Razgovor

Marija Selak Raspudić: ‘Svi smo mi, pa i Ustavni sud, žrtve “metenja” nereda koji je kreirala vlast’

Jakov Kršovnik

Postoje razumni argumenti za neustavnost proglašenih mjera Stožera - Marija Selak Raspudić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Postoje razumni argumenti za neustavnost proglašenih mjera Stožera - Marija Selak Raspudić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Smatram da je kredibilitet Ustavnog suda odavno doveden u pitanje načinom izbora ustavnih sudaca, a kasnije i pojedinim političkim odlukama, uključujući i ovu posljednju o djelovanju Stožera. No, da je Ustavni sud proglasio neustavnim njegovo djelovanje, zbog pristiglih tužbi država bi, jednostavno rečeno, bankrotirala



Dr. sc. Marija Selak Raspudić docentica je na Odsjeku za filozofiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, potom komentatorica u HRT-ovu Petom danu, a u novom sazivu Sabora i nezavisna zastupnica, izabrana na listi Mosta. O ravnopravnosti spolova, nasilju u obitelji, aferi JANAF, Ustavnom sudu te drugim aktualnim političkim i društvenim pitanjima…


Kao predsjednica saborskog Odbora za ravnopravnost spolova najavili ste »kreiranje strožega zakonodavnog okvira i podizanje svijesti u društvu kroz edukaciju i prevenciju«. Koje inicijative želite predložiti i koliko mislite da treba postrožiti kazne?


– Osnovni je problem neimplementiranje u praksi sadašnjeg zakonodavnog okvira. Naime, većina presuda za nasilje završava blažim, uvjetnim kaznama. No, to nije samo posljedica inertnog sudstva, nego nedostatka obuhvatnijih edukativnih mjera, zbog čega je ono često prisiljeno preuzimati i savjetodavnu ulogu. Stoga smatram da suzbijanju problema nasilja nad ženama mogu pridonijeti dvije stvari. Prva je rana edukacija djece, osvještavanje da nasilje nikada ne smije biti dio pozitivnih emotivnih odnosa, odnosno, pojednostavljeno, da tko se tuče, taj se ne voli. Druga je da se umjesto uobičajenog, rodno stereotipnog upiranja prstom u muškarce isključivo kao »nasilnike« fokusiramo na nasilnike kao takve, pa na tom tragu i na muškarce kao žrtve nasilja. Naime, prema javno dostupnoj statistici MUP-a za 2018. godinu muškarci su češće žrtve kaznenih djela (54,3 posto), češće žrtve ubojstava (74,4 posto) i žrtve teških tjelesnih ozljeda (82,3 posto), ali su puno češće i počinitelji tih istih djela (87,4 posto).


Marija Selak Raspudić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Marija Selak Raspudić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ


 


Utjecaj društvenih mreža




Ono o čemu se manje govori je da su muškarci također i žrtve kaznenog djela protiv spolne slobode (7,4 posto). Stoga smatram da će afirmiranje muškaraca i kao žrtava nasilja, umjesto da ga oni moraju podnositi »muški«, odnosno prešutno, aktivirati njihovu borbu protiv nasilja te pridonijeti i smanjenju nasilja u društvu i smanjenju nasilja prema ženama. Nadalje, uz osnovni rad Odbora, a to je prvenstveno rad na kvalitetnijem zakonodavnom okviru jer smo mi saborsko tijelo te uz nastavak i osnaženje uobičajenih aktivnosti Odbora u pitanjima u kojima je on matično i zainteresirano radno tijelo te rad na Nacionalnoj strategiji za ravnopravnost spolova, smatram da treba ići i prema podizanju svijesti o problemima koji se tiču ravnopravnosti spolova različitim inicijativama. Uz dvije navedene inicijative, namjera mi je posvetiti se i novim temama koje pred nas donosi virtualizacija naše stvarnosti, od utjecaja društvenih mreža na stvaranje slike o sebi pa do problema seksualnog uznemiravanja na internetu (primjerice najnovije istraživanje CESI-ja pokazuje da je 72 poto srednjoškolki izloženo online komentarima seksualnog sadržaja) jer je to područje i mog znanstvenog interesa, ali i temama koje se tiču radničkih prava, s naglaskom na njihovo kršenje u slučaju trudnica kao posebno osjetljive društvene skupine.


