ROVINJ  Pitanja o tome je li Zemlja ravna, jesmo li doista sletjeli na Mjesec ili predstavlja li umjetna inteligencija spas čovječanstva ili njegovu najveću prijetnju, iznova se vraćaju u javni prostor. Da su same činjenice dovoljne, teorije zavjere ne bi imale toliku publiku, a znanstvene spoznaje ne bi se morale neprestano braniti pred valovima dezinformacija, straha i senzacionalizma. Upravo je to bila jedna od središnjih tema panela “Science Sells Facts, but Who’s Buying?”, održanog u DK LLLoungeu hotela Lone u Rovinju, u sklopu Dana komunikacija. Sudionici su raspravljali o tome mogu li znanstvene činjenice konkurirati na tržištu pažnje, a da pritom ne izgube ono najvažnije, točnost, kontekst i vjerodostojnost. Danas se od znanstvenika više ne očekuje samo objava rezultata istraživanja, već i aktivno uključivanje javnosti u proces nastanka i provedbe istraživanja. No, upravo su teme poput umjetne inteligencije, klimatskih promjena, javnog zdravlja ili novih tehnologija najčešće one koje se u javnosti pretvaraju u hype, strah ili teorije zavjere.

Znanstvenici gube prostor u javnosti

Marko Košiček, znanstvenik i koordinator projekata popularizacije znanosti i znanstvene komunikacije na Institutu Ruđer Bošković, upozorio je kako znanstvenici često komuniciraju previše tehnički i zatvoreno, zbog čega gube prostor u javnosti.

– Znanstvenici uglavnom komuniciraju na način koji funkcionira unutar akademske zajednice, ali ne i prema široj publici. Tako gubimo utrku s ljudima koji nisu stručnjaci, ali zato znaju privući pažnju i reinterpretirati istraživanja bez stvarnog znanja o temi, rekao je Košiček.

Dodao je kako problem nije samo pad povjerenja u znanost, nego i pad povjerenja u znanje općenito.

– Većinu znanja nasljeđujemo od generacija prije nas i na njemu gradimo nova otkrića. Ako počnemo tvrditi da je svaka činjenica samo pitanje mišljenja i da postoji “alternativna istina”, tada rušimo temelje cijelog sustava znanja koji se stvarao stoljećima, upozorio je.

Istaknuo je i kako građanima treba približiti znanstvenu metodu, odnosno način na koji znanost dolazi do zaključaka i provjerava činjenice.

Panel “Science Sells Facts, but Who’s Buying?” / Foto ZORAN OLJAčA

Teorije zavjere kao “junk food” za mozak

Profesor psihologije Zvonimir Galić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu objasnio je zašto teorije zavjere danas imaju toliku snagu.

– Teorije zavjere nisu ništa novo, ali društvene mreže dale su im infrastrukturu da eksplodiraju. Algoritmi favoriziraju sadržaj koji izaziva emocije i zadržava pažnju, a upravo su teorije zavjere jednostavne, emocionalne i lako pamtljive priče, rekao je Galić.

Takve je sadržaje usporedio s “junk foodom za mozak”.

– Naš mozak voli jednostavne i probavljive priče. Problem je što je stvarni svijet puno složeniji. Ljudi u krizama žele pronaći red, smisao i osjećaj kontrole, a teorije zavjere upravo to nude, objasnio je.

Govoreći o pandemiji koronavirusa, istaknuo je kako mnoge teorije zavjere nisu rezultat manjka inteligencije, nego potrebe ljudi da svijet učine predvidljivijim i razumljivijim.

– Ljudi žele pripadati grupi, žele osjećaj sigurnosti i jednostavno objašnjenje. Zato nije dovoljno samo reći nekome da nije u pravu. Potrebno je razumjeti psihološke potrebe koje stoje iza takvih uvjerenja, kazao je.

Naglasio je i kako znanstvena komunikacija mora biti jasna i zanimljiva, ali bez pretjeranog pojednostavljivanja.

Znanost pripada svima / Foto ZORAN OLJAčA

Znanost mora naučiti govoriti jezikom javnosti

Anđela Buljan Šiber, članica Organizacijskog odbora Dana komunikacija i vlasnica agencije Izone, smatra kako je danas sve teže razlikovati stručnjake od onih koji se samo predstavljaju kao autoriteti.

– Dostupnost informacija je ogromna i ljudi više ne znaju kome vjerovati. Znanost je nekada imala veći autoritet nego danas, a sada se često u javnom prostoru izjednačavaju mišljenja stručnjaka i onih koji nemaju nikakve kompetencije, rekla je.

Dodala je kako komunikacija znanstvenih tema mora biti prilagođena publici jer ljudi prirodno jače reagiraju na senzacionalizam i negativne informacije.

– Evolucijski smo razvijeni tako da nas više privlače opasnost, strah i negativni podražaji. Ako želimo da činjenice dopru do ljudi, moramo pronaći način da ih ispričamo jasno, razumljivo i zanimljivo, rekla je.

Sličnog je stava i Antonella Barišić Kulaš s Fakulteta elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu, koja smatra kako društvo mora shvatiti da znanost pripada svima.

– Znanost se financira javnim novcem i zato njezini rezultati moraju biti dostupni društvu. No, za to je potreban dijalog između znanstvenika, komunikacijskih stručnjaka i građana, rekla je.

Naglasila je i kako nije realno očekivati da svaki vrhunski znanstvenik bude istodobno i vrhunski komunikator.

– Nije isto nešto znati i znati to objasniti drugima. Zato su suradnja i edukacija ključni kako bi znanstvene činjenice došle do javnosti na pravi način, zaključila je.