Situacija u ribarstvu već dvije i pol godine je više nego zabrinjavajuća, prvo zbog kraha tržišta uslijed pandemije, a u zadnjih više od pola godine zbog dramatičnog rasta cijene goriva postaje alarmantna.

O trenutnom položaju hrvatskih ribara i o tome što se čini i što još treba učiniti za opstanak ove tradicionalne i važne privredne grane, razgovarali smo s Romeom Mikičićem, vlasnikom tvrtke za ribarstvo koja se bavi koćarenjem na otvorenom moru Jadrana.

Cijene goriva i dalje konstantno rastu, kako se rekordne cijene plavog dizela odražavaju na poslovanje ribara, kako uspijevate poslovati?

– Cijena goriva je pet tjedana zaredom išla gore, došla do rekordnih visina, a sad je nešto pojeftinila, ali to je pojeftinjenje premalo. Cijela situacija je žalosna. Država je najavila isplatu pomoći, sad su se počele isplaćivati takozvane potpore male vrijednosti. To će nam pomoći, ali sve je to daleko od normalne situacije. Što će biti dalje, zbilja ne možemo znati. I mi iz medija patimo što će biti s cijenama sirove nafte, hoće li cijena barela rasti ili padati.

Bojite li se da će cijene još značajno rasti?

– Bojimo se zime. Sada, preko ljeta, riba će se prodavati i to po boljim cijenama, jer će doći turisti i restorani će raditi. Ali što će biti na jesen, kad turisti odu i počne sezona grijanja. Pitanje je kolike će tada biti cijene nafte i goriva s jedne strane, a očekujem da bi mogle rasti, dok će, s druge strane, pasti potražnja za ribom, čime će pasti i cijena ribe. Tako da bismo na jesen mogli biti u još većim problemima nego sada.

Plan pomoći

Država je donijela plan isplate 75 milijuna kuna pomoći ribarstvu, uz najavu prenamjene sredstava za poticaj ulaganjima u sredstva za opstanak ribarstva, što treba odobriti EU. Je li taj sustav pomoći profunkcionirao u praksi i jesu li ribari počeli dobivati ta sredstva?

– Država je prilično promptno reagirala, ali to još uvijek nije dovoljno, pri čemu je u ovom slučaju problem prvenstveno na razini EU-a. Imali smo, primjerice, pravo na plaćeni lovostaj koje nismo mogli ostvariti jer nije donesen Operativni plan EU-a za razdoblje od 2021. do 2027. godine, što koči i ugrožava isplatu raznih vidova pomoći ribarstvu, kao i industriji uzgoja i prerade ribe. Nismo dobili novac za lovostaje za prošlu godinu, kao ni za prvu polovicu ove. Ako se do devetog mjeseca sredstva za lovostaje ne isplate, to će nam biti već četvrti lovostaj koji nam neće biti plaćen. Počele su isplate »de minimis« potpora, a za onih 75 milijuna kuna koje su najavljene napravljen je pravilnik o isplati koji ovisi o vrsti ribolovnog alata, veličini broda, broju zaposlenih kod ribara, a o broju zaposlenih i drugim troškovima, primjerice električne energije, za ribogojilišta i prerađivače ribe. Prema obećanjima iz Ministarstva poljoprivrede taj bi dio potpora trebao biti isplaćen do kraja šestog mjeseca. To nam je hitno, svima, jer nam već gori pod noktima. Međutim, u usporedbi s kolegama iz nekih drugih zemalja, barem smo to uspjeli dogovoriti. Talijani uopće nemaju taj dio potpora. Prošli tjedan su raspravljali u Pescari o pokretanju štrajka. Kod nas je važno da se s isplatama krene, da se utvrde pravila i da se to onda na mjesečnoj razini isplaćuje, kako sam već rekao, prema različitim kriterijima za svaki vid ribarstva, odnosno uzgoja i prerade ribe. Ovakva situacija nije normalna i pitanje je koliko ćemo izdržati.

Hoće li ta pomoć biti dovoljna?

– Hoće, samo za puko preživljavanje, ako cijene goriva budu na ovoj razini ili još narastu. Ali moramo raditi, jer ćemo u protivnom izgubiti tržište, i što je još gore – ribare. A njih neće imati tko zamijeniti, ako jednom odu, čak ni kad se situacija na tržištu popravi. Pazite, ako vam država za vrijeme lovostaja da, recimo, pet tisuća kuna neto po zaposlenom, što će čovjek s pet tisuća kuna? Otići će raditi nešto drugo, a mi ćemo ostati bez ribara. Mi smo stajali mjesec dana, ali morali smo početi raditi, zbog ljudi i zbog tržišta. Ja sam kao vlasnik tu zadnja stavka. Izračunam na kraju mjeseca plivam li. Za sad uspijevam, ali voda je do usta.

