Jose Filipe Costa: 'Drago mi je,drugovi!'

Dragan Rubeša analizira sjećanja na revoluciju u Portugalu u dokumentarcima koji se prikazuju i u Rijeci

Dragan Rubeša

Politički analitičari opisivali su Portugal u toj revolucionarnoj 1975. godini kao »europsku Kubu«. No, Portugalci nisu bili jedini koji su rušili Salazara. Pomagali su im i stranci. Iako se njihova zanesenost revolucijom mahom svodila na hipijevski spoj avanture, hedonističke utopije i aktivizma



U sklopu 11. izdanja zagrebačkog Subversive Film Festivala prikazana je »Tvornica ničega« (»A Fabrica de Nada«) portugalskog sineasta Pedra Pinha, čiji junak Ze svira u hardcore bendu i kreće s radnicima u borbu da bi zadržali proizvodnju u njihovoj tvornici dizala kojoj će se dogoditi stečaj, nakon što strojevi počinju nestajati iz njenih hala. Zid njegove sobe krasi poster s natpisom »Before Punk There Was Death«, koji savršeno korespondira s doksom »White Riot« Rubike Shah uvrštenim u selekciju Rijeka Film Foruma (RIFF) u kojem se grupa britanskih pankera udružuje preko fanzina »Temporary Hoarding«, kako bi se serijom koncerata pobunili protiv ksenofobne politike Nacionalne fronte. Doduše, Pintov komad ima još više dodirnih točaka s doksom njegova sunarodnjaka Josea Filipea Coste »Drago mi je, drugovi!« (»Prazer, Camradas«), koji ćemo također vidjeti u programu RIFF-a.



Jer, dok u Pintovu filmu Daniele Incalcaterra kao suvremena verzija Jean-Pierrea Gorina debatira za stolom uz finu papicu hoće li kapitalizam doživjeti kolaps i je li samoupravljanje pravo rješenje, Ze posjećuje oca koji na polici svoje izolirane ribarske kolibe još uvijek čuva knjigu o Lenjinu, zakopavši na skrivenom mjestu mitraljez, za neku novu revoluciju (»Ako ne uništimo gorile, one će uništiti nas«). Zatekli smo se dakle na onom istom portugalskom terenu koji je već trasirao Miguel Gomes u »1001 noći«. A njegovu putanju slijedi i Costa u »Drago mi je, drugovi!«. Jer, Zeov otac mogao je biti jedan od onih istih Costinih drugova koji su u Revoluciji karanfila rušili Salazarovu vojnu diktaturu, vođeni progresivnim idejama. Politički analitičari opisivali su Portugal u toj revolucionarnoj 1975. godini kao »europsku Kubu«.


Hedonistička utopija


No, Portugalci nisu bili jedini koji su rušili Salazara. Pomagali su im i stranci. Kao što su pomagali i Španjolcima u Građanskom ratu. Doduše, za razliku od Španjolske u kojoj su ti isti stranci izravno sudjelovali u borbama (prisjetimo se brojnih jugoslavenskih dobrovoljaca, pripadnika »internacionalnih brigada«, poznatijih kao »španski borci«), njihov angažman u Portugalu više je bio vezan za portugalski postrevolucionarni period, pomažući narodu u osnivanju kooperativa. Iako se njihova zanesenost revolucijom mahom svodila na hipijevski spoj avanture, hedonističke utopije i aktivizma. Uz moto koji priziva dobri stari »Drugovi, j….. se rado, bez straha« koji na balkonu izgovara Milena Dravić u filmu »W.R. Misterije organizma« Dušana Makavejeva. Iako ga je slobodni radikal i agitator Makavejev tada promatrao u ponešto drukčijem diskursu. Zato nije ni čudo da ćemo već u uvodnoj sceni Pintove »Tvornice ničeg« ugledati Zea u vrućem seksu. Drugovima/radnicima ne preostaje drugo nego da se »j… rado«.





»Nisam ni znao da imate revolucije u Europi. Mislio sam da one postoje samo u Južnoj Americi«, kazat će jedan od tih stranaca koji su se zatekli u Portugalu kako bi natopio vodom karanfile revolucije da ne uvenu. Danas se on i njegova škvadra vraćaju na mjesto borbe četrdeset i četiri godine kasnije u starom VW-u, ugledavši zapuštene kooperative Aveirasa de Cime sjeverno od Lisabona koje su nekad osnivali u pauzi između dva radosna jebanja i projekcija danskih edukativnih seks filmova koji se prikazuju na 16-mm projektoru. Joao je tada bio 26-godišnji ljepuškasti mladac koji se vraća u Portugal nakon što je u Belgiji i Rimu završio studij kazališne akademije. Eduarda se vraća iz Njemačke.



A osamnaestogodišnji idealist Mick došao je u Portugal iz Londona naprosto zato jer je na licu mjesta htio »vidjeti revoluciju«.


Teatar sjećanja


Svi oni sada pokušavaju oživiti sjećanja na vlastitu revolucionarnu prošlost. Iako autor ne voli promatrati njihov prosede kao »uprizorenje« i rekonstrukciju, već kao improvizaciju i dramatizaciju određenih situacija, natjeravši ih da »glume« sebe u mladim danima, dajući im totalnu slobodu, kao da pokušavaju oživjeti teatar sjećanja u sadašnjosti. Kao da ih pokušava natjerati da se poigravaju s tim istim revolucionarnim sjećanjima. Slične opsesije proganjale su Costu i u njegovu doksu »Crvena linija« koji se pozabavio još jednim strancem u Portugalu. Riječ je o Thomasu Harlanu, sinu redatelja Veita Harlana, koji je s Klausom Kinskim posjetio Izrael, pridružio se talijanskoj militantnoj organizaciji Lotta Continua, sudjelovao u Čileu u borbi protiv Pinocheta i postao član revolucionarnog komiteta tijekom snimanja filma »Torre bella« u Portugalu, da bi zadnje dane proveo u sanatoriju Berchtesgadena. Onog istog ubavog alpskog gradića u kojem je obožavao ljetovati Hitler, inače veliki obožavatelj naci opusa Thomasova oca Veita.



U Costinu komadu, njegova britanska akterica natjerat će trojicu muškaraca da bace kockice, kako bi one odlučile tko će oprati suđe. »Muškarci ne obavljaju ženske poslove. Tako je to bilo oduvijek«, kazat će joj jedna Portugalka. Jer, koliko god Revolucija karanfila promijenila jedan autoritarni režim i zgazila Salazarovu čizmu kojom je on vladao dugih 48 godina, feminizmu je očito trebalo puno duže da odbaci neke predrasude. Bez obzira na svu svježinu slobode koja se dogodila njenim akterima u vječnoj igri sjećanja.