Iskusni sportski novinari

Udružili snage: Pisali su o uspjesima u manjim sportovima, pa shvatili koliko su i oni brojni i veliki

Davor Petrović

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Bila je to »slatka« zadaća, i mislim da smo obojica uživala u pisanju o najboljima od najboljih. Morali smo postaviti jasne kriterije, a to nije bilo jednostavno.



Nije teško pretpostaviti da se svaki ljubitelj sporta u ovoj zemlji mnogo puta našao u raspravi vezanoj uz detalje nekog dostignuća hrvatskih sportašica i sportaša. Uostalom, svi se volimo podičiti poznavanjem materije vezane uz taj dio povijesti. Ti razgovori obično se odvijaju u doba održavanja velikih natjecanja, a zadnju riječ u pravilu imaju oni »diskutanti« koji su duboko uvjereni da podizanje glasa i teatralno mahanje rukama predstavljaju najjači argument na svijetu i bližoj okolici.


Budući da je u više navrata empirijski dokazano da takvi dosta često barataju pogrešnim podacima, svakako bi im kao obaveznu lektiru trebalo servirati monografiju »Najveći uspjesi hrvatskog sporta«, koju su nedavno predstavili njeni autori Davor Lulić i Dražen Beraković. Bogato ilustrirana knjiga prati povijest hrvatskoga sporta dugu više od 120 godina, uključujući i posljednje uspjehe naših sportaša na Olimpijskim igrama u Tokiju 2021. godine, te na 320 stranica donosi pregled uspjeha hrvatskih sportaša u doba Jugoslavije (1945.-1990.), najvećih uspjeha sportaša na Olimpijskim igrama pod hrvatskom zastavom i sportskih uspjeha u samostalnoj Hrvatskoj.


Utakmice u nogama


Da ne bi bilo zabune, autori nisu neki nadobudni klinci koji znaju koristiti internet malo bolje od ostalih. Obojica su rođena 1965. godine, što jasno govori da imaju puno utakmica u nogama. Lulićev staž u sportskom novinarstvu traje više od tri desetljeća, a tu, između ostalog, spada izvještavanje s brojnih olimpijskih igara, svjetskih i europskih prvenstva u nogometu, najvećih rukometnih natjecanja, teniskih Grand Slam turnira i Davis Cupa.




– Kao i većina klinaca koji su osamdesetih imali petnaestak godina, bavio sam se svime, rukometom, nogometom, košarkom, a pratio sam baš sve. Cibona i Dinamo bili su hit, odlazak na njihove utakmice bila je čast, obveza, užitak, a čovjek s kojim sam najviše »haklao« i odlazio na tekme bio je baš moj prijatelj iz razreda Dražen. Trajalo je to dugo, a ponovo su nam se putevi sreli kada je on pokrenuo Radio Cibonu i pozvao me da se okušam kao radijski reporter na sportskom radiju. Prije toga sam radio u sportskoj redakciji Večernjeg lista. Sport na sve strane, radio sam ono što sam najviše volio, a kad sam 1997. godine dobio stalni posao u sportskoj redakciji HRT-Hrvatskog radija, osjećao sam se kao da sam potpisao za Dinamo. Sve ostalo je san. Radio sam i još radim najljepši posao na svijetu, Sport i glazba – objašnjava Lulić.


»Lupao« po laptopu i danju i noću

Kako Lulić kaže, za njega je u ovom poslu dugom osamnaest mjeseci iznimno bitnu ulogu imala podrška obitelji.
– Oduvijek sam imao želju napisati neku knjigu, ali tek kada odem u mirovinu. Ovo mi je došlo malo prerano, ali nije mi žao i opet bih se toga prihvatio. Naime, znam da se mnogima nikada ne pruži prilika da pišu knjigu o nečemu što inače rade, znaju i vole. Meni je Mozaik knjiga baš to ponudila i zahvalan sam na tome. Vjerujem da smo povjerenje i opravdali. S obzirom da mi je supruga na neki način dogovorila angažman, naravno da me i poticala. Kao što je uvijek bila uz mene, sada je to još »pojačala«. Imam dvije odrasle kćeri i dvoje unuka i svi su »ludi« za sportom. Podrška cijele obitelji je bila maksimalna i nikome nije smetalo što sam »lupao« po laptopu i danju i noću – objašnjava Lulić.