Koliko dugo ćete moći tako plivati i razmišljate li vi ili neki od vaših kolega o napuštanju ribarstva i prestanku poslovanja?

– Da. Jedan od kolega mi je prije nekoliko dana najavio kako će raditi još samo do idućeg lovostaja, odnosno do početka rujna. Rekao je da više ne može dalje, ako se nešto bitno ne promijeni. No, nije lako ni prestati s ribarstvom, jer zbog nedonošenja Operativnog plana na razini EU-a još ni za to nisu raspisani uvjeti za ovu godinu. Tako da onaj tko želi napustiti ribarstvo u ovom trenutku teško da će prodati brod bilo kome, a ne može ga dati ni u scrapping, jer još nema Operativnog plana EU-a. Neki ribari su prestali raditi početkom godine, znam za neke plivaričare koji su raspremili brodove, otpustili posade, očekujući da će tijekom veljače biti proveden postupak za scrapping. Scrapping nije proveden, a oni ne rade, i ne znaju kada će scrapping biti proveden. I sad su se našli u dvostrukom problemu. Em ne mogu raditi ni da žele jer više nemaju ljude, što im umanjuje broj radnih dana, a ako nemaju dovoljno radnih dana na moru, više se neće moći ni prijaviti za scrapping.

Što po vama još treba učiniti i kojom brzinom da se pomogne ribarstvu?

– Kojom brzinom? Da mi kažete jučer, bilo bi kasno. Treba osigurati sredstva za pokrivanje osnovnih troškova i lovostaja. Jer troškovi su ogromni. Treba platiti ribare, održavati brod, ići u remont i tako redom. Ja ovaj posao radim već 35 godina i imam neka akumulirana sredstva, koja nisam potrošio. Nisam kupovao apartmane i luksuzne aute. Moj posao je ribarstvo i u njega sam ulagao, kad god sam mogao. Za sad funkcioniramo, ali imam kolege koji su se morali kreditno zadužiti da odu u lovostaj i da pokriju sve troškove. Najveći je problem donošenje Operativnog plana EU 2021. – 2027. kojeg još nema. Zašto ga nema, nikome od nas nije jasno. trebao je biti donesen prije barem godinu dana, jer to je plan za razvoj ribarstva, pa da bar znamo što i kako nas čeka. Hoćemo li ulagati i dalje u ribarstvo ili ne. Ta neizvjesnost nas ubija. Doduše, ne samo nas, nego bilo koga u bilo kojoj industriji. Sad se dižemo i idemo spavati čitajući na portalima o cijeni nafte i o Putinovim potezima.

Vi se bavite koćarenjem koje je, ako se ne varam, najugroženiji dio ribarstva, zbog velike potrošnje goriva. Koliko je cijena ribe zbog toga rasla i hoće li biti još skuplja?

– S dva broda u tvrtki imamo dnevnu potrošnju od dvije i pol tone goriva. Svako jutro kad se probudite, morate znati odakle ćete platiti te dvije i pol tone goriva. A cijena ribe je rasla, to je neizbježna posljedica. Inače ne bismo izdržali, nitko od nas. U sezoni će cijena biti viša, ali možda ne toliko u maloprodaji, već se bolja cijena postiže u ugostiteljskim objektima koji kupuju od nas ribu. S tim da i tu pričamo o možda euru više po kilogramu ribe. No, doći ćemo do neke razine nakon koje rast više neće biti pretjerano moguć jer je pitanje tko će onda tu ribu kupovati. Sa sadašnjim cijenama, iako su rasle, mi i dalje ne zarađujemo, nego su to cijene koje nam samo omogućavaju da opstanemo. To je ono što je žalosno. Svjestan sam da i u ovakvim kriznim vremenima moramo raditi, zbog naših zaposlenih, zbog trgovaca, jer ako prestanete raditi, vrlo brzo će se na tržištu pojaviti druga riba. I to najčešće iz uvoza, iz Senegala, Maroka.

Nekvalitetan uvoz

Koliko vas ugrožava i uvoz jeftinije ribe iz afričkih i drugih zemalja?

