Prije nekoliko dana objavljena je lista najboljih jazz glazbenika prema mišljenju članova međunarodne Udruge jazz novinara. Glasovanje za izvrsnost u ostvarenjima na području jazza održano je jubilarni, 25. put. Tijekom svih tih godina među odabranima je bilo puno glazbenika koji su u istom razdoblju nastupili u Hrvatskoj.

Jedna od njih je pijanistica, orguljašica, skladateljica, aranžerka i voditeljica big banda Carla Bley kojoj je ove godine ukazana čast da bude proglašena najboljom među nominiranima za životno djelo, a uz nju nominirani su bili jednako ugledni Roscoe Mitchell, Charles Lloyd, Eddie Palmieri, Chick Corea i Jimmy Cobb.

Carla Bley se hrvatskoj publici predstavila 2014. kad je sa svojim triom nastupila na festivalu Vip Zagreb Jazz u Zagrebačkom kazalištu mladih te 2016. na festivalu Jazz is Back! BP u Grožnjanu. Oba koncerta držala je sa svojim triom u kojem svira uz bas gitarista Stevea Swallowa i saksofonista Andyja Shepparda. Njih dvojica su njezini dugogodišnji suradnici i članovi drugih njezinih sastava te orkestra. Taj trio, koji izvodi njezine skladbe, poznat je po osebujnom zvuku te profinjenom, komornom jazz pristupu, a Carla Bley u toj fomaciji u potpunosti može ispoljiti svoje pijanističko umijeće, kao i svoj avanturistički duh, želju sa slobodnom improvizacijom i spontanom komunikacijom.

Autorica i pijanistica

Carla Bley, rođena 1938. u Oaklandu, u Kanadi, glazbenica je moderna usmjerenja koja je karijeru ostvarila u SAD-u. Majka i otac, oboje klaviristi, od najranije su joj mladosti omogućili bavljenje glazbom. Kao djevojčica u crkvi je počela svirati glasovir i orgulje. Kao sedamnaestogodišnjakinja zavoljela je jazz i zato se preselila u New York, gdje je, uz ostale poslove – među ostalim radila kao prodavačica cigareta u jazz klubu Birdland kako bi mogla pratiti nastupe slavnih džezista – povremeno i svirala.

Na nagovor pijanista Paula Bleya, s kojim je bila u braku, na samom je početku karijere počela skladati. Nadahnuta glazbom Ornettea Colemana, djelovala je u okruženju glazbenika progresivnih zamisli okupljenih oko udruženja Jazz Composers Orchestra kojeg je bila suutemeljiteljica. Sve do danas zadržala je visoku razinu stvaralaštva, ostavši jednom od značajnijih aranžerki u jazzu. Cijenjena je od kritičara, publike i samih glazbenika. Skladala je i aranžirala za poznate džeziste poput Paula Bleya, Georgea Russella, Charlieja Hadena, Garyja Burtona, Jimmyja Giuffrea, Arta Farmera… Često djeluje kao gostujuća aranžerka i dirigentica s jazz orkestrima diljem svijeta, a piše i glazbu za filmove i televiziju. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja za skladateljski i aranžerski rad, među kojima i više Grammyja. Poznata je i po pedagoškom djelovanju.

Kao pijanistica ostvarila je suradnje s glasovitim džezistima, među ostalima s Michaelom Mantlerom, Philom Woodsom, Johnnyjem Griffinom i Charliejem Hadenom, ali i uglednim glazbenicima drugih stilova kao što su Alex Balanescu, Jack Bruce i Robert Wyatt. U duetu i u drugima kombinacijama ustrajno svira s bas-gitaristom Steveom Swallowom s kojim ostvaruje gotovo telepatsku komunikaciju. Carla Bley vodi vlastite sastave i orkestre u kojima sviraju najznačajniji glazbenici suvremena jazza, s kojima je snimila brojne albume. Svoje albume je desetljećima objavljivala za diskografsku kuću WATT, koju je utemeljila sa svojim suradnicima i koja je od samoga početka pod okriljem kultne izdavačke kuće ECM.

Nešto tajnovito

Spomenuta gostovaja u Hrvatskoj omogućila su da nastavimo s našim razgovorima i foto sessionima koje smo započeli još 2003.

U čemu je suština glazbe?

– Osjećam da znam u čemu je suština, ali ne znam kako to objasniti. Ponekad su to jednostavne stvari. Način na kojem »pjevaš« melodiju na svojem glazbalu suština je glazbe. Znam ih pregršt koji su suštinski glazbenici. Doima se kao da su rođeni za to. To nema ništa s time o kojoj se vrsti glazbe radi.

Odakle crpite nadahnuće? Kako ga uobličavate u glazbena djela i isporučujete nama smrtnicima?

– Želiš li reći da je to nešto sveto?

– Da.

