Nedavno je Branimir Glavaš u razgovoru za tv N1 konstatirao kako ga se već 15 godina sustavno proganja, kako je na politički montiranom procesu bio (o)suđen za ratne zločine (slučajevi »garaža« i »selotejp«) u Osijeku, a koje nije počinio; dapače, u vrijeme kada su se dogodili o njima ništa nije ni znao. Ali, zbog zločina koje nije počinio, usprkos svemu u zatvoru je u BiH (kamo je pred hrvatskim pravosuđem pobjegao kako bi izbjegao odsluženje kazne u RH) ipak »odgulio« pet godina, a sada su se konačno stvorili uvjeti da pravda pobjedi i on dokaže svoju nevinost.

Njegov je progon navodno bio iniciran iz međunarodnih krugova, a realiziran posredovanjem domaćih poslušnika (prije svih Ive Sanadera i Vladimira Šeksa), kako bi ga se definitivno uklonilo iz politike, jer im je svojim političkim stavovima i utjecajem smetao u planovima koje su oblikovali za budućnost Hrvatske. Paradoks je u tomu što ga je strpao »iza brave« upravo čovjek (Sanader) kojemu je Glavaš, kako tvrdi Ivić Pašalić (a to potvrđuje i Glavašev bliski suradnik i bivši saborski zastupnik Drmić) osiguravši sa svojom zaštitarskom ekipom pristrano brojanje glasova na VII općem i izbornom saboru HDZ-a, omogućio pobjedu i doveo na čelno stranke, što mu je kasnije otvorilo i put premijerskom položaju.

Odgađanje ročišta

spomenutom je razgovoru Glavaš također ustvrdio kako tijekom rata nije bio nikakav »gospodar života i smrti« u Osijeku, kako se to često u javnosti govori, odnosno kako on nikada nije nikome i ni sa čime zapovjedao; da mu se tendeciozno podmeće, a sve s ciljem njegova osobnog difamiranja i političke likvidacije. Ali, postavlja se logično pitanje: ako je tomu tako, kako je onda stekao generalski čin (koji mu je nakon pravomoćne presude za ratne zločine ukazom oduzeo predsjednik Josipović), zašto onda ne demantira raširene »glasine« kako je on najzaslužniji (a nije) za obranu Osijeka, itd? Međutim, ostavimo sada »razotkrivajuće sitnice« na stranu, daleko je za aktualni sudski proces važniji nedavni iskaz (ožujak ove godine) Glavaševog svjedoka Nikole Jamana, koji je teško bolestan izjavio kako ne želi otići s ovoga svijeta »pod teretom lažnog svjedočenja«; odnosno kako je ranije, na nagovor svog ratnog zapovjednika Glavaša i Srećka Lovrinčevića, bivšeg predsjednika IV Skupštine općine Osijek i šefa kriznog štaba pred sudom lažno svjedočio o tomu da je on, a ne Glavaš bio na čelu tzv. Zaštitne čete, te je i potpisao krivotvorenu odluku o svom imenovanju na tu zapovjednu funkciju.

Na glavnoj raspravi, po Jamanovim riječima nije samo on lažno svjedočio, već je to isto (u)činilo još petnaest svjedoka, a među inim i Vladimir Šeks. Ovaj novi Jamanov iskaz, koji bitno odudara od, kako danas kaže onog ranijeg i lažnog, mogao bi se pokazati kao presudan za daljnji tijek sudskog procesa, što je naravno izazvalo veliku nervozu u redovima Glavaševe obrane. Iako je od njegovog priznanja prošlo već dosta vremena, Jaman još uvijek nije (a može doslovno sutra umrijeti) pozvan da službeno svjedoči ili dade video svjedočenje prema zakonom propisanom protokolu, tako da se nameće logično pitanje: zašto hrvatsko pravosuđe tako nedopustivo ležerno (ne)reagira u ovom slučaju? Iz zagrebačkog DORH-a su se javili kako su oni učinili sve što je do njih; predložili su Jamana Županijskom sudu u Zagrebu za svjedoka, što je sud i prihvatio i sada je sve u njihovim rukama, ali iskaz koji je dao Županijskom odvjetništvu u Osijeku neće biti validan, bez, kako sam već rekao zakonom propisanog protokola. Međutim, već ranije zakazana ročišta za jesen ove godine su iznenada odgođena zbog službene spriječenosti sutkinje Tanje Pavelin-Borzić koja predsjeda sudom u ovom slučaju, a kada će njene obveze u Bruxellesu prestati i kada će se zakazati novo ročište, nitko ne zna, ali da to, iz više razloga, ide u prilog Glavašu, izvan svake je sumnje.

