Ove godine u svijetu se obilježava važna obljetnica – prije 150 godina, 15. travnja 1874., u Parizu je otvorena prva izložba impresionista. Kako bi proslavio ovu godišnjicu, pariški Musée d’Orsay postavio je izložbu na kojoj predstavlja oko 130 djela i donosi svježi pogled na ovaj ključni datum, koji se smatra danom koji je pokrenuo avangardu. »’Gladni neovisnosti’, Monet, Renoir, Degas, Morisot, Pissarro, Sisley i Cézanne konačno su se odlučili osloboditi pravila vlastitom izložbom, izvan službenih kanala: rođen je impresionizam«, stoji u najavi izložbe.

– Što se točno dogodilo u Parizu tog proljeća 1874. i kakvog smisla danas treba imati jedna izložba koja je postala legendarna? »Pariz 1874. Impresionistički trenutak« nastoji pratiti pojavu umjetničkog pokreta koji se pojavio u svijetu koji se brzo mijenja. Izložba prikazuje okolnosti koje su navele ove umjetnike da udruže snage i zajedno izlože svoje radove. Razdoblje o kojem je riječ imalo je poslijeratnu klimu; nakon dvaju sukoba: francusko-njemačkog rata 1870., a zatim nasilnog građanskog rata. U ovom kontekstu krize umjetnici su počeli promišljati svoju umjetnost i istraživati nove smjerove. Mali »klan buntovnika« slikao je prizore suvremenog života i krajolike skicirane na otvorenom, blijedim tonovima i najblažim dodirima. Kao što je jedan promatrač primijetio: »Ono čemu oni prije svega teže je dojam.«

Izbor radova koji su bili izloženi na impresionističkoj izložbi 1874. stavljen je u perspektivu sa slikama i skulpturama prikazanim na službenom Salonu iste godine. Ovo sučeljavanje bez presedana pomoći će rekreirati vizualni šok koji su izazvala djela impresionista, kao i nijansirati ga neočekivanim paralelama i preklapanjima između prve izložbe impresionista i Salona.

Izložba u Musée d’Orsayu svjedoči o proturječnostima i beskonačnoj raznolikosti suvremenog stvaralaštva tog proljeća 1874., ističući pritom radikalnu modernost tih umjetnika. »Sretno!«, jedan ih je kritičar ohrabrio i dodao: »Inovacije uvijek dovode do nečega«, navedeno je u povodu recentne izložbe u Musée d’Orsayu. Impresionizam u slikarstvu posljedica je zajedničkih zamisli nekih umjetnika u određenom trenutku francuske povijesti, kad je ukupno ozračje pogodovalo proširenju i uspostavi novog stila u slikarstvu. Prvi znakovi njegova pojavljivanja uočavaju se početkom 60-ih godina 19. stoljeća, ali zajednička svijest nije bila jasno izražena sve do razdoblja između 1867. i 1869. Pokretačka sila impresionizma bila je želja nekolicine umjetnika da slikarstvu pristupe na posve suprotan način od onoga koji je bio prihvaćen u službenim, nedodirljivim krugovima pariške institucije, Salona. Umjetnici koji su se veoma razlikovali po svojim osobnostima, dolazili su iz različitih škola, svaki posebno, i to prilično nagonski, krenuli putem novog stila. Teme, tehnike i umjetnički jezik njihovih djela bili su obilježja koja su impresionizam jasno izdvojila iz tradicionalnog svijeta akademske umjetnosti.

Suvremenim promatračima njihovi radovi izgledali su nedovršeno i apsurdno. U njihovim djelima osjeća se duh japanske umjetnosti (drvorezi) koji je tada bio popularan, naročito u Francuskoj. Naglasak je na bilježenju prolaznosti trenutka i svjetlosti čistim bojama. Odbacujući svako akademsko školovanje koje su prošli, impresionisti su vjerovali da je njihova umjetnost, sa svojim objektivnim metodama slikanja onoga što slikar vidi pred sobom, iskrenija od svake akademske umjetnosti. Zahvaćajući u realnost impresionisti su slikali fluidnu trenutačnost, nastojeći na predmetima fiksirati treperenje zrake svjetla i istaknuti pikturalno značenje toga svjetla: slikani sadržaj nije drugo no učinak svjetla u onom trenu u kojem je taj sadržaj slikan. U prvi plan dolaze čulni, nemisaoni, »sadašnji« utisci boje i svjetla, a samom se predmetu daje sporedno, upravo neznatno značenje.

