Gabriele D’Annunzio, talijanski pjesnik, vojnik i političar, umarširao je 1919. godine u Rijeku zajedno s postrojbom talijanskih vojnika – ardita – zauzeo grad i u formi kontroverznog utopističko-pjesničkog projekta utvrdio ga kao slobodnu državu. Mnogi u ovoj rečenici ne bi vidjeli ništa sporno. U eri slobodnih interpretacija povijesti, poput priče o Jasenovcu ranih ‘40-ih kao mjestu za izvođenje kulturnih programa, s izvorom, dakle, u potpunoj, a često i zlonamjernoj ignoranciji, ova ranija tvrdnja pokazuje čak i određeni stupanj poznavanja materije. Ali to je samo dio istine, koji izvan konteksta stvara pogrešnu sliku o cijelom slučaju, kako nam to angažirano tvrdi Igor Bezinović, autor cjelovečernjeg hibridnog filma u nastajanju »Fiume o morte!« koji prvi put sada, nakon četiri godine rada na projektu, njime izlazi u javnost.

Film nastaje, nikako slučajno, o 100. obljetnici ulaska D’Annunzijevih postrojbi u Rijeku, naime 12. rujna 1919. dogodio se famozni marš, da bi Bezinović u zahtjevnoj akciji okupio tri filmske ekipe koje su točno sto godina kasnije snimale događanja na trima važnim kotama: u Rijeci, Trstu i Ronchiju, odakle je povorka krenula na Rijeku. No ovaj hibridni film puno je više od dokumentarističkog signiranja sto godina od jednog suludog, ali pomno pripremanog projekta, o čemu je Bezinović govorio na masterclassu održanom u sklopu netom okončanog 3. History Film Festivala.

Povijesne zablude

Budući da nas je projekt zaintrigirao, našli smo se s autorom da nam dodatno pojasni njegove aspekte. Iako sama osoba Gabrielea D’Annunzija neće biti glavni protagonist novog Bezinovićeva filma, već će to biti mladići koji su za njega bili spremni žrtvovati i živote, Bezinović ne može ne spomenuti neke povijesne zablude vezane uz D’Annunzija, poput one o njegovu planu da u Rijeci proglasi slobodnu državu. I iako će povjesničari, ili oni koji su se nešto pomnije bavili D’Annunzijem i njegovim riječkim periodom, sada vrtjeti glavom u nevjerici nad ovim zabludama, činjenica jest da o suptilnim, a ključnim razlikama u interpretaciji tih događaja nema širega saznanja.

Foto Marko Gracin

– D’Annunzija uopće nije zanimala Rijeka. Njemu su talijanski iredentisti iz Rijeke došli s idejom da dođe u Rijeku, da je osvoji i da se Rijeka onda pripoji Kraljevini Italiji. On i nije bio njihov prvi izbor, nego treći, a kada su ga nagovorili, došao je te u gripi odsjeo u hotelu Europa, kada su mu rekli da bi sada trebalo upravljati gradom. On nije razmišljao o sebi kao o političkom vođi, već ga je iz današnje perspektive zanimljivije promatrati kao performera kojemu su same akcije bile važnije od njihovih posljedica – kaže Bezinović, dodajući da je to jasno i iz kronologije; proglašenje Talijanske uprave Kvarnera i famozni Ustav dolaze pred kraj njegova riječkog perioda, kada je bilo jasno da od pripojenja Italiji neće biti ništa, kao i od plana širenja na dalmatinsku obalu. Jasno je to, smatra Bezinović, i iz D’Annunzijeva kasnijeg odnosa prema Rijeci, u koju više nikad nije došao nakon što je iz nje pobjegao, poslije tzv. Krvavog Božića u prosincu 1920., kao i prema legionarima, koje je vrlo brzo, razočarane, prestao i primati u vili na Lago di Gardi, famoznom Vittorialeu, gdje je sklonjen nakon Rijeke.

Upravo ti zabludjeli mladići, ta uzavrela mlada krv koja traži karizmatičnog vođu kojeg će slijediti bez obzira na to koliko suludi bili njegovi pothvati, fokus su Bezinovićeva projekta u nastajanju, koji bi svoju premijeru trebao doživjeti 2021. godine. I u tome Bezinović vidi aktualnost filma, odnosno njegovu poveznicu s današnjim vremenom, u kojem se traže tzv. izvansistemska rješenja, odnosno ljudi koji se predstavljaju kao neokaljani odgovor na davno utvrđene i bolno jalove pozicije onih koji su dobri samo sebi i svojim interesima. Takvu vrstu populističke demagogije možemo vidjeti od domaćih sokaka, poput vedeta raspaloga Živog zida, do svjetskih pozornica na kojima se kočopere razni trumpovi.

Hibridni pristup

Jedan od zanimljivih momenata filma bit će zasigurno rekreiranje nekoliko od osam tisuća fotografija vezanih uz D’Annunzijev riječki period, što smo vidjeli u fazi snimljenih pripremnih proba s poljskim statistima u sklopu programa Ekran Wajdine filmske škole u Varšavi, koji su »glumili« ponekad doista bizarne poze talijanskih ardita s noževima u zubima, golih do pasa, kako se »hrvaju« pozirajući za kamere. Efekt koji se time postiže dvostruko je komičan; osim što svrće pozornost na bizarnost tih poza, ujedno je smiješno kao što znade biti smiješno filmsko snimanje onih koji poziraju za fotografiranje, namještajući se da ispadnu »što bolje«. Pitamo Bezinovića koliko je svjestan komičnog potencijala tih scena, na što nam odgovara da svakako jest, no da bi, također, bilo pogrešno cijelu tu priču svesti samo na komediju, jer ona to nikako nije, pa će to biti samo jedan njen sloj.