– Nitko se ne pita što jedemo, i mi domaći ljudi i turisti. Svi kada dođu na Jadran kao turisti, očekuju da će ovdje jesti domaću, svježu ribu jer, eto, ovo je pomorska nacija sa razvijenim ribarstvom. Istina je daleko od toga. Uvoz definitivno ugrožava naše poslovanje, Na razne načine, pa tako i narušavanjem kvalitete ponude ribe. Na primjer, kupac uzima ribu od nas, primjerice kvarnerske škampe, za Italiju, a istodobno kupuje škampe u Norveškoj koji su lošije kvalitete i preko Italije ih plasira u Hrvatsku. I onda se takvi škampi koji veze nemaju s Jadranom, poslužuju u ugostiteljskim objektima kod nas. Tako i tuna dolazi iz Tajlanda i Indonezije. To je nekvalitetna riba, ali joj je cijena niska, što privlači neke ugostitelje. Neki od njih se znaju žaliti na cijenu naše ribe, ali ja im uvijek kažem da se ne može usporediti cijena našeg, živog škampa, sa cijenom tko zna kad ulovljenog škampa iz uzgoja. I treba se pitati kako to da kupac iz Italije kupuje našeg velikog škampa po 200 kuna za kilogram, a onda izvozi u Hrvatsku isto velike škampe po 120 kuna za kilogram. Nešto tu ne štima, znači da prodaje zadnji šrot. Da ne spominjemo prevare s lignjama i drugim vrstama riba.

Bi li se problem plasiranja nekvalitetne ribe iz uvoza kao jadranske suzbio uvođenjem kontroliranog tržišta ribe, odnosno burza ribe, kakve imaju sve zapadne zemlje? Imali smo neuspjeli pokušaj u Rijeci iza kojeg se dan danas vuku repovi, zašto kod nas nema takvog sustava i koliko bi on pomogao i vama ribarima?

– Sigurno bi nam to puno značilo. Kao član MEDAC-a, tijela koje okuplja ribare i predstavnike ribarske industrije općenito, puno sam putovao Mediteranom i Europom. Uvijek gledam kakvo je stanje na drugim tržištima, kako se lovi, kako se trguje i tako redom. Danas je stvar takva da kad ljudima kažemo da nemamo burzu, oni nam odgovaraju da nismo normalni i čude se kako uopće radimo. Burza bi riješila brojne probleme jer funkcionira na jednostavnom i transparentnom zakonu ponude i potražnje. Mi imamo kvarnerskog škampa koji je postao brend. I to dnevno svježeg, svakog dana. I sad zamislite da s takvim škampom dođete na burzu. Tamo bi se sigurno postigla cijena i od 300 kuna za kilogram. I normalno bi bilo da veliki kvarnerski škamp bude toliko plaćen, jer klijentele za njegovu konzumaciju ne nedostaje. Znali bismo točno, u svakom trenutku, koliko je tržište spremno platiti, a i uveo bi se red u trgovinu ribom. Riješio bi se velikim dijelom i problem uvoza manje kvalitetne ribe jer nije stvar u tome da se spriječi uvoz, nego da se samo jasno kaže – to je riba iz uvoza. Sve je pitanje deklaracije i reputacije. Kad odete u market, imate konzerve tune poznatih proizvođača, u kojima je tuna obrađena kako treba, a imate i »no name« proizvođače s Dalekog istoka, čija je konzerva tune upola jeftinija, ali je upitno i što se za to dobije.Tako je i s uvozom, treba biti jasno što je iz uvoza, što ne. Ljudima se ne smije lagati. Znam primjere uvoza totana iz Novog Zelanda, koji se čistio i prodavao kao jadranska lignja, što se ne smije događati.

Hoće li, osim ribe, uvoziti i ribare? Domaći ribari u prosjeku su sve stariji, mladi ni prije krize izazvane pandemijom i ratom u Ukrajini nisu baš hrlili na ribarske brodove, hoće li ih ovakvo stanje dodatno demotivirati da se bave ribarskim poslom?