Beraković je veći dio života proveo u istoj branši, a karijeru je također započeo prije više od trideset godina.
– Obojica smo išli u jednu od najsportskijih škola ne samo u Zagrebu, nego uopće u bivšoj državi, OŠ »Rade Končar« na Voltinom. Imali smo sreću da su nas, na primjer, prvim rukometnim koracima učili budući vrhunski trener i izbornik Zlatko Miki Savnik, košarkaškim doajen zagrebačke košarke Nikola Dasović. Moj pokojni otac se amaterski bavio nogometom i boksom, a stric je svojevremeno bio pred potpisom za Dinamo, ali je zbog svog boemskog načina života parao mreže po slavonskim igralištima »do duboke starosti«. Kod nas doma uvijek je bilo jasno hoće li se gledati bilo kakav sportski prijenos ili nešto drugo na televiziji. Čim se ukazala prigoda, počeo sam raditi u sportskoj redakciji Omladinskog radija 101, kasnije i pisati za Sportske novosti, Sport magazin te surađivati s brojnim drugim redakcijama, klubovima, savezima… Zadnjih godina sam napravio svojevrsni odmak od sporta i novinarstva, tako da je ovo bila prigoda vratiti se »staroj ljubavi« – kaže Beraković.


Najbolje je slučajno


Ta »romansa« započela je u prvim mjesecima 2020. godine, zahvaljujući spletu okolnosti.
– Kažu da se najbolje stvari događaju slučajno. Urednik u Mozaik knjizi Vid Jakša Opačić imao je ideju za knjigu o najvećim uspjesima hrvatskoga sporta, pa je pitao prijatelja i suradnika Darija Žagara zna li nekoga tko bi to mogao napisati. Dario slučajno radi s mojom suprugom Dubravkom, a zna i mene, pa mu je rekao da će pitati jesam li zainteresiran. I tako, došlo je do mene, našli smo se na kavi, pa samo zaključili da je posao opsežan i ja sam dobio slobodne ruke predložiti još nekoga. Bio je to moj prijatelj Dražen za kojeg sam znao da zna i može sudjelovati i krenuli smo u avanturu za koju nismo ni sami očekivali da će na kraju ispasti tako dobro – prisjeća se Lulić početka rada na knjizi.


Foto Davor Kovačević


Podjelu poslova vodila je zdrava logika, a pri tome su olakotnu okolnost predstavljali prijateljstvo iz osnovne škole i radno iskustvo. Jednostavno, Beraković i Lulić su u startu znali što trebaju napraviti.
– Budući da sam prije tridesetak godina radio na istraživanju hrvatske sportske povijesti i napisao knjižicu »Hrvatski sport i olimpijski pokret« kojom se delegacija hrvatskih sportskih čelnika predstavila tadašnjem predsjedniku Juanu Antoniu Samaranchu u Lausanni prigodom zamolbe za prijem u Međunarodni olimpijski odbor, bilo je logično da iz arhive iskopam već prašnjave materijale, a Lula je odradio velik broj natjecanja i svjedočio je uspjesima o kojima je riječ u knjizi. U tom segmentu sam pomogao u sportovima koje sam možda malo aktivnije pratio i nije bilo problema oko distribucije radnih zadataka – otkriva Beraković.


Preciznije, Lulić je gomilu uspjeha iz svog dijela knjige pratio uživo, i to doslovno do zadnje sekunde.
– U tome sam aktivno sudjelovao kao novinar. Bio sam na većini tih sportskih događaja i osobno sam razgovarao sa sportašima, a neke sam i odlično poznavao. To mi je uvelike olakšalo pisanje jer sam bio »unutra«, jer sam pisao ono što sam doživio. Draženu je možda bilo teže, ali ja sam zato morao pisati do samoga kraja roka, pa i u avionu na letu iz Japana za Zagreb, kako bi Olimpijske igre u Tokiju ušle u knjigu i kako bismo zaista bili i aktualni – dodaje Lulić.