Posljednjih godina u svojem radu redovito koristim hibridni pristup, odnosno kombiniram razne stilove. Inspiriram se stvarnošću koju zatim prevodim u vlastiti jezik; tako su nastali i igrano-dokumentarni »Kratki izlet« i pseudodokumentarna TV serija »Kartoline«, kao i najsvježiji primjer animirano-igrano-dokumentarnog filma »Mikrokazete«, koji upravo dovršavam s koautoricom Ivanom Pipal – kaže Bezinović.

Tri smjernice

Ključan dio filma »Fiume o morte!« za Bezinovića će biti dio koji on naziva participativnim. Željet ćemo da mu taj dio uspije, iako smo skeptični oko uključivanja širih masa u nastajanje filma, jer njemu samome trebale su četiri godine da dopre do složenih slojeva D’Annunzijeve priče (a gotovo se i nije bavio njegovim umjetničkim radom), a što teško da se može očekivati od puno površnijeg pristupa šire zainteresirane javnosti, koja će doći sa svojim neznanjima, predrasudama i unaprednim svrstavanjima. No u tom kontekstu Bezinović svakako smatra uključiti Riječane u film, za što će vjerojatno biti raspisani pozivi za sudjelovanje, na koje odaziv, sigurni smo, neće izostati.

Zasad nema još ni fiksnog scenarija, kao ni naratorske strategije, iako postoje prva i zadnja scena, pri čemu će prva biti famozni i dobro dokumentirani ulazak u grad te medijske zvijezde, koja je i izabrana za taj pothvat zato što je medijska zvijezda, a posljednja Krvavi Božić. Između je tih čudnih 16 mjeseci, u kojima doista ima i poezije i kokaina i prostitutki i hedonizma, anarhosindikalizma, liberalizma, ali i dominantnih protofašističkih ideja, nacionalizma, militarizma, šikaniranja Drugih, kada nisu po volji Prvima… svega onoga što D’Annunzija stavlja u red nejednoobraznih pojava koje je, u principu, teško i slijediti zbog njihove kompleksnosti, kada i nema kritičkog odmaka prema očitim negativnostima koje je ispoljavao.

Tri su temeljne smjernice kojima se Bezinović, kako nam je predstavio, vodi u radu na ovom filmu. Prva je vezana uz odnos prošlosti i sadašnjosti, pri čemu možemo spomenuti podatak da interes za D’Annunzijev period u Rijeci nikako ne jenjava, a tako ni u Hrvatskoj ili u Italiji. U Italiji, recimo, kaže Bezinović, barem jednom mjesečno izlazi knjiga o D’Annunziju, koja u nekom kontekstu spominje i riječki period. Ne treba pritom posebno isticati da se prekogranična saznanja nikako ne ujedinjuju, pa dok postoji sve naglašenije »peglanje« fašističke D’Annunzijeve pojave, pri čemu se u Vittorialeu više ne prodaju fašističke memorabilije da se ne bi te ideje vezivale uz samo »desničarskog« D’Annunzija, ni u Hrvatskoj nema previše volje za produbljivanjem spoznaja o tom periodu.

Arhivi, performans, apsurd

Druga Bezinovićeva smjernica tiče se arhiva. Iznimno je dobro, naime, dokumentiran D’Annunzijev period, jer je on tipičan celebrity onoga doba, svjestan da je sva snaga u medijima, koje je obilato koristio u svoje svrhe. Arhivi su zato i zahvalna smjernica Bezinovićevih istraživanja. Treća smjernica tiče se priredbe, odnosno performansa. S obzirom na to da je sve počelo, a bogami i završilo kao performans, ne čudi Bezinovićev fokus, koji nam je na prezentaciji prikazan u formi sedmominutnog pripremnog filma u kojem statisti (koje bi u pravoj verziji trebali možda zamijeniti riječki naturščici) čitaju ili govore iz četiriju tekstova (Piero Belli: »La notte di Ronchi« (Società Anonima Editoriale Quintieri, 1920.), Gino Berri: »La gesta di Fiume« (R. Bemporad & Figlio, 1920.), Giovanni Comisso: »Le mie stagioni« (Garzanti, 1951.) i »La Vedetta d’Italia« (14. rujna 1919.). Bezinović nam pritom napominje da postoje stotine takovrsnih izvješća, koja gotovo da su ustoličila »žanr« koji Rijeku prikazuje kao luku slobode i ljubavi.

Na pitanje s kojom bi idejom Bezinović želio da gledatelji odu nakon gledanja filma, kratko odgovara: »Htio bih da gledatelji vide taj apsurd.«

Film je trenutno samo slovenska produkcija, a hrvatska i francuska pretprodukcija. Želja je, dakako, što više koproducenata, no na tome se tek radi. Bezinović izražava zadovoljstvo što se time na ovome projektu trenutno ne mora baviti, pa se može koncentrirati na sam film, koji po njemu, a u tome se moramo složiti s njim, dolazi prirodno u nizu nakon prethodnih filmova. Naime uvijek su Bezinovića zanimali mladi, pa dok je u »Blokadi« promatrao studentsku pobunu za bolje uvjete studiranja, u »Verudi – filmu o Bojanu« pratio mladića koji je do 24. godine četiri i pol godine proveo po zatvorima, a u »Kratkom izletu« skupinu mladih koji na alegorijskom putu traže svoje mjesto pod suncem, tako ga i u »Fiume o morte!« zanimaju mladi, oni koji trebaju vođu i koji su mu se skloni predati do samoga kraja. U svijetu koji bi na mladima trebao ostati, čak i ako tu sentencu shvatimo kao floskulu, važan je to i nužno potreban kompleks, koji nam ne govori samo o onome kako jest, nego i kako bi moglo biti.