OPREZNO ISPIPAVANJE

Pekinško iscrpljivanje paranoje. Najvažniji bilateralni susret Kine i SAD-a zadnjih godina nije popravio, ali ni pogoršao odnose

Filip Brnelić

Foto Reuters

Foto Reuters

Ukupna ocjena posjeta Antonyja Blinkena Pekingu šahovskim se rječnikom može opisati kao dogovoreni remi u ranoj fazi prve partije



Bill Gates, jedan od ljudi koji se proteklih desetljeća izmjenjuje na mjestu najbogatijih ljudi na svijetu, prošlog je tjedna posjetio Peking, zadobivši vrijeme ni manje ni više nego ono kineskog predsjednika Xi Jinpinga.


Nakon što su ove godine Kinu s nešto manjim razinama akreditacija posjetili Appleov direktor Tim Cook te direktor Tesle i SpaceX-a Elon Musk, Gatesov je sastanak interpretiran kao posljednji, ali i najvažniji u nizu nesvakidašnjih sastanaka kojim kineska vlada, kako su to primijetili cinični komentatori na društvenim mrežama, nastoji zaobići posrednike i neposredno razgovarati s pravim vladarima Sjedinjenih Američkih Država.


Inzistiranjem kako temelj odnosa između Kine i SAD-a leži u čvrstim vezama između dva naroda, Xi je, kao majstor iskorištavanja tuđe oholosti, Gatesu na suptilan način dao domaću zadaću.




– Polažem nadu u američki narod. U kontekstu trenutne globalne situacije možemo izvršiti razne aktivnosti na dobrobit naših zemalja i naroda, aktivnosti koje će koristiti i cijelom čovječanstvu, rekao je Xi svom gostu, pojačavši kineski kredo u očima američke elite prije dolaska manje rado viđenog posjetitelja. Nije slučajno da se dvodnevni posjet američkog državnog tajnika ovako posložio u kalendar kineskog političkog vrha.


Najznačajniji bilateralni posjet između ove dvije zemlje unatrag posljednjih pet godina po svoj je prilici bio osmišljen da iscrpi Antonyja Blinkena. Čak sedam i pol sati trajao je sastanak njega i njegovog pandana, kineskog ministra vanjskih poslova Qin Ganga, tijekom kojeg se Qin nije ustručavao reći kako su kinesko-američki odnosi na svojoj najnižoj točki od njihove uspostave prije 51 godinu.


Državni tajnik u konačnici je nagrađen polusatnim, do zadnjeg časa nepotvrđenim primanjem kod u ponedjeljak rezerviranog Xija, no ne prije trosatnog čitanja bukvice u izvedbi najvažnijeg kineskog diplomata Wang Yia. Direktor ureda za vanjske poslove pri Komisiji Komunističke partije Kine i bivši vanjski ministar Blinkenu je poručio kako američka strana mora »duboko promisliti« o odnosima dvije zemlje, dodavši kako Kina nikada neće slijediti velike sile u traženju svjetske hegemonije.


– Ovo razumijevanje je ključno za pitanje može li se američka politika prema Kini zbilja vratiti objektivnosti i racionalnosti. Pred nama stoji izbor između dijaloga i konfrontacije, suradnje ili sukoba, kazao je Wang, postavivši pred Amerikanca četiri zahtjeva – zaustavljanje produciranja narativa o kineskoj prijetnji, micanju ilegalnih unilateralnih sankcija protiv Kine, prestanak blokiranja kineskog znanstvenog i tehnološkog napretka te suzdržavanje od arbitrarnih miješanja u kineske unutarnje poslove.


Curenje vjerodostojnosti


Iako je svoje razgovore s vodećim svjetskim komunistima opisao »vrlo iskrenim, vrlo detaljnim i konstruktivnim«, napomenuvši kako je njegov posjet ostvario sve zacrtane ciljeve, Blinken nije uspio dogovoriti uspostavu pozadinskih vojnih komunikacijskih kanala, što je prema pisanju Washington Posta i drugih američkih mainstream medija bio glavni razlog njegova dolaska. Svojim je izjavama Blinken nastupio konzervativno, navevši kako SAD ne želi prekid veza s Kinom, nego provesti »de-risking«, odnosno smanjiti rizike i potencijalne gubitke.