– Vaaau! Znam da je to nešto tajnovito. Ne znam odakle i zašto dolazi, ali kad se pojavi u meni, tako sam sretna. Zahvalna sam što je tako. Uopće nemam kontrolu nad time. Sve što trebam činiti je da budem tu, za glasovirom, tako da, kad dođe, budem spremna.

Od koga ste to naučili?

– Od basista Stevea Swallowa. On me naučio gotovo svemu što znam o sviranju. Nisam željela svirati i dugo nisam svirala, samo sam pisala glazbu i tu i tamo sjela za klavir, ali ništa ozbiljno. Prava pijanistica postala sam tek nedavno i to zbog Stevea koji me nagovarao da sviramo zajedno. Uvijek sam se nećkala opravdavajući se da sam zauzeta skladanjem, no on je govorio da je to dobro kao i skladanje, da je čak bolje od skladanja, da je zabavnije od skladanja. Rekla sam: »Vau, u redu, pokušat ću«. Sad sviram svakodnevno. Sviranje glasovira stvara ovisnost.

Osim što svirate, vi svakodnevno skladate i napisali ste enorman brojdjela. Smatrate li se radoholičarkom?

– Da, svakako. Apsolutno! Ne mogu podnijeti da ne ostvarim nešto što sam odlučila, čak i kad se radi o kuhanju obroka ili uvježbavanju nečega. Sve uvijek mora biti neko postignuće, ne samo u glazbi nego u svemu.

Tko kuha u vašem domu?

– Ja kuham sve osim tjestenine, a Steve je majstor za tjestenine.

Kako skladate i pripremate glazbu za svoj trio?

– Nikad ništa ne objašnjavam riječima. Dođem, kažem: »Ovdje je glazba« i sviramo. Nema potrebe govoriti o tome kakvo značenje ima neka skladba, kakav bi trebao biti izraz. Ništa od toga. To mi se ne sviđa. Volim svirati. Ne volim da se glazba stvara pod pritiskom. Radije puštam da sve ide svojim tijekom. To je kao da kopam jarak, kao da gradim most. Ne, ja sviram glazbu ali ne osjećam se kao umjetnica.

Spašavanje okoliša

Kako pristupate pisanju aranžmana za big band?

– Za big band nastojim pisati dobre aranžmane kao što su oni za Count Basie Big Band pisani od njegovih glazbenika, ali ne i nešto kao što je glazba za Mingusov album »The Black Saint and the Sinner Lady«, nešto što je zasnovano na skladateljskom radu. Za big band radim na konzervativniji način. Primjerice skladbu »Healing Power« pisala sam za četrnaesteročlani sastav, s deset puhača, ali aranžman nije bio opširan. Naprotiv, bio je jednostavan, tako da tri osobe mogu svirati sve note koje je prije svirao četrnaesteročlani sastav. Dakle, aranžman može ići u oba smjera. Osim toga, pisala sam glazbu za orkestre i poslije prilagodila aranžman za izvođenje u triju. Ne znam kako bi to bilo danas, jer već godinama ne vodim big band zato što svjetska ekonomska situacija nikome ne dozvoljava da vodi orkestar od dvadeset glazbenika. Jedva uspijevamo dovoljno raditi kao trio.

Prije nekoliko godina preminuo je kontrabasist Charlie Haden s kojim ste ostvarili prisnu suradnju. Kako živite bez njega?

– Orkestar koji je pokrenuo još uvijek nastupa. Nakon što je preminuo snimili smo album, onako kako je on namjeravao. Zajedno smo ga planirali i glazba je već bila spremna, osim jedne skladbe koju sam ja napisala nakon što je preminuo. Nastavljamo ono što je započeo, što je radio. Njegova supruga želi da taj orkestar nastavi s radom, u sjećanje na njega. Njegovo djelo održavamo na životu. Mi to možemo. On nikad neće otići. Uvijek će biti tu jer glazba traje vječno. Ne moraš biti na životu da bi tvoje djelo živjelo.

Kako gledate na važnost te glazbe, ne samo u glazbenom pogledu, nego političkom i humanom?

– Kad je taj orkestar utemeljen, prije više od trideset godina, glazbenici koji su svirali u njemu nisu bili zainteresirani za politiku. Bili su glazbenici i nisu razmišljali o tome tko je predsjednik države, zašto se vode ratovi, zašto neki bacaju bombe na druge… Kao glazbenici razmišljali su o ljestvicama, o tome kako poboljšati svoje sviranje, o upoznavanju drugih glazbenika i pronalaženju mogućnosti za nastupe.

Ali Charlieju Hadenu je to uvijek bilo važno.

– Uvijek. Njemu je to uvijek bilo važno, ali glazbenicima iz orkestra nije, sve do zadnjeg albuma. Tada su svi u orkestru postali svjesni političke situacije i iskazivali su zabrinutost za budućnost čovječanstva. U stvari, album je posvećen podizanju svijesti o našem okolišu. Zove se »Time/Life – Songs for the Whales and Other Beings«. Charlie se silno angažirao u pomaganju borbi za spašavanje i očuvanje okoliša.