Nedvojbeno je jedna od najdojmljivijih knjiga prošlogodišnjeg književnog stvaralaštva na području Hrvatske roman »Gdje je nestao Kir«, znanog hrvatskog dramskog redatelja, scenarista, glumca i pisca Elvisa Bošnjaka. Trideset godina nakon tragične smrti Josipa Reihla Kira, načelnika osječke policije, Bošnjak je odlučio napisati roman koji će na dojmljiv način govoriti o nasilnoj smrti jednog od onih ljudi koji su bili spremni dati sve – čak i život – da bi pobijedio mir, a ne rat. Nažalost, nije u tome uspio. Ubili su ga hrvatski dragovoljci kojima, kao ni srpskim, mir nije odgovarao.

Tragičnu Kirovu sudbinu Bošnjak koristi da bi progovorio o vječnim temama rata i mira, mržnje i zla, a to čini na taj način da čitatelju prenosi izmišljene priče koje se zbivaju nakon ubojstva i koje nam pripovijeda Kirov »duh«, odnosno njegov ubojica. Kroz riječi krvnika i žrtve zrcali se mnogo toga što je uzrokovalo – a i još će – brojne nesreće, tragedije i patnje ljudi koji žive na ovim prostorima. Elvis Bošnjak sve je to obradio na iznimno dojmljiv način, a na početku ga pitamo kako to da se, s obzirom na itekako poznat rad u kazalištu i na filmu, odlučio za izražavanje u obliku romana.

Posao pisca je samački

– Oduvijek sam znao da ću pisati romane. Bilo je samo pitanje vremena. Znao sam da moram biti strpljiv. Roman je druga disciplina, nema posrednika između tvoje misli i krajnjeg korisnika, nema redatelja, scenografa, glazbenika, suradnika za scenski pokret, glumaca ni dizajnera svjetla. Ti si sve to sam. Posao pisca je samački, ali roman i poezija zahtijevaju dublje samovanje. Ja sam valjda morao prvo ispucati potrebu za bukom, potrebu da mi se plješće. Sada me sve to guši, sad je sve što trebam to samovanje. Iako, sad buka zna gdje me može naći. Moram nekako otkriti kako da joj umaknem.

Povod za priču je stvarni događaj. Koliko je to zahtjevno i teško kad je riječ o umjetničkom djelu, pogotovo romanu, ali i drami, filmu?

– Isto je kao i da smišljaš priču ispočetka, jer sve što smisliš negdje se već dogodilo. Kad imaš stvarni događaj, sve ovisi o izborima, o onom što te u tom događaju tjera da pišeš o njemu. Neke stvari važne u događaju u fikciji su nevažne, i obrnuto, ono što je u događaju marginalno, u fikciji može biti ključno. Pred tobom stoji velika priča, ali ne možeš je otključati dok ne nađeš male stvari, one koje je čine običnom, viđenom.

Gluma i pisanje

Iako je puno toga vezanog za ubojstvo Kira poznato, jeste li išli u dodatna istraživanja i proučavanja tog mračnog ratnog trenutka?

– Da, naravno, proučio sam sve do čega sam mogao doći. I nisam pronašao ništa što vi sami ne biste pronašli. I što češće odgovaram na ovo pitanje, čini mi se da to na kraju i nije toliko važno u priči, ne za roman. Taj roman ne bi postojao bez nas danas, bez onoga u što smo se pretvorili. On je priča o identitetu zakovanom u kockice i bojice, dok za ono dublje, što bi taj identitet čvršće i pametnije moglo graditi, nemamo vremena.

Kako je bilo pokušati »ući« u svijest, emocije i misli ubojice, potom i žrtve?

– Sigurno je pomoglo to što sam glumac, navikao sam na taj način sagledavati ljude, pratiti unutarnji ritam lica koja igram. Jednu večer možete igrati zločinca, a drugu sveca. Navikao sam braniti i ljude s čijim se postupcima nimalo ne slažem. Glumac ne može igrati ono što on misli o licu, nema pravo kritizirati lice, glumac je dužan raditi ono što lice radi bez dodavanja ili oduzimanja. To je sigurno odredilo, i određuje, moje pisanje. Tako da ući pod kožu ovim licima nije za mene predstavljalo neki problem. Ali ovakva tema, i roman općenito, zahtijevaju osoban odnos, zahtijevaju pisca koji je prisutan, pošten. Ja sam svoje poštenje brusio, bar tako mislim, dopuštajući da me priča izmijeni, da me oblikuje onoliko koliko oblikujem i ja nju. To isto radim i kada čitam. Puštam priči da obavi neki posao u meni.

Kakve su do sada reakcije na knjigu? Jeste li, primjerice, razgovarali s Kirovom obitelji? I ako jeste, što kažu? Je li bilo i negativnih reakcija?

– Jedine reakcije koje su mi bile važne, ako govorimo o odnosu između samog događaja i fikcije, bile su reakcije Kirove obitelji. I supruga, gospođa Jadranka, i kći Barbara, bile su jako zadovoljne romanom i neizmjerno sam sretan zbog toga. I zahvalan sam im, i znam da su zbog ovog romana ponovo morale proći kroz taj pakao. Negativnih reakcija nisam doživio, ali sam osjetio jednu vrstu nelagode, ili prešućivanja, čak i od bliskih ljudi, koji su roman čitali i nisu imali potrebu ništa reći. Primio sam to tako kako je. Jer iskreno, dao sam mnoštvo intervjua, i to tako ide, knjiga treba biti viđena, ali ja nemam nikakvu potrebu tumačiti samoga sebe. Nemam potrebu braniti temu, ona je dovoljno jaka da se brani sama, ne treba joj moja pomoć. Napisao sam taj roman jer sam smatrao da mora biti napisan, da se tog čovjeka ne smije prešutjeti, a kako to nitko nije napravio prije mene, onda sam morao ja.