– Treba podcrtati važnost odgovornosti u upravljanju nadmetanja između SAD-a i Kine da bismo bili sigurni kako nadmetanje neće prijeći u sukob, rekao je jedan od najbližih suradnika Joea Bidena po okončanju posjeta, udarivši kontru kineskim pozivima na kooperaciju za obostranu korist i novom modelu multilateralne globalne suradnje.


Blinken je dodao kako je među takmacima »ostalo još posla za obaviti«, pozvavši Qina, bivšeg kineskog veleposlanika u SAD-u, na uzvratni posjet Washingtonu.


Ukupna ocjena Blinkenovog posjeta šahovskim se rječnikom može opisati kao dogovoreni remi u ranoj fazi prve partije, što nikako nije najlošiji rezultat niti za jednu stranu. Premda je adresiranje američkog bijesa oko sve dominantnije političke i ekonomske pozicije Kine ostalo po strani, kao i konkretna rješenja koja bi dokazala ublažavanje odnosa, nadu u mirniju budućnost ulio je izostanak daljnjeg zamućivanja oko točaka nesuglasica te činjenica da je agresivna retorika u danima posjeta u potpunosti izostala.


Nažalost, ove je diplomatske pomačiće ugrozio, a možda i poništio američki predsjednik Biden koji je ničim izazvan u srijedu Xija prozvao diktatorom, sugeriravši da je Blinkenova pristojnost bila na gornjoj granici onog što se u odnosima vođa dvaju najvećih svjetskih gospodarstava može očekivati.


Bidenova izjava izrečena na stranačkom mitingu u Kaliforniji nije mogla ostati proizvodom namijenjenim za domaću publiku, već je poput zaziva za svrgavanje Putina u ožujku prošle godine ušla u seriju predsjednikovih gafova koji su izazvali gotovo unisono neodobravanje i iščuđavanje u svjetskim medijima i političkim krugovima.


Posljednji doprinos američkoj nevjerodostojnosti pokazao je da susret u Pekingu nije promijenio dosadašnji pristup diplomaciji kojoj SAD u lice ulazi oprezno, a iza leđa revolveraški.


U analizi na kineskom CGTN-u, afrički politički analitičar Stephen Ndegwa pisao je kako je posjet visokog američkog dužnosnika pokušaj da se SAD pred ostatkom svijeta, a ne nužno pred Kinom, predstavi kao odgovoran, proaktivan međunarodni akter, iako je taj akter u veljači zbog navodnog kineskog špijunskog balona iznad Montane bio u stanju odgoditi Blinkenovo putovanje.


Ipak, četiri mjeseca kasnije SAD je službeno odustao od medijskog i svakog drugog napuhivanja balonske afere, ali ujedno posustao pri traženju kineskih neuralgičnih točaka po Hong Kongu, Tibetu i Xinjiangu.


Tajvanska kvaka


Glavni problem s Kinom, na čijem potenciranju SAD i dalje radi, ostaje Tajvan. Iako je ovog tjedna izjavio kako SAD ne podržava nezavisnost Tajvana, Blinken je izbjegao dotaknuti se sve izdašnijih vojnih transfera na ovaj otok, ali i dobro dokumentirane prijetnje kako će SAD ući u rat ukoliko Narodnosolobodilačka armija napadne teritorij, što su samo dvije od mnogih politika koje ujedinjavaju Demokrate i Republikance.


Za vrijeme Trumpova mandata američki je kongres odobrio prodaju oružja Tajvanu u čak 10 navrata za robu skupu više od 17 milijardi dolara, dok je Biden isto učinio devet puta za oružje u vrijednosti većoj od 3,5 milijardi dolara.


Ta bi cifra u aktualnom mandatu bila mnogo izdašnija da američki proizvodni kapaciteti nisu vezani uz posrednički rat u Ukrajini, no aktualni se predsjednik zato zadovoljio povećanjem američke vojne prisutnosti na Tajvanu koja sada službeno iznosi 200 vojnika, uglavnom instruktora koji treniraju tajvanske domaćine.