Kako prevenirati nasilje u obitelji? Ljeviji politički spektar reći će da je ono rodno uvjetovano, slažete li se s time?


– Vjerujem da navedena rana edukacija o neprihvatljivosti nasilja u sklopu emotivnih odnosa te alarmiranje i afirmiranje muškaraca kao boraca protiv nasilja mogu dugoročno pridonijeti prevenciji nasilja u obitelji. Također, brzo i učinkovito pravosuđe, sa strogim, nedvosmislenim i provedivim kaznama zasigurno će poslati jasniju poruku da se nasilje neće tolerirati. Ne postoji jednoznačan odgovor o podrijetlu nasilja koje se najčešće traži u kombinaciji gena (danas se primjerice u modernoj znanosti govori o biomedicinskom moralnom poboljšanju čovjeka i »genu za agresivnost«) i okoline. S obzirom na to da nisam sklona tehničkim instant-rješenjima poput »nenasilne« pilule, slažem se da trebamo raditi na tome da utječemo na društvene okolnosti koje potenciraju nasilje, od ekonomske nesigurnosti do razbijanja stereotipnih uloga. Uzgred, što se tiče ljevice, vrijedi spomenuti da je načelni odnos ljevice prema nasilju otvoreno pitanje. Naime, iako je lijeva misao u teoriji trebala razriješiti klasne sukobe i prekinuti strukturno »nasilje« kapitalizma, kada je došla na vlast, kao nakon Oktobarske revolucije, uspostavila je diktaturu partijskih elita, a opresivnim je metodama doticala i teorijski joj bliske umove, o čemu je kritički pisala Emma Goldman. Boljševici su strijeljali anarhiste, kubansko pravosuđe odrađivalo je svoju revolucionarnu zadaću nečovječnim suđenjima, a nemiri pariške ‘68. podsjetili su na procjep između salonske teorije i narodnih zahtjeva.


Marija Selak Raspudić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Marija Selak Raspudić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ


 


Javna difamacija


Ravnopravnost spolova je dinamičan pojam? Kako se mijenjaju društveni uvjeti, mijenja se i on ili? Kako vi gledate na ravnopravnost spolova?


– Slažem se da je riječ o dinamičnom pojmu. Primjerice, godinama se govorilo o tome da se žene ne mogu obrazovati, a sada imamo problem dječaka koji zaostaju u obrazovnim postignućima za djevojčicama, odnosno, da citiram Borisa Jokića i Zrinku Ristić Dedić koji su se tom temom znanstveno bavili: »Povećanje spolnih razlika u obrazovnim postignućima tijekom osnovnoškolskog obrazovanja posebice zabrinjava jer može ukazivati na činjenicu da škole i nastavnici ne uspijevaju privući, zainteresirati i motivirati dječake za postizanje boljeg obrazovnog postignuća«. U tom smislu, ravnopravnost ne bi trebala biti deklarativna na tragu inzistiranja na formalnoj strogosti, npr. jednakom broj žena i muškarca na bilo kojem radnom mjestu, primjerice u politici. Ravnopravnost mora biti sadržajna, odnosno takva da omogućava slobodu i poštovanje svakog izbora, što se manifestira u ekonomskom i društvenom priznanju različitih društvenih uloga, pa i onih tradicionalno ženskih i onih tradicionalno muških


Vraćajući se na inicijative, zastupnica Rada Borić je za Novosti već rekla da Vaša inicijativa »Tko se tuče, taj se voli« poništava sve aktivnosti brojnih ženskih udruga koje su vodile kampanje pod sloganom »Tko se tuče, taj se ne voli«?


