Uz turizam, jedna od najvećih kolateralnih žrtava Pandemijske Naše su »atraktivne« lokacije koje nudimo holivudskim i inim produkcijama. I dok nas stožer priprema da turiste dočekamo zdravi i puni energije, s obzirom na trenutnu epidemiološku situaciju u Češkoj, žuti Regio čije smo putnike lani dočekivali na riječkom kolodvoru s crvenim tepihom kao da u njemu putuju Meghan i princ Harry, trenutno bi mogao biti ispunjen Minimoyima. Barem bi njihova žuta boja odgovarala boji njegovih vagona.

Što se tiče filmskih lokacija, ta ista pandemija tek se svodi na potragu za izgubljenim vremenima svih naših Mamma Mia Beach »destinacija« i svekolikih transformacija Grada u Canto Bright, Nottingham i Kraljev Grudobran. Zato su filmovi poput »Blissa« u režiji Mikea Cahilla i TV serija »Plemena Europe«, trenutno dostupni na streaming platformama, tek podsjetnik na dva hrvatska lokacijska antipoda koje nudimo stranim produkcijama. Cahill nam je podario Split u diskursu Boat Show razglednice, na kojoj ćemo također prepoznati Galeriju Meštrović i Prokurative. A »Plemena Europe« otkrivaju u devastiranim fasadama Petrinje i Gline tragove apokalipse i prije no što se ona doista dogodila s potresom.

Hologramski Žižek

Jer, dok su autori »Plemena Europe« pronašli u našim lokacijama distopiju i sumrak civilizacije, Hrvati su u njima pronašli našu otužnu stvarnost. Zato Glina snimljena prije potresa za potrebe njihove TV serije izgleda kao da joj se potres dogodio davno prije, s ulicama koje krase šuta i zahrđala vozila. I decenijama zapuštena zagrebačka Sveučilišna bolnica poslužila im je kao još jedna katastrofična kulisa, ali i pulski Muzil. No, još je bizarniji odabir Bakićeva spomenika na Petrovoj gori, koji u toj istoj seriji postaje vojni štab plemenske federacije Grimiznih, koji se bore za multi-kulti vrijednosti i demokraciju.

Ostaje nam dakle prodavati idilične vedute Visa koje »glume« grčki otok i nuditi vlastitu razorenu prošlost za šaku dolara i distopije. Jer, kako je to lucidno napisao Boris Postnikov, »Hrvatska za potrebe globalnog spektakla izvozi sliku vlastitog debakla«.

O »Plemenima Europe« već se naširoko izvještavalo u našim medijima, kad su se nakon potresa pojavile fotografije filmskog seta snimljene u Glini tijekom snimanja serije, prije no što će banijski potres navijestiti ono što su njeni scenaristi prikazali kao civilizacijski kolaps. Na tragovima te distopije su i lunarni pejsaži Paga koje koristi Gabriele Salvatores (šifra: »Tutto il mio folle amore«) s junakom poznatijim kao »Modugno della Dalmazia«, pjevajući na našim svadbama talijanske kancone. Iako njegov autistični sin Vincent s kojim kreće u glazbenu road odiseju, priziva istoimeni song Dona McLeana. No, Pag u tom filmu barem ostaje Pag, a ne još jedan grčki otok. U »Blissu« Split nije Split, već nekakva nedefinirana lokacija junakove alternativne stvarnosti, s jahtama i tulumima u kojima se ukazuju Bill Nye i hologramska verzija Slavoja Žižeka.

Jer, treći Cahillov komad posve se udaljio od njegove nezavisne znan-fan prošlosti. Iako ga i dalje proganjaju motivi dvostrukih igara, simulacija i alternativnih realnosti. No, ako je autorova »Druga zemlja« prizivala »Solaris«, »Bliss« priziva »Matrix«. Njegove (ne)stvarnosti, bajke o Bijelom zecu i Platonove dileme. Sve te simulacije i alternativni svjetovi nisu ništa drugo nego odvlačenje pažnje i privid koji pokušava udaljiti pogled od magije i usmjeriti ga prema znanstvenoj spoznaji i »logičnom kontinuitetu«. Jer, znan-fan je bio i ostao otvoren različitim tumačenjima. No, koliko god »Bliss« pokušava biti vjerodostojan, nedostaju mu čvrsti znanstveni temelji. Zato mu je scenarij totalno promašen i nenadahnut. Htio bi biti Cronenbergov »eXistenZ«, ali mu nedostaju impulsi. Htio bi biti »Matrix«, ali ni sam nije u stanju otkriti vlastitu laž. Zato se nije puno udaljio od klasične epizode »Zone sumraka«.

Nova realnost

Sve se svodi na tezu da danas nijedna stvar ne mora biti stvarna. Bilo da je riječ o njenim negativnim konotacijama (Fake News) ili onim pozitivnim (»Ne znam je li sve to stvarno, ali sam doživio emociju, a ona je stvarna«). Zato su Greg (Owen Wilson) i Isabel (Salma Hayek) stvarne individue, zarobljene u paralelnim svjetovima simuliranih stvarnosti. On je zbunjen, ona je munjena i energična. On pokušava pronaći sebe. Ona razmišlja i odlučuje. Njegov »gubitak pamćenja« tek je metafora gubitka navika. Da bi se odbacio sistem, Cahill vjeruje da je dovoljno odbaciti mobitel, a samim time i vlastiti identitet, konstruirajući vlastiti fantastični svijet u potrazi za šarenim kristalima, koji nude osjećaj snage i sigurnosti. No, da bi Greg otkrio raj, Isabel će mu pokazati kako izgleda pakao, dakle »prava« stvarnost. Jer, ako u »Drugoj zemlji« junakinja otkriva snove na Terri 2, dok u »I Origins« realnost počiva u pogledu, u »Blissu« ona se krije u kristalima kao novoj realnosti.

Jer, za Cahilla, tehnologija je uvijek bila i ostala magija. No dok ju je u prethodna dva komada puno lakše zakamuflirao, u »Blissu« magija postaje evidentna. U svijetu kristala čije supermoći manipuliraju stvarnošću, gase plamen svijeće rukama i gnječe vozila. Ideja je u tome da svi živimo u groznom svijetu, ali ga svejedno poštujemo bez obzira na njegove nesavršenosti. Takav koncept možda je povezan s konzumacijom droga kao produžene ruke svijesti i života, pomažući nam da sanjamo i lažiramo stvarnost. Iako u igri simulacija ne postoje pravila. Jer, ako u »Matrixu« odabir artificijelnog svijeta ostaje metafora buđenja, u »Blissu« on se svodi na ovisnost. Iako Cahillovi kristali bez obzira na osunčane splitske vedute, ostaju potamnjela sjaja.