Pojačavanje provokacija oko otoka, čiju je vlast kao legitimne vladare cijele Kine SAD priznavao do 1972. godine, ilustrira inerciju gangsterske politike koja se ne želi suočiti s činjenicom da Europa nije spremna opet slijediti vošingtonske gazde i pucati i u svoju drugu nogu.


Podaničku ratobornost zasad pokazuju anglo-vazali na funkcijama u Londonu, Canberri i Ottawi, dok stanovnici Japana i Južne Koreje strahuju da će njihove vlasti skakanjem na vlak antikineske histerije ugroziti stabilnost istočne Azije.


Kineski ministar Wang na sastanku je ponovio kako je Tajvan interno pitanje koje će Kinezi s obje strane Tajvanskog tjesnaca sami razriješiti, te kako oko tajvanske integracije neće biti kompromisa s vanjskim akterima. Poznavajući američki dosje koji kaže da se Washington nije sposoban držati svojih internacionalnih obveza, bilo međunarodnog zakona, UN-ove Povelje i klimatskih sporazuma, bilo sporazuma poput Iranskog nuklearnog (JCPOA) ili vojnih INF-a i Otvorenog neba, Kina se ne želi dovesti u poziciju u kojoj bi morala ovisiti o dobroj volji Amerikanaca da ispoštuju svoj dio nekog potencijalnog dogovora. Pekingu ne preostaje drugo nego čekati i računati da će se kroz srednje dugi rok odnos moći na međunarodnoj razini drastično promijeniti.


Rekonfiguracije globalne politike prema drukčijem modelu ekonomske suradnje te političkom i diplomatskom multilateralizmu već sada ugrožavaju američke privilegije upravljanja najvažnijim političkim i ekonomskim procesima. Jedno je ovdje sigurno – vrijeme radi za Kinu, a protiv Amerike.


Nervozni ujak Sam


Već je svim državnim vladama svijeta jasno kako diplomatska neozbiljnost SAD-a – ogledana u spomenutoj reakciji na zalutali balon, ali i nezrelim reakcijama poput osuđivanja značajnih mirovnih pomaka u zapadnoj Aziji (članstvo Sirije u Arapskoj ligi) – oduzima nekoć neodoljivu meku moć iz ruku američkog geopolitičkog arsenala.


Manjak volje za istinskim rješavanjem međunarodnih problema pokazuje se kao prepreka koju Washington uza sve napore ne može predstaviti u povoljnom svjetlu, pogotovo kada Kina bilježi uspjehe poput posredovanja diplomatskih odnosa između nekoć ljutih suparnika Irana i Saudijske Arabije.


Ova panika, izazvana serijom međunarodnih sramoćenja, Washington tjera na još manje razmišljanja, a više nesmotrenih djelovanja. Jedno od takvih zbilo se početkom mjeseca na Shangri-La dijalogu u Singapuru, kada su se susreli vojni i obavještajni dužnosnici dviju država, uključujući američkog i kineskog ministra obrane. SAD je u društvu država jugoistočne Azije pokušao ispipati teren na kojem bi Kinu i Indiju odmaknuli od Rusije te u opasnost doveli jedinstvo saveza BRICS, no bez rezultata vrijednih bilježenja.


U samo nekoliko posljednjih tjedana na sino-američkoj se relaciji bilježi kontinuirano pogoršavanje odnosa, bez obzira na usiljene smiješke na licima Blinkena, Qina i Xija. Američke provokacije raznim brodovima i avionima blizu kineskog kopna umalo su rezultirale neželjenim posljedicama, prvo krajem svibnja kada je američki avion presretnut u Južnom kineskom moru, a zatim početkom lipnja bliskim susretom američkog i kineskog broda u Tajvanskom tjesnacu.


Istovremeno, američki mediji predvođeni Wall Street Journalom na signal obavještajnog nadzemlja objavili su tvrdnje o kineskim vojno-špijunskim stanicama u kubanskom gradiću Bejucalu, ne podastrijevši izvanredne dokaze za ovu izvanrednu tvrdnju. Na ovaj je očigledan primjer fake newsa odmah morao reagirati sam Pentagon, kazavši kako je cijela priča lažna.