Lažljivi internet


Prema inicijalnom planu, autori su namjeravali sve završiti za tri mjeseca, što znači da su »Najveći uspjesi hrvatskog sporta« trebali biti ovjekovječeni sredinom 2020. godine. No, kako to obično biva, tu su se uplele više sile u obliku potresa i pandemije koronavirusa.
– Primarni problem nam je bio lockdown jer nije bilo moguće naći se s akterima ili svjedocima uspjeha o kojima smo pisali. Zato smo sve podatke morali provjeravati na teži način. Internet često »laže«, a drugi izvori informacija su bili teško dostupni. To je usporavalo rad jer smo inzistirali na ispravnosti svakog rezultata, datuma, imena i prezimena – tumači Beraković.


Beraković i Lulić nadaju se da će za pola stoljeća netko ovu knjigu uzeti kao pisani trag jednog vremena i prema njoj suditi kakav je sjajan bio hrvatski sport.
– Iako je svaka osvojena medalja velik uspjeh za svakog sportaša i najbolja promocija Hrvatske kao države, nažalost, osvajači srebrnih i brončanih medalja na europskim natjecanjima nisu stali u knjigu.


Kada gledamo da su na više od tristo stranica samo oni koji nose medalje s olimpijskih igara i svjetskih prvenstava te zlatni s europskih natjecanja, možemo reći da je ovo knjiga o najboljima od najboljih, dodao je Beraković.


Kako kaže Lulić, iako su obojica znala većinu dostignuća, vrlo brzo se ispostavilo da su hrvatski sportaši kroz povijest bili iznimno uspješni.
– Shvatili smo da nas čeka jako puno posla. Međutim, bila je to »slatka« zadaća, i mislim da smo obojica uživala u pisanju o najboljima od najboljih. Morali smo postaviti jasne kriterije, a to nije bilo jednostavno. U obzir smo uzeli olimpijske medalje, svjetske medalje, europske medalje, kao i iznimnu popularnost i posebne uspjehe sportaša poput Stipe Božića, Mirka Filipovića, Veljka Rogošića itd… Na žalost, zbog opsega u nekim sportovima dio odličnih sportaša nije ušao ili nije dobio dovoljno prostora u knjizi koju smo ionako proširili s predviđenih 250 na 320 stranica. Stvarno nam je žao zbog toga, ali morali smo negdje podvući crtu – objašnjava Lulić.


Beraković, pak, dodaje da je bilo nekih detalja koji su ga iznova impresionirali.
– Tako je uvijek kada radim sportske teme iz davnina, ali, s obzirom da sam već puno puta pisao o većini ovih uspjeha, ne mogu reći da sam bio posebno iznenađen nekim ostvarenjima. Možda mi je tek žao da nije bilo više prostora za sportaše iz dijaspore, one koji su medalje osvajali ili osvajaju i danas pod drugim zastavama, a imaju hrvatske korijene – kaže Beraković, uz napomenu da je sve provjeravano nekoliko puta na brojnim mjestima.


Sport je egzaktan – medalje, trofeji su najbolji filter

Prema Berakovićevim riječima, obojica su u jednom trenutku predložila uredniku da posao bude proširen na dvije knjige, do i od ‘91. godine.
– Materijala je bilo u izobilju, tako da smo, na žalost, morali dosta toga reducirati. Neki uspjesi su izostavljeni zbog manjka prostora, a dio tekstova je morao biti kraćen. I sada bih imao dosta toga za promijeniti, kada bih imao priliku. Međutim, sport je egzaktan – medalje, trofeji su najbolji filter. Tek s odmakom vremena od nekih događaja spoznajemo veličinu tih uspjeha. Neke smo, nadam se, kroz ovu knjigu i oteli zaboravu – kaže Beraković.

Prema Lulićevim riječima, time je mogućnost nekog pogrešnog podatka u knjizi svedena na statističku pogrešku ili tipfeler.
– Provjeravali smo sve što je bilo dostupno, počevši od arhive Hrvatskog olimpijskog odbora i Hrvatske radiotelevizije. Zatim, provjeravali smo rezultate u arhivama dnevnih novina, naravno i na internetu, gdje smo naišli na uvjerljivo najviše pogrešnih podataka. Moram istaknuti i izravnu pomoć i suradnju samih sportaša i kolega sportskih novinara, a konzultirali smo prijatelja matičara koji nam je u knjigama rođenih provjeravao podatke i imena određenih sportaša. Veliku ulogu je tu imao i urednik knjige Vid Jakša Opačić koji je također veliki sportski znalac te vrlo precizan i sistematičan čovjek. On je još jednom provjerio sve podatke koje smo naveli u knjizi – kaže Lulić.


