Foto Tajana ZVER
Prazna riva Bola na Braču prošle subote nakon utakmice, dok su se s nje u noć širili džezerski molovi danskog dvojca Olava i Ivana Harslofa, nije bila kraj trodnevnog Festivala kulture Imena kakav je priželjkivan, ali na to je malo tko osim nogometne reprezentacije i njenog stručnog stožera mogao utjecati. No valja odmah reći, tuga zbog nogometa nikako nije mogla suzbiti trodnevnu radost kulture.
Bol na Braču već je sedam godina mjesto održavanja kulturnog butik-festivala začudnog imena – Imena. Idilične vizure Bola, koji se upravo u ranoljetno vrijeme održavanja festivala počinje značajnije puniti turistima, idealna su pozornica za sada već tradicionalnu feštu od kulture koja u svom osnovnom konceptu kulturu ne doživljava kao posvećeno mjesto elitističke ekskluzivnosti, već kao prostor inkluzivnosti i eklektike. Pa će se tako uz izložbe i koncerte naći i mjesta za gastronomiju, kao izraz kulture življenja, ali bez prizvuka komercijale koja bi bila tu da turistima izbije još koju kunu iz džepa.
No centralna događanja ipak su noćni razgovori s gostima, koji obično u fokusu imaju knjige i njihove autore. Noćni, jer u pravilu doista i počinju iza 22 sata, ponekad zadržavajući živopisnu publiku i do ponoći.
Svega je toga bilo i ove godine, kada je fokus dobrim dijelom bio na danskoj kulturi i gastronomiji, u osnovi pristigloj u nekoliko kofera, zajedno s gostima iz ove sjevernoeuropske zemlje. Da je netko postavio tu ručnu prtljagu na pozornicu i rekao javno da će njen sadržaj biti okosnica Festivala, netko bi autoricu projekta i voditeljicu Festivala Maju Duku zasigurno upitao za zdravlje. Ali kao iz čarobne torbe Sporta Billyja, i iz ovih dviju izašla je gomila različito procesuirane ribe, kao i kompletna izložba keramike.
Danski Mediteran
Za tretman danske ribe na mediteranski način dominantno je bio zadužen danski kuhar makedonskog porijekla Robert Mani, a za fascinantne detalje oko keramike danskog umjetnika Torbena Lova prevoditeljica i nekadašnji kulturni ataše u Danskoj Đurđica Žlebačić Sorensen. Ona je, naime, potvrdila da su tanjuri, kao dio kolekcije izložene u bolskom Vinskom podrumu, dio asortimana ekskluzivnog danskog restorana s čak pet Michelinovih zvjezdica.
Umjetnik Lov nije bio u Bolu, ali bio je njegov najbolji prijatelj Olav Harslof, koji je zajedno sa svojim sinom Ivanom bio zadužen za džezerski glazbeni intermezzo prve večeri festivala te njegovo finale u subotu. A prvu večer su se ovogodišnje gošće festivala, spomenuta Sorensen, zatim prevoditeljica, urednica i spisateljica Irena Lukšić te spisateljica Ivana Bodrožić u večernjem razgovoru dominantno bavile danskom kulturom i književnošću. U fokusu je bio fascinantan roman Karen Blixen »Babettina gozba«, u Hrvatskoj objavljen u prijevodu Sorensen i u izdanju Disputove Biblioteke »Na tragu klasika«, urednice Irene Lukšić.
Da to nikako nije priča o gastronomiji, već kompleksan poligon za promišljanje Drugosti, zatvorenih i otvorenih kultura, propuštenih prilika, a konačno i umjetnosti i umjetnika, pobrinule su se gošće koje su se i sljedeće večeri okupile na istom mjestu, u bolskoj Galeriji Dešković, da bi progovorile koju o novoj knjizi Ivane Bodrožić te o temi 7. Imena.
