržaju – onome što je, i kako, predstavljeno. Recimo prostorna instalacija grupe studenata AUKOS-a u Kazamatu prema romanima Josipa Mlakića, koja uspijeva dočarati specifičnu atmosferu Mlakićeva pisma kada je ono jesensko, prijeteće, »tvinpiksovsko« (roman »Majstorović i Margarita«). Ili glumačko-glazbena izvedba fragmenata pisma istoga autora, koja je donijela sjajnu interpretaciju dijela Mlakićeva teksta »Svježe obojeno« u izvedbi mlade glumice Lucije Subotić i uz sugestivnu, atmosfersku glazbenu pratnju, koja je osim muzike dočaravala i napetost, kišu…

Cijela ta sjajna priča s Mlakićem, koja se okončala odličnim razgovorom s autorom u izvedbi mladog budućeg PR-ovca Ivana Martinovića, jedva nas je uspjela pripremiti za novo oduševljenje, koje će i opet režirati mladi umjetnici-studenti kada se dohvate Luke Bekavca. Likovna izložba »Reminiscencije mjesta«, sada već nagrađivane Josipe Henizelman i sigurno u budućnosti nagrađivanog Filipa Ljulja, i samog su autora našle oduševljenog. Bekavac je, naime, rekao da nikako nije očekivao da će naći tako snažan umjetnički izraz, koji on ne vidi kao interpretaciju njegova »Drenja«, već kao radove koji dolaze s istog mjesta kao i »Drenje«, koji se svojim, likovnim jezikom, bave istim pitanjima. A gomila pitanja Luki Bekavcu iz publike u Galeriji Knifer ukazala su na jednog od najzanimljivijih autora danas, čija se djela, pogotovo šesterotomna nova »Urania«, tek trebaju primjereno pročitati.

Otvoriti se publici

Za analizu bogatog programa festivala trebalo bi puno više prostora no što ga ovaj novinski članak ima, no ono što se može reći jest da je koncept festivala originalan, ali i da je izvedba iznenađujuće dobra. Ako bismo tražili zamjerku, mogli bismo je eventualno naći u činjenici da je festival još uvijek prilično »zatvoren« u okvire akademske zajednice, odnosno da grad još uvijek ne živi festival. Svjestan je toga i Lujanović, no on također kaže i da se festival u tom kontekstu dugo gradi.

– Svi festivali odgajaju publiku. Ljudi ne razmišljaju o tome da se festivali književnosti u Zagrebu ili Puli grade 15 i više godina; oni misle da je zdravorazumski to da 50-ak ljudi dolazi na događaje i spontano se okuplja. Publika se za takvo što odgaja dugo. A mi smo još specifični i po tome što smo se usmjerili na mlade umjetnike – glumce, glazbenike, likovnjake… – a oni su jedni drugima publika. Oni usamljenički vježbaju svoje vještine, pa onda vape za tim da to negdje pokažu i da je ispred njih publika. Njima je ovo super prilika da probiju led. Dakle mladi umjetnici, mlada publika, mladi organizatori – naime ideja je, konačno, njima i prepustiti sve, da rade festival kako oni misle da treba, po svojem guštu – kaže Lujanović, kojega pitamo i da nam usporedi osnovnu ideju festivala, prvo njegovo izdanje i ovo upravo okončano.

U očekivanju trećeg

– To je jedan doista neobičan festival, u kojem može postojati problem hiperprodukcije; kad se u skladu s konceptom pošalju pozivi i počnu skupljati mladi umjetnici, treba imati na umu da Akademija ima brojne smjerove i da se može dogoditi da bude puno programa koje publika ne može popratiti. Ali sve je to dio procesa sazrijevanja; ovo je druga godina, a sljedeće godine, u svom trećem izdanju, festival bi trebao biti pravi. Bit ćemo koncentriraniji, jezgrovitiji, i sa zvučnim imenima – kaže pretjerano samokritično Lujanović, jer osim što hiperprodukciju nismo osjetili, bilo je itekako zvučnih imena; osim spomenutih Josipa Mlakića i Luke Bekavca, PUnKt su posjetili i Dragan Velikić, Laszlo Vegel, Teofil Pančić, Ahmed Burić…

No bez obzira na to što je i ovo izdanje festivala premašilo naša očekivanja, ideja i vizije napretka i dalje ne nedostaje. Ipak, za takav iskorak potrebna je i ona druga vrsta proze – financije – pa nas je konačno zanimalo i kako tu PUnKt stoji. Lujanović je optimističan: festival je prošle godine imao potporu Ministarstva kulture i medija (ove godine je izostala zbog nekog formalnog propusta u prijavi), imaju podršku Društva hrvatskih književnika, a očekuje se i da će se Grad Osijek sadržajnije uključiti.

– Kad se sve to poklopi, od iduće godine imat ćemo dobru materijalnu bazu i za zahtjevnije produkcijske elemente – govori Lujanović, a mi nekako znamo da će to baš tako biti.

PUnKt kao akronim

Iza naziva festivala, koji se čita kao »punkt«, pa onda i upućuje na mjesto u prostoru koje ima posebnu važnost, stoji akronim: P – Panonija, U – Umjetnost, n – novi mediji, K – Književnost, t – teorija

Neušminkani Osijek

U sklopu festivala održano je i predstavljanje nove zanimljive knjige Nenada Rizvanovića »Trg slobode«, objavljene u izdanju Multimedijalnog instituta. Predstavljanje je upriličeno u Galeriji Waldinger, u kojoj su bile postavljene i fotografije Osijeka autora Željka Stojanovića, inače svojevrsna inspiracija za knjigu.

Na predstavljanju se okupila zavidna reprezentacija umova regije; uz Lujanovića kao moderatora zanimljivog razgovora, te autora, o knjizi su govorili Teofil Pančić i Ahmed Burić, a o izložbi je govorio njezin kustos Igor Loinjak. Posjetitelji su mogli doznati da je Rizvanovića na pisanje knjige potaknula serija fotografija Osijeka, koju je Stojanović snimio 1996. godine, te da nije namjeravao napisati knjigu o tim fotografijama, nego je u njima našao Osijek kakav i on vidi – neušminkani – za razliku od Osijeka nekih drugih, osječkih fotografa.

Predstavljači su se složili da je knjigu teško svrstati u neku određenu žanrovsku ladicu, no ona time ništa ne gubi. Dapače, njezin bodlerovski splin, kako je Pančić o knjizi govorio, upućuje na epohu odrastanja svih koji su odrastali u »zrelom, dekadentnom socijalizmu«.

– Svi mi imamo svoj trg slobode, gdje god on bio – rekao je Pančić, a prisnažio je tu tvrdnju i Burić, dodavši da je Osijek iz knjige mogao biti i bilo koji drugi grad.

– Piscu kad piše najteže je uhvatiti prošlo vrijeme koje traje. A ovoj knjizi to je uspjelo – rekao je Burić.

Loinjak je istaknuo da su fotografije snimljene u jednom danu i da predstavljaju i objektivan i subjektivan Osijek u svojevrsnoj fotoreportaži.