Dobro, moglo bi se reći kako se radi o spletu okolnosti, slučajnosti da je upravo nakon zakazivanja ročišta sutkinja Borzić bila imenovana za predstavnicu Pravosudne akademije RH u radnu skupinu u Bruxelles, da nije niza drugih slučajnosti u vezi suđenja Glavašu, koje bude podozrenje i iniciraju pitanje: radi li se uistinu samo o slučajnosti(ma)? Naime, Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu pod predsjedanjem Ivana Turudića, a na prijedlog gđe. Pavelin-Borzić zatražilo je razdvajanje postupka protiv Glavaša (čime bi niz stvari koje ga optužuju »pale u vodu«), što je predsjednik Županijskog suda obrazložio činjenicom da je DORH po nalogu Vrhovnog suda RH izmijenio optužnicu (u odnosu jesu li zločini počinjeni prije ili tijekom međunarodnog ratnog sukoba u RH), što je također išlo u prilog pogodovanja Glavaševoj obrani.

Veza sa Šeksom

Ali, Vrhovni sud je na koncu ipak odbio predloženo razdvajanje, tako da se uz novi Jamanov iskaz Glavaš ponovno našao u nezavidnoj situaciji, a odgađanje rasprava zapravo mu je više nego dobro došlo. Dobio je na vremenu, a pitanje je i kako će na koncu svršiti Jamanov iskaz, hoće li uopće biti vremena da ga se »zaprimi« kao vjerodostojnog? Naravno, Glavaš sve to s indignacijom odbacuje kao insinuacije, kao uostalom i prigovore kako on i njegov HDSSB podržavaju aktualnu Plenkovićevu vladu ne bi li mu se skrivanjem iza HDZ-ovih skuta pogodovalo u sudskom postupku. To su objede, vrišti Glavaš; uostalom ponudio je Jandrokoviću da uskrati potporu vladi, upravo stoga kako bi izbjegao ovakve i slične optužbe, ali predsjednik Sabora ga je zamolio da od toga odustane. I što mu je drugo preostalo da učini kada ga je čovjek tako lijepo zamolio? A, onako uz put je i naglasio kako on ne podržava HDZ zarad nekakve podijele plijena, već iz principijelnih razloga; pa upravo je iz tih razloga njegov glas u dva navrata u Saboru bio presudan za opstanak Plenkovićeve vlade. Prevedeno: pomogao sam, red je da mi se to vrati, uostalom politika je pragmatična disciplina, a premijer je već dokazano ovladao svim vrstama i tehnikama manipulacija i političkog tr(g)ovanja. Za Glavaša se to već odavno zna i njega se ni u kojem slučaju ne može optužiti za principijelnost, što nije teško dokazati.

Iz niza primjera izdvojimo jedan upravo iz procesa koji se sada vodi i u kojem je Glavaš optužujućim glasom neshvaćenog pravednika upitao Krunoslava Fehira, ranijeg krunskog svjedoka (koji više nema taj status, već je »običan« svjedok): nalazi li se on to na fotografiji na kojoj diže ruku na ustaški pozdrav, na što je potonji odgovorio kako su tada (u ratnom Osijeku, u njegovoj postrojbi kojom je zapovjedao Glavaš/Jaman?) svi tako pozdravljali. A, čini se da je novokomponirani antifašist Glavaš zaboravio kako je pred čitavom nacijom (HTV je to zabilježio) na razmjeni zarobljenika kod Nemetina našim vojnicima ushićeno, na sav glas poručivao kako sada, kada su došli u Nezavisnu Državu Hrvatsku, slobodno mogu reći da su ustaše; zar je zaboravio, a nema tomu dugo da je postrojavao svoje crnokošuljaše na Markovom trgu? Također, praktički još do jučer je optuživao Šeksa da je, uz Sanadera bio njegov najveći progonitelj, a sada su opet bliski. Zašto?

