Plenarna sjednica Europskog odbora regija (Committee of the Regions – CoR) u Bruxellesu nije bila tek još jedan redoviti skup europskih lokalnih i regionalnih čelnika. Bila je, zapravo, svojevrsni politički alarm.

Gotovo svi govori, bez obzira na temu, završavali su upozorenjem da EU ulazi u možda najvažniju proračunsku raspravu u posljednjih desetak godina.

U Bruxellesu se priprema Višegodišnji financijski okvir za razdoblje nakon 2027., a među europskim regijama raste bojazan da bi baš kohezijska politika – ona koja je Hrvatskoj donijela milijarde eura za razvoj – mogla postati najveći gubitnik novih europskih prioriteta.

Za Hrvatsku to nije apstraktna europska rasprava. To je pitanje koje će izravno odrediti tempo razvoja zemlje u sljedećem desetljeću.

Od ulaska u EU Hrvatska je iz europskih fondova financirala najveći investicijski ciklus u svojoj modernoj povijesti. Pelješki most postao je simbol europske solidarnosti, ali on je tek najvidljiviji primjer.

Europskim novcem obnavljaju se bolnice, škole i vrtići, grade se luke, vodovodi i sustavi odvodnje, moderniziraju željezničke pruge, uređuju poduzetničke zone i ulaže u digitalizaciju javne uprave.

Malo je gradova ili općina koji danas ne provode barem jedan projekt financiran iz europske kohezijske politike.

Smanjivanje razlika

U mnogim dijelovima Hrvatske europski fondovi nisu samo dodatni izvor novca, nego glavni investicijski motor lokalnog razvoja.

Baš zato se svaka promjena pravila ili smanjenje sredstava vrlo brzo osjećaju na terenu.

To je razlog zbog kojeg je rasprava u Europskom odboru regija bila mnogo više od institucionalnog sastanka.

Članovi tog tijela upozorili su kako Europa ne smije financirati nove prioritete – obranu, sigurnost, konkurentnost ili tehnološki razvoj – na račun politike koja je desetljećima smanjivala razlike između razvijenijih i manje razvijenih europskih regija.

Danas se pred EU nalazi sasvim drugačija politička i sigurnosna slika nego prije sedam godina. Rat u Ukrajini, povećanje izdvajanja za obranu, jačanje europske industrije, migracijski pritisci, klimatske promjene i energetska sigurnost zahtijevaju desetke milijardi eura novih ulaganja.

Pritom europski proračun nije neograničen.

U Bruxellesu se sve ozbiljnije razmatra mogućnost da se dio postojećih fondova objedini u jedinstvene nacionalne investicijske planove kojima bi upravljale nacionalne vlade uz znatno veću ulogu Europske komisije.

Zagovornici tvrde da bi takav model bio jednostavniji i učinkovitiji. Kritičari upozoravaju da bi baš regije i gradovi izgubili mogućnost izravnog oblikovanja razvojnih politika.

Za Hrvatsku bi takav zaokret mogao imati daleko veće posljedice nego za mnoge starije članice EU.

Hrvatsko gospodarstvo i javne investicije još uvijek u velikoj mjeri ovise o europskim fondovima.

Dok razvijenije države veći dio razvojnih projekata financiraju iz vlastitih proračuna, Hrvatska je europska sredstva pretvorila u glavni instrument modernizacije infrastrukture i javnih usluga.

Posebno su osjetljive slabije razvijene regije poput Slavonije, Banovine, Like ili dijelova Dalmatinske zagore.

Baš je smisao kohezijske politike bio da europski novac prati razvojne potrebe, a ne gospodarsku snagu pojedinih država ili regija.

Ako bi budući europski proračun značajno smanjio sredstva za regionalni razvoj ili ih centralizirao kroz nacionalne programe, baš bi takvi krajevi prvi osjetili posljedice.

Budućnost nakon 2028. godine

Zato se rasprava koja se danas vodi u Bruxellesu ne svodi samo na pitanje europskih institucija.

Ona određuje kakve će mogućnosti imati hrvatske županije, gradovi i općine nakon 2028. godine.

Hoće li moći nastaviti ulagati u prometnu povezanost, obnovu škola, javni prijevoz, vodno gospodarstvo ili zelenu tranziciju u opsegu na koji su se posljednjih godina navikli?

Europski odbor regija baš zato posljednjih mjeseci postaje jedan od najglasnijih zagovornika očuvanja snažne kohezijske politike.

Njegova poruka nije da Europa ne treba ulagati u sigurnost, obranu ili konkurentnost. Naprotiv.

Ali upozorava da Europa neće postati otpornija ako pritom oslabi instrument koji je desetljećima bio jedno od njezinih najvećih političkih postignuća – smanjivanje razvojnih razlika među državama i regijama.