Balkan Noir
Na mizansceni izložbe grafika Nevenke Arbanas i uz zvučni intermezzo kontrabasista Aleksandra Miljkovića predstavljen je novi roman Ivane Bodrožić »Rupa«, krimić koji je više od toga, objavljen u ediciji Balkan Noir Naklade Ljevak. No u projektu Balkan Noir više hrvatskih izdavača dosad je objavilo dvadesetak romana, jašući na valu popularnosti krimića. Postavlja se stoga pitanje je li taj Balkan doista toliko noir? Bodrožić smatra da može, ali i ne mora biti.
– Nakon Oktobarske revolucije iz Rusije je emigriralo pet milijuna ljudi. Reakcije su tada bile slične kao i danas u vezi s izbjeglicama. Ali kad gledamo kako su se oni integrirali i što su napravili, možemo zaključiti da su bitno unaprijedili društva u koja su došli. Kod nas je, tako, teatar bio provincijalan, ali kad je na tlo bivše Jugoslavije došlo 9.000 ruskih izbjeglica, to je kazalište odjednom postalo europsko. Balet, opera, scenografija…, a da ne kažem da su i kao prevoditelji bitno približili Rusiju krajevima koji nisu bili pravoslavni. Dakle, to je dugoročna korist, a ova odluka doista je kratkovidna. Jedan pisac to bi nazvao filosofijom palanke – zaključuje Lukšić.
Bolska marenda
U lokalnijim okvirima, zanimljive su reakcije otočana na pitanje otići ili ostati. I dok je neke Bog pozvao i u njihovo ime odlučio o ostanku na otoku, druge je niz okolnosti natjerao na ostanak, dok mu se treći vraćaju samo ljeti, zajedno s turistima, ulazeći u miješanu strukturu poludomaćih, onih koji i jesu i nisu. Sudbine su razne, a jedna, po mnogočemu specifična, sudbina je i prognane Ivane Bodrožić, koju je iz rodnog Vukovara potjerao niz strašnih okolnosti koje nitko nigdje ne bi smio doživjeti. No nakon svega, Bodrožić se ipak nije vratila.
– Mene je sigurno formiralo iskustvo življenja na različitim adresama. S jedne strane to je teško, jer se može dogoditi da se nigdje ne osjećate ukorijenjeni, ali s druge je i dobro, jer ja imam osjećaj da mogu biti bačena gotovo bilo gdje i i da neću žalitio za onim što sam ostavila, nego ću sve to nositi sa sobom. Nemam strah od odlaženja i vraćanja. Nisam se nikad vratila u Vukovar slijedom okolnosti, ali taj grad je u meni, dio je mog identiteta, iako sam svjesna da je on danas puno drugačiji od Vukovara mog djetinjstva, pa te pojmove ne brkam – kaže Bodrožić.
Nije sve na Imenima tako sudbonosno, dakako, pa to nikako nisu tradicionalne Bolske marende, dopodnevna okupljanja na bolskoj pijaci, kada se u Trudnoj teći, odnosno tećama, krčkaju tradicionalne marende, prizivajući u misli težake i ribare koji su njima presijecali svoje uobičajene dnevne obaveze. Ove godine i taj je koncept dodatno doznačen, budući da je osim klasičnih jela poput dolce garba, šuga od jetrica, pečene janjetine, ponuđen i izbor brusketa te prave poveznice domaće i sjevernjačke gastronomije – bakalar na gulaš. Uzme se tako tećica, feta kruha male splitske pekare Kruščić, stane se u red i uz čašicu vina sve se lakše podnese, i odlasci i dolasci, i ljetna vrućina, i EU koja se ne može riješiti stigme Kluba 27, kluba svih onih prekrasnih glazbenika koji su nas prerano napustili, od Jimija Hendrixa do Amy Winehouse.
Srećom, neki su i ostali, pa iako bismo voljeli reći da su završnu večer danski obiteljski otac i sin Harslof, uz naknadnu pomoć DJ-a Vexa svirali/puštali sretne durove razgaljenim navijačima do dugo u noć, to ipak ne bi bila istina. Ali život se sastoji i od durova i od molova, pa su i džezerski molovi na bolskom molu nekako imali smisla.