Također, ovog je travnja SAD uhitio dvojicu kineskih državljana optuživši ih da rade za tajnu ispostavu kineske policije u New Yorku iako je, ispostavilo se medijskom istragom, riječ o organizaciji koja više sliči na emigrantsku bratsku zajednicu. Ovaj je primjer dodatno pojačao paranoju među američkim stanovništvom kineskih korijena, posebno imigrantima druge generacije i tehnološkim stručnjacima koji u strahu od rasnog profiliranja i optužbi za špijunažu i nelojalnost u sve većem broju odlaze živjeti i raditi u Kinu, mnogi od njih prvi put.


Tri godine nakon Trumpova odlaska iz Bijele kuće ispostavilo se kako odlazak najvećeg huškača među američkim predsjednicima nije popravio počinjenu diplomatsku štetu. Biden se nije pretrgnuo od muke da Trumpove sankcije na kineske hi-tech proizvode, telekomunikaciju, pojedinačne kineske kompanije poput Huaweija i ZTE-a pošalje u ropotarnicu povijesti, dapače.


Jugoistočni ključ


S jasnom i obznanjenom namjerom da se zaustavi kineski rast i tehnološki razvoj, prošlog listopada ekonomski rat s Kinom pojačan je globalnom zabranom prodaje sofisticiranih poluvodiča koji u sebi imaju i najmanju američku komponentu ili su izrađeni američkom tehnologijom.


SAD je uvelike otežao poslovanje i TikToku, društvenoj mreži kineske kompanije ByteDance pod izlikom brige za nacionalnu sigurnost, navodnog kineskog špijuniranja i krađe podataka američkih korisnika. Nasumičnost i neselektivnost djelovanja crveno-plavog pravedničkog mača vidljiva je i u osobnim sankcijama kineskom ministru obrane Li Shangfuu, najvišem kineskom dužnosniku koji je ovime proglašen službenim neprijateljem SAD-a.


Li je na crnu listu stavljen 2018. godine jer se suprotno američkim diktatima usudio sudjelovati u kupovini protuzračne obrane od Rusa, a Bidenova je administracija prije mjesec dana kazala kako uza sva kineska protestiranja, ne razmatra mogućnost da ovu mjeru ukloni.


Od posjeta predsjednice Zastupničkog doma američkog Kongresa Nancy Pelosi Tajvanu u kolovozu prošle godine, kojem se Biden nije usprotivio, Demokratska stranka ne pokazuje imidž odgovorne i staložene političke organizacije. Vrhunac nepromišljenosti u navodno umjerenijem polu američke stranačke podjele nedavno je prikazao parlamentarni zastupnik Seth Moulton izjavom: »Trebali bismo Kinezima jasno pokazati: ako napadnete Tajvan, mi ćemo u zrak dignuti TSMC«.


Da bi ugroza ovog mikročip giganta nepovratno ugrozila globalne tokove nevojne industrije strahuje cijeli svijet, biznis-momci s početka teksta, a posebno zemlje ASEAN-a, rastućeg ekonomskog saveza država jugoistočne Azije. Premda SAD povijesno ima značajan politički utjecaj na Indokinu i Malajski arhipelag, Kina je daleko najveći trgovinski partner svim zemljama svog južnog susjedstva koje potencijalnim turbulencijama mogu najviše izgubiti.


Prema anketi Eurasia Group Foundationa, čak 90 posto ispitanika iz Singapura, Južne Koreje i Filipina smatra kako je zaoštreni obračun Kine i SAD-a razlog za brigu, zbog čega iz ove regije treba očekivati pojačane impulse trezvenosti i smirivanja tenzija. U suprotnom, klimatskim promjenama ionako unesrećene stotine milijuna mogle bi iz prve ruke saznati na što je neslavni američki državni tajnik Henry Kissinger mislio kada je rekao: »Biti neprijateljem SAD-a je opasno, ali biti prijateljem je pogubno.«