Vauuu-efekt


Zdrav razum sugerira da nakon tako obimnog posla čovjek mora imati i svog favorita. Međutim, autori »Najvećih uspjeha hrvatskog sporta« odbijaju svaku pomisao na takvu vrstu izbora.
– Inače pratim sve sportove. Moja žena je »užasnuta« dok gledam »ono kad metu led i bacaju neke zdjele« i slično… Stvarno mogu guštati u svakom sportu, a pogotovo kada je riječ o našim sportašima. S mnogima od njih sam tijekom vremena uspostavio prijateljski odnos i veselim se svakom njihovom dobrom rezultatu – govori Beraković, a Lulić upire prstom na knjigu.


Naime, na koricama su sitnim slovima napisana imena svih njenih junakinja i junaka.
– Na naslovnoj stranici knjige nema fotografije ni jednog sportaša baš zato jer nam cilj nije bilo biranje najboljeg ili najuspješnijeg. Puno je onih čija dostignuća iznimno cijenim i bilo bi nepravedno izdvajati nekoga. Na kraju krajeva, pišući o uspjesima u nekim, uvjetno rečeno, »manjim« sportovima, shvatio sam koliko su i ti uspjesi, i sportaši zapravo brojni i veliki – ističe Lulić.


Kada je mukotrpan posao dug osamnaest mjeseci konačno bio gotov, obojica su, kako sami kažu, osjetila svojevrsno olakšanje.
– Tu je bilo prisutno i veliko zadovoljstvo učinjenim. Zaista nismo ni sami znali da bi to moglo tako dobro ispasti i izgledati, a vrijeme će pokazati… Meni je to prva knjiga i, nakon 35 godina novinarske karijere s tisućama tekstova, radijskih prijenosa i priloga, osjetio sam nešto drukčije. Držati vlastitu knjigu u rukama ili je vidjeti u izlogu knjižara ili u rukama sportskih velikana poput Martina Sinkovića, to je stvarno nešto posebno – tvrdi Lulić, dok Beraković dodaje da je u relativno kratkom vremenu odrađen zahtjevan i opsežan posao, i to u okolnostima koje nam nisu nimalo olakšavale pisanje.


Lulić kaže da ova knjiga, koja je podijeljena u četiri dijela, ne donosi samo podatke, nego iz nje svaki čitatelj može saznati i priču koja stoji iza sportaša i natjecanja na kojem je medalja osvojena.
– Hrvati su najviše medalja osvajali u rukometu i vaterpolu, ali prvo mjesto u momčadskim sportovima drže rukometaši, zahvaljujući brončanoj medalji ženske rukometne reprezentacije. Kada govorimo o pojedinačnim uspjesima, najtrofejniji su skijaši Janica i Ivica Kostelić, veslači Martin i Valent Sinković te atletičarke Blanka Vlašić i Sandra Perković, kaže Lulić.


Dodatnu satisfakciju su im donijele i povratne informacije prvih čitatelja. Prema Lulićevim riječima, knjiga izaziva »vauuu efekt« kod svih koji su je samo vidjeli, a sjajnom dojmu značajno doprinose i vrhunske fotografije Radiše Mladenovića, Renata Brandjolice, Darija Žagara, kao i one agencijske koje je Mozaik knjiga otkupila za potrebe ilustracija.
– Svi koji su barem prelistali knjigu pohvalno se izražavaju o njoj. Uvijek je prisutna »trema« u očekivanju reakcije čitatelja, ali prve kritike su vrlo pozitivne i to nas dodatno ispunjava zadovoljstvom i jako veseli. Odradili smo svojevrsni pionirski posao jer ovakve publikacije definitivno nije bilo kod nas, a hrvatski sport i sportaši odavno su je zaslužili – zaključuje Beraković.