Skupna likovna izložba u Poreču

61. Annale: Birokratski aparat za raspirivanje umjetničkog požara

Davor Mandić

Foto: H. FRANJIĆ

Foto: H. FRANJIĆ

Najstarija hrvatska skupna likovna izložba suvremene umjetnosti u svom je 61. izdanju, pod naslovom »Bogu krasti dane«, ugostila i dio Riječana, koji su Istarsku sabornicu priveli izložbenoj svrsi



Vidi ih, Bogu kradu dane – bio je duhovit komentar koji je kružio društvenim mrežama uz fotografije nekoliko bosih ljudi na lijepom, plavom tepihu u još ljepšoj, štukaturama i freskama ukrašenoj prostoriji. No ta ekipa, koju su neki mogli prepoznati kao riječku, a koju je predvodila Ksenija Orelj, ni izbliza nije krala Bogu dane, već je radila na zahtjevnom postavljanju izložbe »Bogu krasti dane« u kontekstu 61. porečkog annala, najstarije hrvatske skupne likovne izložbe suvremene umjetnosti.



Prostor o kojem je riječ Istarska je sabornica u Poreču, a umjetnici koji su je okupirali svojim radovima su: Meriç Algün, Pasko Burđelez & Nastasja Špilj, Iva Ćurić, Igor Eškinja, Gorgona, Janez Janša, Janez Janša, Janez Janša, Toni Meštrović, Bojan Mucko, Nadija Mustapić, Ivana Pegan Baće i Goran Petercol. Neki od njih mogli su se vidjeti i na ranije spomenutim fotkama uz Kseniju Orelj i dizajnere Anu Tomić i Marina Krstačić-Furića kako pomažu privesti zahtjevan prostor svrsi.



Zbilja i fikcija




A svrha je, kako pojašnjava Ksenija Orelj u tekstu koji prati izložbu, izložbom »Bogu krasti dane« propitati učinak birokracije na pojedinca i kritizirati bezličnost birokratskog aparata.



– Naime u administrativnim zavrzlamama i pratećim komedijama zabune možemo se prepoznati ama baš svi i upravo se na ovo osvrću radovi jedanaestero umjetnika i umjetničkih grupa. Forma koja počesto ostaje sama sebi svrhom, neprohodni protokoli administriranja te prolongiranje konačnog rješenja, pojedine su ‘slike’ izložbe, koja se smješta na granici zbilje i fikcije.


Okuplja radove koji izvrću birokratske postupke, karikiraju administrativni jezik i dovode u pitanje njegovu svrhovitost i racionalnost. Riječ je o radovima koji tematiziraju impersonalne procese i jednosmjerne komunikacijske protokole koji u nama izazivaju nelagodu i dezorijentaciju, ali i poriv za pobunom – kaže Orelj, dodajući da idejno polazište izložbe čini Gogoljeva drama »Revizor«, koja opisuje pojavu blefera Hlestakova kojeg mještani zbog straha i opće nervoze zamjenjuju za državnog revizora.


Pometnja koju navodno ovlašteni revizor izaziva navela je Orelj na pitanje o manipulativnom karakteru današnje birokracije, kao i o suvremenim birokratskim mentalitetima.



– Tako na izložbi susrećemo filmsku komediju zabune o ispravnom korištenju jezičnih fraza (Meriç Algün); satiru o impersonalnosti administrativnih modela (Igor Eškinja), ironijski komentar na svakodnevni sustav nadzora (Toni Meštrović); pokušaj dijaloga s nedodirljivim poretkom koji postaje igra gluhog telefona (Ivana Pegan Baće); akciju dugotrajnog nošenja registratora javnim prostorom koja se isprepliće sa svakodnevnim društvenim interakcijama (Bojan Mucko); prostorne premetaljke koje izazivaju uobičajeno shvaćanje umjetničkog rada – gdje rad počinje i gdje završava? (Goran Petercol); javno odricanje autorstva nad umjetničkim radom (Nastasja Špilj & Pasko Burđelez); propitivanje nepogrešivosti statistika, brojki i tablica (Iva Ćurić); suprotstavljene zbrojeve dva i dva (Nadija Mustapić); preuzimanje dvojnih identiteta (Janez Janša, Janez Janša, Janez Janša); apsurdne protokole, šaljive ankete i manipulirane fotografije koji se poigravaju krutim shvaćanjem osobnosti (Gorgona) – kaže Orelj, zaključujući da izložba nastoji uzdrmati temelje smutnje što ih stvara nabujala birokracija te proniknuti u automatizaciju individualnog djelovanja, koja u konačnici dovodi do suzbijanja inovacija i pomanjkanja inicijative pojedinca.


Prvi gledatelji, Foto: H. FRANJIĆ


Počeli od prostora


Pitamo Kseniju da nam malo približi samo postavljanje izložbe, kojem smo svjedočili preko društvenih mreža. Odgovorila nam je da je najzahtjevnije bilo kako taj prostor Istarske sabornice zaokupiti, a ne nadvladati.



– Prostor je divan, s obzirom na freske, štukature, specifične boje, koje možda ne zapažaš odmah, ali koje »grizu« radove ako ih kreneš standardno vješati. Otud smo krenuli, Ana, Marino i ja, da radove sklonimo sa zidova i odustanemo od tradicionalne priče. Onda smo odlučili napraviti autonomnu zonu, sustav unutar sustava, koji je odgovarao i cijeloj toj priči o birokraciji. Dizajneri su se odlučili na plavu boju tepiha, Kolinda blue, boju koja je i službena, i neoliberalna, i NATO, i EU, ali i ne mora biti, naravno, nama je predstavljala službenu uredsku boju.


Toni Meštrović, »Evidencija«, 2021., Foto: H. FRANJIĆ



Iz tog tepiha htjeli smo da »izrastu« radovi pa smo namještaju koji ih nosi bojali nogice. Nadalje, svaki rad ima svoj broj, to je isto bila odluka kojom smo htjeli izbjeći klasično stavljanje legendi, već smo htjeli da imaju brojeve kao da su uredi, sobe. Bilo je to malo riskantno, i tako nešto se u muzeju ne bih usudila napraviti, jer nisam bila sigurna hoće li ljudi na to dobro reagirati, ali prema onome što smo vidjeli na otvorenju, ispalo je dobro. Sve skupa je dosta dinamično, Sabornica ima svoj život, a izložba svoj, pa su si dosta ravnopravni – kaže Ksenija, koja nam je potvrdila i da je otvorenje izložbe prošlo odlično, a da su na fonu rada Tonija Meštrovića »Evidencija« uspjeli evidentirati stotinjak ljudi, ravnopravnih sudionika porečke i riječke umjetničke scene.


Foto: H. FRANJIĆ

Na lijepom plavom tepihu, Foto: H. FRANJIĆ


Izložba se može pogledati do 12. rujna tekuće godine.