– Rada Borić manipulativno iznosi netočne teze u medijima jer sam na prvoj sjednici Odbora na koju se referira predložila drugačiji, potpuniji naziv inicijative: »Tko se tuče taj se voli – tako ne smije biti u školi«, ali i navela da se može zvati i »Tko se tuče taj se ne voli«, odnosno da je sam naziv podložan izmjenama te objasnila o čemu je sadržajno riječ. Naime, u pitanju je pokušaj sasijecanja nasilja u njegovom korijenu, »preodgojem« mladih tako da se ono nikad ne smije shvaćati kao u navedenoj »rugalici«, kao nešto simpatično i banalno, što je sastavni dio simpatije u najranijoj dobi. Uostalom, o svemu tome postoji i zapisnik koji je izglasala i sama Rada Borić. No, cijela ta konstrukcija u kojoj se mene pokušava javno difamirati tobožnjim doslovnim tumačenjem navedene sintagme koju sam upravo istaknula kao problematičnu pomalo mi je smiješna. Tko će, zaista, povjerovati da želim uvesti afirmaciju nasilja u škole? Ideološki ostrašćeni pojedinci koji su tu tezu plasirali zapravo time samo potvrđuju ono na što sam ukazivala, a to je da je kod nas nerijetko riječ o deklarativnom feminizmu koji služi samo kao oružje moći pripadno određenoj privilegiranoj kasti koja se uznemirila kada je ono dospjelo u ruke onih koji nisu, kao svi pomazanici kojima su okruženi, »poljubili prsten«. Da stvar bude apsurdnija, prije nego sam ga se prihvatila, taj je Odbor kao neželjeno dijete ostao među zadnjima na izbor u oporbenim pregovorima jer ga nitko nije smatrao prioritetom.


Marija Selak Raspudić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Marija Selak Raspudić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ


 


Nema isprike za nerad


Što je s nasiljem nad muškarcima? Ili, nije li najbolje osuditi svako nasilje bez obzira na spol?


– Prvo svakako treba osuditi svako nasilje bez obzira na spol, a onda možemo istraživati spolnu uvjetovanost u svrhu njegovog suzbijanja. Naime, mnogo skandaloznijom od »proceduralnog« napada na mene smatram konstataciju Rade Borić u navedenom intervjuu da je nasilje nad muškarcima »statistička pogreška«. Osim što zastupnica očito ne poznaje statistiku po tom pitanju, sve da je i riječ o jednoj jedinoj žrtvi, ona ne smije biti nazvana niti tretirana kao statistička pogreška. To pokazuje da očito još dosta trebamo raditi na »približavanju spolova« i borbi protiv rodnih stereotipa koje ponekad, kao u ovom slučaju, perpetuiraju upravo oni koji se nominalno javno zalažu za ravnopravnost spolova. Da ne bude zabune, naše je društvo u mnogim segmentima još uvijek patrijarhalno na štetu žena i o tome treba javno govoriti. No, to se podrazumijeva kao djelokrug Odbora za ravnopravnost spolova, a on će to biti i dalje. Stoga sam svojim istupom htjela istaknuti još neke segmente o kojima se manje govori, kao što je nasilje nad muškarcima, i koji nam mogu pomoći u međusobnom razumijevanju, a time i dokidanju negativnih društvenih pojava. U tom smislu smatram da je ključno prenijeti poruku da u pitanju nasilja nije riječ o natjecanju kojih je žrtava više ili kome je gore, na što je Rada Borić ovu raspravu svojim istupom svela, kao da borba za žrtve nasilja jednog spola isključuje borbu za žrtve nasilja drugog spola, nego o onome što bi nam trebalo biti zajedničko, a to je borba protiv nasilja, neovisno o spolu žrtve i počinitelja.


Kako je izgledala prva sjednica Odbora za ravnopravnost spolova?