Kum nije dugme

Možda se tajna krije u onome što je u razgovoru za tv-N1 rekao bivši predsjednik Vrhovnog suda RH i jedan od koautora hrvatskog ustava dr, Krunislav Olujić, kako je Šeks »neformalni ministar pravosuđa« (slično tvrdi i Nikola Grmoja, aktualni saborski zastupnik), koji iz sjene (još uvijek) ima veliki utjecaj na politiku i pravosudni sustav; uostalom blizak je Plenkoviću i u GO HDZ-a djeluje kao savjetnik, jedan je od onih koji su ga otvoreno podržavali i najviše mu pomogli u pohodu na čelnu poziciju u HDZ-u, a budući u nas, u našim krajevima »kum nije dugme«, zar treba zanemariti da je u kumovskim vezama s predsjednikom Ustavnog suda dr. Šeparovićem i šefom HDZ-ovog kluba u Saboru, Brankom Bačićem? Možda sve to nema nikakve veze, možda je samo slučajno Šeksov posinak Karlo Ressler, kao mladi partijski kadar došao na čelno mjesto na izbornoj listi za EU-parlamentarne izbore i tako postao europski zastupnik; možda je slučajnost da je Šeksova kćerka, ne dovodeći u sumnju njezinu stručnost i kompetentnost, nedavno izabrana za predsjednicu Općinskog suda u Osijeku? A, i sam je Glavaš do jučer tvrdio kako Šeks (i HDZ) ima(ju) toliku moć da mogu praktički sve, a sada to benevolentno negira, kaže kako su to samo priče; kako to što je vrijedilo ranije, više ne vrijedi.

Međutim, fama volant; kruže i kroz mnoge medije se intenzivno provlače nimalo naivne priče o tomu kako su iz vrhova vlasti odlučili principijelno »pružiti potporu« svom koalicijskom partneru, koji s njima nije iz »želje za podjelom plijena«, već dakako, također iz principijelnih razloga, a da bi tu »akciju spašavanja vojnika Glavaša« trebao svojim neupitnim znanjem, vještinama, vezama i utjecajem na pravosudne strukture izvesti upravo Vladimir Šeks. U tom kontekstu, važna uloga dodijeljena je i sudcu Turudiću, koji formalno sa slučajem Glavaš nema nikakve veze (ali mu je povjereno osnivanje i ekipiranje Visokog kaznenog suda, kamo bi navodno trebala doći i gđa Pavelin-Borzić, koja predsjeda sudskim vijećem u slučaju Glavaš) i koji je kao predsjednik Županijskog suda u Zagrebu potpisao rješenje o razdvajanju suđenja Glavašu.

A, kako i kamo to ide moglo bi se iščitati iz još uvijek aktualne epizode u kojoj je glavni lik sudac Turudić, jedan od najviših pravosudnih dužnosnika u RH, a koji se višekratno nije odazivao na pozive da pristupi sudu (u Bjelovaru) kako bi odgovarao za prebrzu vožnju što je zapravo skandal bez presedana, ali »Quod licet Jovi, non licet bovi«; u njegovu zaštitu na noge su se digli i ministar pravosuđa Bošnjaković i predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa (tek podsjećam da ga je bjegunac pred hrvatskim pravouđem Mamić naveo na svojoj famoznoj listi kao jednog od šest korumpiranih sudaca) konstatirajući, bez opterećujućih etičkih barijera, kako je poznato, a i sam je sud to priznao, da dostava poziva ne funkcionira najbolje (sve u stilu: poštar nije zvonio dva puta), ujedno, lakonski i nepodnošljivom lakoćom ignorancije pojašnjavajući kako je uostalom Turudić platio novčanu kaznu i da tu ne vide nikakav problem. Što je za svekoliku pristojnu Hrvatsku prava sramota, slika i (ne)prilika katastrofalnog stanja našeg »neovisnog« pravosuđa (po svim međunarodnim pokazateljima glede neovisnosti sudstva na samom smo dnu ljestvice u EU), i što svi vide, samo ne vide ministar pravosuđa i predsjednik VS RH.

Znakovi pored puta

Naravno, u svim ozbiljnim, demokratskim društvima suludo je i pomisliti kako bi se partijski vrh vladajuće stranke mogao bez ikakvih prikrivenih zazora uključiti u pravosudno »saniranje štete«, posebice ne u sferi ratnih zločina, ali iz iskustva znamo kako se obranaški, po pitanju »naših« ratnih zločina(ca) ponaša hrvatsko pravosuđe, a na žalost i veliki dio našeg društva, tako da je veliko pitanje hoće li se i kada takvo nepodnošljivo stanje promijeniti? Zoran Milanović u jednom je kontekstu Hrvatsku nazvao »slučajnom državom«, ali po pitanju zataškavanja, prikrivanja i(li) negiranja brojnih, za vladajuću stranku i državni vrh, blago rečeno neugodnih stvari, nema nikakve slučajnosti: kako bi se osigurala potrebna ili podebljala »tanka« većina u Saboru, kako bi se ojačala potpora HDZ-ovoj kandidatkinji na predsjedničkim izborima, tu su vladajući spremni učiniti doslovno sve i tu je svaka slučajnost isključena. Tu je sve uvezano, sve dozvoljeno, a sve je olakšano time što je u sferama političke, poslovne, pa tako i pravosudne elite, svatko svakome dužan; svi sve znaju i o svakome se zna sve što (ne)treba; samo treba znati, da se andrićevski izrazim: »očita(va)ti znakove pored puta«.