Za Hrvatsku je to puno više od europske političke rasprave. To je pitanje hoće li europski fondovi i nakon 2027. ostati pokretač razvoja ili će postati znatno skromniji izvor financiranja.

Predsjednica Europskog odbora regija Kata Tutto priznaje da je u ovom trenutku, kao i uvijek u sličnim slučajevima, jako veliki interes za novi proračun EU-a.

Predsjednica Odbora regija Kata Tutto

– Imamo puno stvari na dnevnom redu. Sada je već godinu dana otkako je Europska komisija izašla sa svojim prijedlogom za novi sedmogodišnji proračun.

Glavni interes gradova i regija je u tome da imamo puno stvari za napraviti, puno europskih ambicija, da proizvodimo svoju energiju, da dobro vodimo energetsku tranziciju, investirao u kružnu ekonomiju, da učinimo EU kompetitivnijom, da provedemo industrijsku tranziciju.

Ali u isto vrijeme uložimo u participaciju, u ravnopravnost spolova.

To su stvari koje moramo konkretno napraviti u našim gradovima i regijama. Naravno, tu je puno izazova i kada je u pitanju priuštivo stanovanje, rekla je Tutto.

Dodaje da na svim razinama, svi imaju isto iskustvo od regija preko gradova do nacionalne razine.

– Svi imaju više problema nego što imaju novaca. Svi gledaju na različite razine. Manji gradovi gledaju prema županijama, županije gledaju u regije, regije gledaju prema državnim proračunima.

I na kraju nacionalni proračuni gledaju prema EU proračunu.

A EU proračun ne raste pa je na djelu svojevrstan sukob.

EU investira u jako puno područja, u umjetnu inteligenciju, u industrijalizaciju, u kritične materijale, u podatkovne centre, u sve.

U zdravstvenu skrb, u obrazovanje, ali za sve to trebate novac. Ali ono što je jasno iz prijedloga proračuna je da nema stvarne želje koja bi došla iz država članica da zajedno potroše više novaca.

Jer EU proračun izgleda velik kada se gleda iz Zagreba ili Budimpešte, ali on nije velik. On je oko dva posto europskog BDP-a. On se sastoji od doprinosa zemalja članica. I ako zemlje članice ne žele potrošiti više novca zajedno, onda proračun ne raste.

Naravno, uvijek postoji šansa da se zajedno zadužujemo, ali znamo također iz obitelji, ali i nacionalne razine, da postoji ograničenje. Jer kredit je novac koji posuđujemo od budućnosti, smatra Tutto.

Nema dovoljno za sve

Dodaje da kada se vide sva područja gdje bi se trebalo investirati, brzo se može shvatiti da za sve nema dovoljno novaca, te da će se morati donositi teške odluke.

– Suočeni smo s pitanjima – koliko puno novaca zemlje članice troše zajedno, koliko će velik biti proračun. U što će se investirati taj novac. Jer to je javni novac.

On ne mora nužno biti iskorišten na način na koji se koristi privatni kapital.

Uloga javnog novca je da bude protuteža privatnom kapitalu. Tko će odlučivati gdje taj javni novac ide? Prijedlog novog proračuna donosi jednu novu arhitekturu. Jako različit način investiranja u Europu. Gradovi i regije ističu da bi gradovi i regije trebali planirati i osmišljavati veliki dio proračuna.

Jer oni su oni koji bi na kraju trebali koristiti sredstva, koristiti ih na najbolji mogući način. Jer oni moraju donositi najveći dio odluka. Ali prijedlog novog proračuna odvaja regije od procesa donošenja odluka.

Ideja proračuna je da postoji manje-više ista količina novca koju zemlje članice zajedno troše.

Kada nema novog novca, a postoje novi prioriteti kao što su obrana i kompetitivnost, ili digitalna utrka, vi naprosto uzimate novac s jednog mjesta i stavljate ga na drugo.

A prijedlog proračuna govori o tome da se uzme novac od kohezije, posebno socijalne kohezije, i da se preusmjeri u financiranje kompetitivnosti koje bi se vodilo iz jednog centra.

Naravno, kada čujete da se od Zagreba i Budimpešte traži da budu kompetitivniji, mi odgovaramo da naravno da trebamo biti kompetitivniji.

Ali ako gledamo kako će pola proračuna koji će biti investiran u kompetitivnost biti zasnovan na kriterijima koji će pogodovati onima koji su već bolje stojeći od novih članica.

To će biti najsnažnije regije koje imaju najveće koristi. Među prvih 20 primatelja ne bi bila ni jedna regija iz novih država članica.

Stoga za one zemlje koje su se nedavno pridružile Europskoj uniji, kao što su Hrvatska i Mađarska, koje se smatraju kohezijskim zemljama, bi se mogli dogoditi veliki rezovi, rekla je Tutto.