– Sjednica je protekla uz raspravu i dogovor o prvom medijskom istupu koji se ticao Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama. Također, na toj, prvoj sjednici demokratizirala sam rad Odbora i svoju privilegiju da sazivam tematske sjednice, odnosno predlažem inicijative, prepustila sam i svim ostalim članicama Odbora, čime je ovakav komentar Rade Borić o »mojim« inicijativama koji je uslijedio zapravo potpuno izlišan. Naime, niti inzistiram, niti ću inzistirati da ikoja moja inicijativa bude prihvaćena. Svi su prijedlozi ravnopravni, a Odbor se, ako većina tako odluči, može baviti i nekim drugim temama koje smatra prioritetima. U konačnici, mene nitko ne priječi da se samostalno, kao nezavisna saborska zastupnica, aktiviram oko pitanja koje smatram bitnima, kao što sam ranije činila oko Zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom i kao što sada činim oko Zakona o radu. Jedino što mene zanima je moći raditi. U tom smislu isprike za nerad, pa i na razini sabotaže pojedinih članica Odbora, nema i ne smije biti.


Marija Selak Raspudić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Marija Selak Raspudić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ


 


Kost je bačena


Koje su konkretne teme koje smatrate važnima za hrvatsko društvo i o kojima planirate govoriti u Saboru?


– Kao što sam naglašavala i za vrijeme kampanje, potrebno je osnažiti vezu između saborskih zastupnika i biračkog tijela. Na tom tragu posebnu pažnju posvetit ću temama koje se tiču moje izborne jedinice jer tim biračima dugujem svoje mjesto u Saboru. Zato sam se i snažno angažirala oko zakonodavnog okvira za sanaciju štete uzrokovane potresom u Zagrebu i okolici, što su mnogi pogrešno oportunistički protumačili kao moje natjecanje za gradonačelničku fotelju na koju ne ciljam jer tek trebam opravdati povjerenje građana za saborski mandat. Kao netko tko dolazi iz sustava, s posebnom pažnjom pratim i obrazovne procese te sam u tom smislu predložila konkretne mjere za poboljšanje sadašnjeg »pravilnika« o ponašanju u školama u vrijeme pandemije. Nažalost, bez sluha od strane resornog ministarstva. Trenutno sam aktivna oko izmjena Zakona o radu, s naglaskom na radnička prava u radu od kuće i implementiranje Prava na isključenje koje, pojednostavljeno, štiti radnike od odgovaranja na mailove u gluho doba noći jer kaskamo za Europom u zakonskom utemeljenju nove, virtualizirane stvarnosti koja je sastavni dio naših života. Naravno, s obzirom na funkciju, velik dio mog angažmana odnosit će se i na pitanja vezana uz ravnopravnost spolova, a s obzirom na vlastite interese i znanja, i na zaštitu okoliša pri čemu trenutno treba istaknuti potrebu kritičkog čitanja Pravilnika o koncesijskim odobrenjima na zaštićenom području koji nam uskoro dolazi na dnevni red, kako bismo zaštitili naše nacionalne parkove od političkih malverzacija.


Spremna sam staviti interes građana ispred političke kalkulacije


Većina trenutne Vlade u Saboru je tanka, postoji li mogućnost da dignete ruku za Vladu Andreja Plenkovića? Ili, općenito, Vladu HDZ-a ili SDP-a? – U politiku nisam ušla zbog vlastitih interesa ili neutaživih ambicija, stoga ne vidim mogućnost da se priklonim dominantnoj trgovačkoj praksi i lukrativno naplatim svoju ruku pretrčavanjem u suprotni tabor. No, načelno gledano, jedini »odgovoran« odgovor je da nitko ne može znati u kojem će se smjeru odviti ova »korona kriza« i hoćemo li se naći na pragu dramatične zdravstveno-ekonomske ugroze koja će od svih nas zahtijevati nadpolitičko jedinstvo na svim razinama, premda to trenutno nije vjerojatno. U pojedinačnim zakonskim prijedlozima spremna sam staviti interes građana ispred političke kalkulacije i podržati svaki kvalitetan prijedlog, neovisno o njegovom kreatoru.

 


Afera JANAF, nova u nizu…


– U aferi JANAF još je jednom bačena kost za gladne uši pa dok se svi bavimo tračevima oko toga tko je išao u »Klub« i tko je što jeo, potpuno se previđa osnovna činjenica, a to je da su tri saborska zastupnika pod istragom zbog korupcije i politička odgovornost stranaka koje su ih dovele u najvažniju hrvatsku instituciju.