Istodobno, u Hrvatskoj nešto bližoj talijanskoj Padovi nedavno je otvorena izložba »Monet. Remek-djela iz Musée Marmottan Monet, Pariz«, koja je posvećenu ocu impresionizma Claudeu Monetu, u povodu 150. obljetnice rođenja »najomiljenijeg umjetničkog pokreta u široj javnosti«. Više od pedeset remek-djela koje je iznimno posudio Musée Marmottan Monet u Parizu – uključujući i slavne »Lopoče« – pomoći će u ponovnom praćenju povijesti jednog od najvažnijih umjetnika svih vremena. Impresionizam je smjer u europskoj umjetnosti koji se razvio u Francuskoj potkraj 19. i na početku 20. stoljeća, najprije u slikarstvu, a potom u književnosti i glazbi. Naziv, isprva podrugljiva prizvuka, dobio je po slici Claudea Moneta »Impresija, izlazak sunca« iz 1872., izloženoj na prvoj zajedničkoj izložbi u Parizu 1874. u ateljeu umjetničkoga fotografa Nadara. Slika predstavlja prikaz francuske luke Le Havre, a karakteriziraju je labavi potezi kistom koji ne definiraju predmet nego samo upućuju na njega.

Impresionizam u likovnim umjetnostima zasniva se na spontanom i slobodnom izražavanju osobnoga dojma svega viđenoga nasuprot ustaljenim šablonama akademizma. Slikari se odlučuju za izravno promatranje prirode; istražuju optičke fenomene boje, mijene i preobrazbe svjetlosti i ozračja; slikaju učinak svjetlosti u trenutku kada slika nastaje; udaljuju se od narativnoga tumačenja sadržaja i reprezentativnih motiva, privlače ih trenutačni pokret i suvremene gradske teme izrazite čulnosti. Kako bi to postigli, napuštaju atelje i slikaju u prirodi (plain air), prilagođujući izvedbu brzim promjenama dojmova i ozračja. Poticaje za nov način slikanja preuzimali su od slikara koji su slobodno tretirali boju i svjetlost (D. Velázquez, F. Hals, F. Goya, W. Turner i J. Constable te pripadnici barbizonske škole). Predstavnici impresionizma u slikarstvu su Camille Pissarro, Edouard Manet, Alfred Sisley, Pierre-Auguste Renoir, Claude Monet, Frédéric Bazille, Armand Guillaumin, Berthe Morisot, Edgar Degas, James McNeil Whistler, Mary Cassatt, Paul Cézanne…

Impresionizam se vrlo brzo proširio cijelom Europom i Sjevernom Amerikom; izazvao je revoluciju koja, preko neoimpresionizma, ekspresionizma i fovizma, traje sve do suvremenoga slikarstva. Sa zakašnjenjem se pojavio u hrvatskoj umjetnosti. Potkraj 19. stoljeća pripremila su ga slobodnija strujanja u okviru akademizma (plenerizam). Oko 1900. tradicionalni su se postupci obogaćivali impresionističkim otkrićima, rasvjetljivanjem palete, slobodnijim potezima, neposrednijim doživljavanjem prirode. Hrvatski pleneristi nastojali su pomiriti dva suprotna načina, akademski i impresionistički, u sliku su uveli prirodnu i dnevnu svjetlost, a tradicionalni smeđi tonalitet zamijenili su smjelijim kromatskim odnosima. Plenerizam se često prožima sa simbolizmom i secesijom, a romantičarski je pristup jedna od njegovih osnovnih značajki. Najistaknutiji su pleneristi Vlaho Bukovac, Celestin Medović, Ferdo Kovačević, Oton Iveković, Menci Klement Crnčić i Mihovil Krušlin.

Vlaho Bukovac osniva Društvo hrvatskih umjetnika (1897.), tzv. zagrebačka šarena škola, čime je započela hrvatska moderna umjetnost. Impresionisti, koji su se javili nešto kasnije, još su dosljednije unosili novine u suvremeno hrvatsko slikarstvo. Miroslav Kraljević i Josip Račić u akvarelima i grafici razlažu svjetlost u dinamičnome ritmu nepravilnih, živih poteza i obojenih mrlja. Vlastitu inačicu impresionizma, u dodiru s talijanskim pejsažistima, stvorio je Emanuel Vidović. U skulpturi impresionizam dolazi do izražaja kod kipara Roberta Frangeša-Mihanovića i Branislava Deškovića. Impresionizam je nestao oko 1920. godine, a obnovio se pod utjecajem postimpresionizma (P. Bonnard, E. Vuillard) u intimističkom i kolorističkom slikarstvu Vjekoslava Paraća, Stojana Aralice, Antuna Motike i Ljudevita Šestića (izvor Hrvatska enciklopedija). Slikari lirske apstrakcije u šestom desetljeću 20. stoljeća duguju impresionizmu neke od svojih osobina. Ono što je sigurno jest da impresionizam obuhvaća iznimno kratko razdoblje u povijesti umjetnosti. No unatoč svom kratkom vijeku, postignuća umjetnika u tih nekoliko godina neizmjerno su važna.