Čelnica Poliklinike za zaštitu djece

Gordana Buljan Flander o pokretu “Nisam tražila”: ‘Javna svijest najviše pomaže zaustaviti nove zlostavljače’

Tihana Tomičić

"Zašto nisi prije rekla" je najgore pitanje koje možete uputiti žrtvi - Gordana Buljan Flander / Foto SANJIN STRUKIC/PIXSELL

"Zašto nisi prije rekla" je najgore pitanje koje možete uputiti žrtvi - Gordana Buljan Flander / Foto SANJIN STRUKIC/PIXSELL

Čim se pojavi jedan slučaj, i druge žrtve se ohrabre progovoriti. Ako nakon ovoga bude više osoba koje se ohrabre govoriti, tko zna koliko će se sličnih zlostavljanja manje dogoditi



Nakon što je u susjednim zemljama buknula afera sa seksualnim zlostavljanjem i uznemiravanjem glumica, pokret koji je u međuvremenu dobio egidu »Nisam tražila« zahvatio je cijelu regiju, pa i Hrvatsku. Žene, a ponekad i muškarci, masovno prijavljuju seksualne predatore iz svoje blizine, bilo anonimno, bilo pod svojim imenom. Slučajevi su se pojavili i na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, Akademiji likovnih umjetnosti, Filozofskom fakultetu, sada i Veterinarskom fakultetu, odakle je put »institucija« krenula masa prijava.
O fenomenu seksualnog zlostavljanja, ali i reakcijama društva, pitamo profesoricu Gordanu Buljan Flander, ravnateljicu Poliklinike za zaštitu djece i mladih u Zagrebu, koja godinama istražuje ponašanje zlostavljača, ali i reakcije žrtava, najčešće mladih i djece. Jedno od ključnih pitanja uvijek je isto: zašto žrtve često toliko dugo šute?


Nove traume


– Svaki komentar kojim se žrtva osuđuje, stigmatizira i izlaže poruzi je novo silovanje i zlostavljanje žrtve. Zato nije čudo da žrtve ne progovaraju o svojim traumama jer ionako osjećaju sram, često se osjećaju kao roba s greškom pa im takvi komentari samo pojačavaju sve te osjećaje. Puno djece, nakon što su doživjeli osudu okoline, reklo mi je: »Sad mi je žao što sam išta rekla.« Pitanje o tome »zašto nisi prije rekla« je najgore pitanje koje možete uputiti žrtvi nakon što vam se povjeri. Uz to, kad vidim užasne, odvratne komentare na društvenim mrežama ili pod novinskim tekstovima o ovoj temi, jasan je razlog njihove »šutnje«, a ona po istraživanjima traje od deset do 16 godina u prosjeku. Dosad sam radila s oko 1.700 seksualno zlostavljane djece, i upravo negativne reakcije okoline često su najveći problem, nakon što se zlostavljanje dogodi.


Kakve su te reakcije? To je naravno i pitanje »institucija« i povjerenja u njih.


– Često susrećem slučajeve gdje majke takve djece ili mladih kažu »povuci iskaz, ti ćeš biti kriva što će nam biti razorena obitelj, sad nam je tata u pritvoru zbog tebe«, ili slično. Najčešće se u najbližem okruženju žrtve ostvare svi njeni strahovi da će biti sama u tom pokušaju da prijavi zlostavljača. Stoga je jasno zašto žene, djeca, žrtve šute – zbog srama, osjećaja krivnje, stigme, i u konačnici svijesti da sustav često ne kažnjava zlostavljače, ili slučajevi toliko dugo traju da to obilježi njihov život. Imam primjer djevojke koja danas ima 22 godine, a slučaj na sudu traje već deset godina. Kako onda ne razumjeti da takva osoba na kraju povuče iskaz, jer joj je dosta beskrajnih svjedočenja u beskrajnim procesima. Svako to svjedočenje je za njih nova trauma. Ljudi iz blizine žrtava često okrenu glavu u startu, jer ne vjeruju da im institucije i mogu pomoći.


Kako tumačite da je sada odjednom ovaj »pokret«, pa i u Hrvatskoj, tako buknuo?




– Čim se pojavi jedan slučaj, i druge žrtve se ohrabre progovoriti, i to je ono najvažnije. Jednako kao što negativne reakcije mogu dovesti do retraumatizacije žrtve, ako su te reakcije neprimjerene, na isti način ovakvi slučajevi mogu pomoći i ohrabriti mnoge žrtve da progovore. Zato je toliko dragocjeno da žene govore o tome. Znate, svaki seksualni zlostavljač ima u prosjeku oko 50 žrtava – prema tome, ako nikad nitko ne progovori, nikad se neće biti moguće izboriti protiv njih.


Pomoć kao motiv


Tu se neminovno otvara pitanje, barem se tako iz negativnih komentara po mrežama može pročitati, hoće li se muškarci sada u sredinama gdje se događaju takvi slučajevi prijava osjetiti pritisnuti ovim pokretom. I dekanica zagrebačkog ADU-a govorila je ovih dana kako nakon niza prijava, muški kolege kažu: nemojte da to preraste u pritisak na svakog muškog kolegu koji sad može izgledati kao »sumnjivac«.


– Ne vidim zašto bi netko tko se tako ne ponaša bio potencijalni sumnjivac. Dakle, oni koji to ne čine nemaju se čega bojati, ali oni koji to čine, možda će dvaput razmisliti ako svijest o tome da se zlostavljače uvijek treba prijavljivati, u društvu naraste. Prema nekim pokazateljima, svako peto dijete osjetilo je neku vrstu seksualnog uznemiravanja ili zlostavljanja, a samo svaki deseti slučaj je prijavljen. Onda nam je jasno o čemu se ovdje radi. Uvijek se žrtve boje da će »institucije« ili društvo prije povjerovati osobi koja ima moć nego njima, zato ih toliko i šuti. Upravo je zbog toga važno ovo što se sada događa. A žrtve često prijave slučaj tek onda kad vide da mogu pomoći nekom drugome – na primjer, starije dijete će o tome progovoriti kad vidi da je i mlađe dijete ugroženo, ili slično. Dakle, taj je motiv daleko ispred svega ostalog. Pa ako nakon ovoga bude više osoba koje se ohrabre govoriti, tko zna koliko će se sličnih zlostavljanja manje dogoditi. Većina djece s kojima ja na ovim temama radim ne govori o tome samo da bi zlostavljač otišao u zatvor, nego zato jer želi pomoći drugima, da im se ne dogodi isto.


Vidjeli smo da je »Me too« pokret u Americi promijenio društvo, barem filmsku industriju.


– Tako je, barem su neki od njih dobili zasluženu kaznu. Najvažnije se pokazalo podizanje javne svijesti o tome da otvaranje ovih tema ne zaslužuje stigmu, naprotiv, da upravo to najviše pomaže u zaštiti budućih žrtava. To je ključ jačanja javne svijesti.