Veterinar na Filozofskom


Stanje Filozofskog fakulteta u Zagrebu? V.d. dekana je Miljenko Šimpraga koji je završio Veterinarski fakultet? I čini se, iako nije sigurno, da će on do iduće akademske godine biti na čelu FFZG-a?


– Stanje na Filozofskom fakultetu teško je razumjeti nekome tko ga nije pratio duži niz godina, a njegov često neobjektivan prikaz u medijima služi ponajprije kao razbibriga za mase koje se medijski odgajaju da preziru sveučilišne profesore kao neradnike, a humanističke znanosti kao nepotrebne te u tom smislu dubinski šteti svim njegovim djelatnicima. Sažeto, kako bismo shvatili što se trenutno događa na Filozofskom, potrebno je postaviti pitanje otkud ‘veterinar’ na Filozofskom? Odgovor je, po Filozofski, vrlo neugodan: zbog »presude za mobbing« nad jednim od njegovih djelatnika. Zatim je, umjesto da relativiziramo takvu sudsku odluku, potrebno vidjeti što je pogrešno učinjeno i što se može učiniti da se takve stvari ne ponavljaju. Na tom tragu potrebno je osnažiti demokratsku praksu na fakultetu, primjerice dozvoliti da se ravnopravno natječe više kandidata za vodeće pozicije, deideologizirati odlučivanje o znanstvenim napredovanjima, uvažiti zahtjeve i potrebe nenastavnog osoblja itd. Onda, vjerujem, možemo doći do toga što bi nam trebao biti zajednički cilj: a to je da se implementira načelo supsidijarnosti, odnosno da Filozofski fakultet može sam sebi izabrati dekana. Miješanje politike u sve te procese, primjerice činjenica da su se članovi pojedinih političkih opcija izravno uključivali u prosvjede na Fakultetu, smatram štetnim jer ne poštuje načelo autonomije Sveučilišta.


Ustavni sud i Stožer civilne zaštite?


– Ako stavimo po strani ovu konkretnu odluku i sagledamo djelovanje Ustavnog suda u cjelini, uključujući i način izbora ustavnih sudaca, postavljaju se dva načelna pitanja. Prvo je treba li nam ‘politički’ Ustavni sud koji je tu samo da potvrdi odluku vladajuće većine, odnosno je li kompromitirano njegovo neovisno djelovanje? Smatram da je njegov kredibilitet odavno doveden u pitanje načinom izbora ustavnih sudaca, a kasnije i pojedinim političkim odlukama, uključujući i ovu posljednju o djelovanju Stožera. Drugo je pitanje preuzima li sudstvo na sebe odluke koje bi trebale biti u rukama Sabora, što se također odnosi na odluku o postupanju u vrijeme ove krize. I tu je odgovor potvrdan. Kako institucije treba ili popraviti ili ukinuti, otvoreno je pitanje možemo li nešto promijeniti u izboru ustavnih sudaca, što je malo vjerojatno jer je problem politička nekultura koja kadrovira na pogrešan način. Druga je mogućnost razmisliti o njegovom ukidanju i prebacivanju ovlasti na Vrhovni sud. Što se pak tiče odluke o djelovanju stožera, postoje razumni argumenti za neustavnost proglašenih mjera. Tu bih istaknula neku vrstu samoprizanja krivnje vladajuće većine koju vidimo u tome da je izmjenama Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti odlučila da odluke Stožera vrijede i retroaktivno (Prijelazna i završna odredba iz čl. 18. ZID ZZPZB-a). No o Stožeru je na neki način bilo bespredmetno odlučivati jer da je Ustavni sud proglasio neustavnim njegovo djelovanje, zbog pristiglih tužbi država bi, jednostavno rečeno, bankrotirala. Stoga možemo reći da smo na neki način svi mi, pa i Ustavni sud, žrtve »metenja« nereda koji je kreirala vlast ishitrenim odlukama kojima je ugrozila sam opstanak države.