Poraz civilizacije

Postoji li mogućnost »filmovanja« ovog teksta, ili pak pretvaranja romana u kazališnu predstavu?

– Postoji, naravno, ali nemam nikakav imperativ u tom smislu. Ako se nešto i dogodi, bit će to inicijativom drugih ljudi. Neke razgovore sam vodio, ali za sada nemam ništa konkretno za prijaviti. Ako netko poželi snimati film ili raditi predstavu, ja nemam ništa protiv, ali ne znam u kojoj mjeri ću sudjelovati. Proveo sam dvije intenzivne godine s tom pričom i dao sam joj sve što sam mogao.

Roman ima jasno izraženu pacifističku ideju. Smatrate li da književnici (intelektualci, općenito) trebaju na jedan način biti savjest društva i upozoravati na ono što nije dobro?

– Tko bi drugi uopće mogao biti savjest društva? Pitanje je kako se društvo odnosi prema toj savjesti. Mi je uglavnom tretiramo kao neprijateljsku djelatnost, ona sravnjuje naše mitove, ljušti našu glupavu i ni na čemu izgrađenu samodopadnost. »Mali narodi trebaju velike pjesnike« – da zloupotrijebim Arsena. Društvo je samo po sebi jedna histerija, ne samo naše društvo, sva društva tzv. civiliziranog svijeta, ona vlada našim školama, ulicama, parlamentima, medijima, društvenim mrežama, trpamo je sebi u usta i svojoj djeci u uši. Proizvodimo je u neograničenim količinama i nikad nam nije dosta histerije; imanja, posjedovanja, sreće, bivanja u pravu, nacionalnog ponosa, sezonskih popusta, crnih petaka i žutih srijeda. Umjetnost bi nas trebala smiriti, usporiti, natjerati nas da udahnemo, vidimo druge, posvetimo se drugima. Ali želimo li mi zaista biti smireni, želimo li disati, želimo li se posvetiti drugima, ukoliko nam ti drugi nisu potrebni kako bi se posvetili nama?

Kako vam roman djeluje danas, u svjetlu svih ovih užasa s ukrajinskih prostora. Nije li i tamo u igri »filozofija laži« i pokušaj da se nekoga demonizira kako bi se opravdalo vlastito agresivno ponašanje?

– Sve su tehnike već viđene. Boris Johnson je rekao da svijet nakon ovog rata više nikad neće biti isti. Stalno slušamo kako svijet nakon pandemije više neće biti isti i jedva čekamo vratiti se »starom normalnom«. Pitam se, pa što je to bilo normalno u tom starom? Nije li to staro bilo potpuno nenormalno, ne dovodi li to staro nenormalno do ovog »novog normalnog«? I kako će se to taj svijet promijeniti? Mislim da gospodin Johnson nije u pravu. Svijet nije trebao biti isti ni nakon Prvog svjetskog rata, ni nakon Drugog, ni nakon Auschwitza, ni nakon Jasenovca, ni nakon Srebrenice, ni nakon Vukovara, a opet je ostao isti. Za mene je ovaj rat tužan poraz jedne civilizacije zalutale u ispraznost. Školovani smo u humanističkim obrazovnim sustavima, učili smo neke pjesnike, glazbenike, učili smo Zemlju i svemir, pa kakvog to smisla ima ako je ovo rezultat. Čemu onda svo to naše obrazovanje, književnosti, duhovni rad, povijest, naša učiteljica života, ako u nekom trenutku žeđ za tuđom krvlju prebriše sve što smo, tobože, naučili? Čini mi se da bi onda sve trebalo izmijeniti, da je sve to čemu učimo našu djecu pogrešno. Nacionalizam je izvor najvećih zala na ovom svijetu, i dok ne pronađemo način da umaknemo tom zlu, sve će, i uvijek iznova, biti isto, povijest razloga biti će jača od povijesti istine i Kir opet neće uspjeti zaustaviti rat.

Tri sestre

Što trenutačno radite? Je li u planu drama, film, režija, gluma…?

– Trenutačno me uz gomilu mojih ideja progoni i jedna mala hrpica tuđih, koje se svim silama žele prikazati mojima. I ja i drugi imamo puno želja od mene samoga, i kao netko tko bi se htio riješiti svih želja, i svojih i tuđih, na pogrešnom sam putu. Upravo pripremam ulogu Veršinjina u Čehovljevoj drami »Tri sestre«. I dramaturg sam na toj predstavi koju režira Nenni Delmestre u splitskom HNK-u. To je sjajna uloga i sjajna drama o ljudima koji pokušavaju pronaći taj uzak put koji stoji između terora i banalnosti, taj put plemenitosti, čovjekoljublja, dobrohotnosti, ljubavi, i on stalno izmiče jer, kao što kaže Susan Sontag, i teror i banalnost jednako nas ubijaju. Imam i nekoliko stotina stranica proze koje čekaju svoj oblik, i još nekih planova vezanih za kazalište. Uglavnom, puno, puno svega, a čega točno, valjda će se nekako kazati samo.