Ali, kako bi operacija prošla što bezbolnije, za glavne aktere koji vuku poteze iz sjene bolje je da budu što je moguće manje vidljivi, a da bi tako i ostalo, treba (u)gušiti svaku javnu riječ i kritiku, te pod vidom političke korektnosti obesmisliti svaku raspravu o suštinskim problemima našeg društva. Svaki oštriji javni istup proglasiti napadom na čast, integritet i dostojanstvo prozvane osobe, pa ma koliko svima bilo jasno da se radi o evidentnom lopini, zločincu i(li) kriminalcu. Stoga, zastrašivanje ono malo novinara i intelektualaca koji još imaju hrabrosti i čija je potreba za istinom veća i jača »od koristi i razuma«,kako bi to rekao Meša Selimović, poprimilo je zastrašujuće razmjere, a ako pak ni to ne pomaže, e onda im se zaprijeti sudskom tužbom, recimo za uvredu časti i ugleda i to enormno visokim novčanim kaznama. U mom, konkretnom slučaju, gospoda Glavaš i Šeks (a bilo je i najava kako će isto postupiti i Sanader) za isti tekst koji sam prošle godine objavio u ovom listu i u kojem se tek ovlaš dotičem i njihovih »malenkosti«, tužili su me Općinskom sudu u Osijeku i Zagrebu, tražeći svaki za sebe obeštećenje od »pišljivih« 50.000 kn. Što mi drugo preostaje, već da ironično zaključim kako sam mislio da im čast (sami su joj odredili cijenu) vrijedi daleko više, ali eto, prevario sam se.

Interes javnosti

Gospodu Šeksa i Glavaša praktički i ne poznajem, naravno znam ih kao javne osobe, ali s njima nemam, niti sam imao bilo kakav osobni odnos; relativno sam često kritički pisao o njima (više o Glavašu), u mnogo čemu su, po mom uvjerenju, svojom političkom djelatnošću obesmislili sve vrijednosti do kojih držim da čine sukus i bit jednog etički osviještenog i demokratskog društva, ali to je samo moje mišljenje koje sam se drznuo iznijeti u javnost. Umjesto javne rasprave, ili polemike, oni su me tužili sudu; po tim pitanjima nikada nisam, niti ću ikoga tužiti sudu, a nije da nije bilo razloga. Ali, koliko su ljudi različiti najbolje ilustrira Šeksov primjer; na »našem« nedavnom ročištu (nadam se da ne kršim nikakav zakon iznoseći jedan benigni detalj), on je u jednom trenutku rekao da su ga mnogi pitali: što je on to učinio Pecniku, kada tako ružno piše o njemu, a on je odgovorio kako se i sam čudi, ne može domisliti nikakve razloge, kada zna da mi osobno ništa loše nije učinio.

I uistinu nije, ali postavljam pitanje: zar moraš imati nešto osobno protiv nekoga, a da bi o njemu pisao otvoreno i kritički kao političkom, društvenom i(li) javnom fenomenu? A, Glavaš i Šeks su bili i još uvijek jesu važni politički akteri i društveni fenomeni naše javne scene na koju su i još uvijek na nju bitno utječu; budući si pretenciozno umišljam da sam intelektualac koji drži do javne riječi i odgovornosti, dužnost mi je, ako uistinu živim u demokratskom društvu propitati (i) njihovu djelatnost, posebice ako se s njom ne slažem. A, ne slažem se nikako i gotovo ni u čemu. Politika je javna stvar i interes javnosti je iznad bilo čije privatne, osobne ili stranačke profitabilnosti, umišljenosti ili uvrijeđenosti; nadilazi zadane okvire tako često zlorabljene političke korektnosti. I utoliko je dugotrajno suđenje Branimiru Glavašu i sve što se i svi koji se, poput hobotnice oko toga pletu, od enormnog značenja za demokratsko ozdravljenje našeg društva, a bilo kakva zastrašivanja novinara i intelektualaca prijetnjama, zabranama, cenzurom sudskim tužbama ili njihovim policijskim privođenjem naprosto neće proći, samo će još više razobličiti jad i bijedu u kojoj i s kakvom živimo. I stoga, nije i nikome ne može, niti smije biti svejedno kako će se ova sramotna hrvatska trakavica svršiti.