Piše Edi Prodan

Testirali smo Fiat 500 E. U pitanju je električni mališan suveren u svim situacijama

Edi Prodan

Pređe li se s ovakvim Fiatom 500 godišnje 15 tisuća kilometara, godišnja ušteda je i do 10.500 kuna



O električnim automobilima vode se danas brojne polemike. Kad je Hrvatska u pitanju, postotak onih koji vjeruju u električnu mobilnost iznimno je mali. Osnovne zapreke su cijena i strah od – prazne baterije. Točnije, od nevelikog broja punionica koje su dijelom i izvan funkcije. I upravo su to jako limitirajući podaci tako da se zastupljenost električnih automobila u Hrvatskoj mjeri jednakim postotkom koliki je i postotak vjere u njih.


A onda se na testu pojavi Fiat 500. Full electric, dakako. Cijena mu je nešto viša od 220 tisuća kuna. Što je apsolutno puno za automobil A segmenta. No, u konkretnom slučaju riječ je bila o iznimno bogato opremljenom automobilu koji je k tome, u estetsko sadržajnom smislu, bio pravo remek djelo talijanskog poimanja automobila. A to svakako ima svoju vrijednost.


Krenemo li u elaboraciju kapaciteta njegove baterije, 42 kWh su poprilično dobra priča. Maksimalni mu je domet, ovisno o korištenom modalitetu vožnje i do 280 kilometara. Vrlo realnih kako je na kraju pokazalo testiranje.




Fiat 500 e najbolji je u gradskoj vožnji. Tu je pravi car. Dakako, zbog svoje figure koja se odlično snalazi i na najmanjem prostoru u što smo se mogli uvjeriti kad smo ga uspjeli ugurati na krajnje mali prostor punionice na riječkom parkiralištu Delta. Stješnjenom jer vozači »običnih« automobila o tim pozicijama ponekad ne vode dovoljno računa pa ih malčice – okupiraju. Ono što je ipak njegov glavni forte u gradskoj vožnji, modalitet je rada koji su u Fiatu nazvali »sherpa«. Dovitljivo jer ti nevjerojatni penjači-nosači s himalajskih uspona prevaljuju nevjerojatni put uz mali utrošak energije. Slično se ponaša i 500 jer taj modalitet na svako, ma i najmanje otpuštanje papučice akceleratora kreće u snažno punjenje baterije. Zahvaljujući tome kočenje postaje potpuno nepotrebna radnja jer to čini regenerativni sustav automobila. Brzina rada limitirana je na 80 km/h što je u gradu i – previše. Značajna prednost ovako osmišljenog automobila je i njegovo ubrzanje jer se snaga oslobađa trenutno tako da je olakšano i probijanje gradskim ulicama.


Ni na otvorenim cestama i relacijama, uz obavezu da se ne prelazi brzinu od 110 km/h, problema s nekontroliranim pražnjenjem baterije nema. Uzmemo li za primjer autocestu od Zagreba do Rijeke, potrebno je do 60 posto sadržaja baterije. Ide li se na relacijama unutar 100 kilometara u jednom pravcu, povratak bez punjenja je itekako moguć. Prema našim iskustvima, punjenje je poželjno svakih 220 kilometara.
Brzina punjenja ovisi o snazi i tipu punionice. Ima onih na kojima se od 20 do 80 posto popunjenosti, što je i optimalan način skrbi o dostatnosti energije, dolazi brzo. Na najbržim punionicama oko sat vremena. Na onim uobičajenim, mnogo češćim, i do četiri sata. Tu svakako moramo pohvaliti HEP i njegov sustav punionica ELEN koji je dobro rasprostranjen i uvijek u funkciji. U slučaju da vam zapinje s aplikacijom pomoću koje se starta punjenje, odmah vam se javlja njihova dežurna služba koja tu radnju obavi umjesto vas. O drugim sustavima punjenja, a tu ne mislimo na Teslu, ne bismo ovog puta jer zaslužuju veliku – kritiku.


U svakom slučaju, jako smo se brzo uhodali i prilagodili potrebama punjenja. Činjenica da su punjenje i parkiranje još uvijek besplatni, dodatni su faktor oduševljenja. Ne treba zaboraviti ni nemjerljivo jednostavnije, samim time i povoljnije servise, minimalno trošenje kočnica i smanjeno guma, besplatno parkiranje koje vas k tome i čeka, za desetak godina prikupi se lijepa svota, pa i do 120 tisuća kuna. Istina, ni tada se ne izjednačava s klasikom, ali njegova štednja svakako veseli. S obzirom da nam je na navikavanje korištenja e Fiata 500 bilo dovoljno nekoliko dana, što bi tek bilo da smo ga vozili dulje, mjesec dana? Vjerojatno baš ono što su nam oduševljeno pričali vlasnici automobila na struju s kojima smo se znali družiti na punjenjima: ne bih ga mijenjao ni za kakvu »klasiku«.