– Sigurno će ih demotivirati. Ako vam Europa daje pet tisuća kuna neto po ribaru za vrijeme lovostaja, to njemu nije dovoljno. To su ljudi koji imaju djecu, kredite i slično. Mi moramo raditi. A i inače, namamo mi burzu rada za ribare ili agencije preko kojih ćete tražiti ribare na tržištu. Ne postoji ni škola za ribare. Čak i da postoji, nikad ne znate hoće li netko moći raditi taj posao ili ne. Imali smo slučajeva ribara koji su bili izvrsni radnici, ali jednostavno nisu podnosili more. Imali su morsku bolest, non stop povraćali i odustali od ribarstva. Na žalost, dobro ste primijetili da su ribari sve stariji, jer više nitko ne vidi prosperitet u tome. Na sastancima s nadležnim službama u Hrvatskoj i u Europi znam reći da nam ne daju još mjera zabrana, jer ćemo se sami zabraniti i ugasiti. Sadašnja situacija, po meni, ugrožava samu opstojnost hrvatskog ribarstva. Sve je to jedan osjetljiv lanac koji je već poslovično jak koliko i najslabija karika. Ako ijedna od njih pukne, gotovo je. Možete imati odličan brod, ali što će vam ako nemate ribare koji će na njemu raditi. Ako nema tržišta, opet sve uzalud. Kada dođu ovakva vremena, i ako ljudi ne dobiju adekvatne plaće, otići će. Opet, da bi oni zaradili, brod i alati moraju biti u dobrom stanju. A sad smo došli u situaciju da novca nema za sve. Za gorivo, za ljude, za brod, za opremu i alate.

Pozitivni pomaci

Uz puno loših stvari u ribarstvu zadnjih godina, dogodile su se i neke dobre. Jedna od najboljih je trajno zatvaranje Jabučke kotline za ribolov, koje se tiče najviše vas koćara. Kotlina je zatvorena prije nekoliko godina, kakve je to rezultate dalo u smislu zaštite ribljeg fonda, ali i ribolovnih rezultata na okolnom području?

– Bio sam jedan od sudionika tog projekta. U njega je bila uključena i znanost, kroz Oceanografski institut u Splitu, i struka, odnosno mi ribari i upravna tijela Ministarstva i brojni drugi, što ga je i učinilo uspješnim, upravo ta suradnja raličitih područja. Iskustva su sad odlična jer se lovi bolje i više nego što se lovilo, sad kad se riba ima gdje na miru razmnožavati i odrastati. Ali nemojte misliti da je od početka bilo lako. Bilo je itekako oponenata tog projekta koji su se bunili i protivili. Sad ga svi hvale. Činjenica je da je to najveće područje zabane ribolova na Mediteranu. Do sad su to bila neka puno manja područja, koja su bila više politički smokvin list da se može reći kako se štiti riblji fond, ali nije moglo biti značajnijih rezultata. Sada su rezultati s jabučkom kotlinom itekako vidljivi. Kao i benefiti. Fizički se vidi promjena veličine i količine škampa, oslića i druge ribe. Prije se mahom lovila sve sitna riba, pecatura, odnosno broj primjeraka u kilogramu, bila je loša. A veličina ribe vam pokazuje stanje izlovljenosti ribljeg fonda. Kad počnete loviti sve manju ribu, znači da se lovi previše. A riba je sada počela rasti i sad lovimo bolju i veću ribu, a to je najbolji dokaz uspjeha ovog projekta.

Slične uspjehe ostvarili su i plivaričari, s brojnim lovostajima i ograničenjima u izlovu sitne plave ribe. Pokazuje li to da bi se zone zabrane i ograničenja trebalo prenijeti i na obalni robolov mrežama, vršama i drugim alatima koji se koriste uz obalu, gdje je riblji fond također izrazito devastiran?

– Sad se razgovara o zoni zabrane za zaštitu lista, zapadno od Pule, ali to je daleko od obale, u međunarodnim vodama. Ali taj se model apsolutno može preslikati i na područja blizu obali. Ali o tome treba razgovarati struka, znanost i Ministarstvo. Mi i sad odlično i aktivno surađujemo na pitanjima zaštite ribljeg fonda. Tako je u svakom trenutku za izlov zatvoreno 30 posto Jadrana. Ali teško je kontrolirati sve otoke i uvale. Imamo preko tisuću otoka i veliki problem nadzora nad izlovom uz obalu, gdje se alati nerijetko zloupotrebljavaju, kao i dozvole za sportski ribolov.

Kako spriječiti daljnju devastaciju ribljeg fonda u priobalju? Kako kontrolirati sve?

– Danas postoje uređaji za relativno dobar i jeftin elektronski nadzor. Tako se može uvesti i elektronski nadzor manjih plovila, po uzoru na nadzor velikih ribarskih brodova koji su opremljeni uređajima pomoću kojih ribarska inspekcija u svakom trenutku vidi gdje smo i što radimo. Mogu se elektronski nadzirati i mreže, gdje su bačene i tako redom. Postoji puno načina na koji nadzor može biti učinkovitiji, a naravno, tu i ribari i građani trebaju imati svoju ulogu.

Neki zagovaraju potpunu zabranu nekih vrsta ribolova, poput onih povlačnim mrežama s kopna, ili uz kopno, zatim ostima iz plovila sa staklenim dnom i slično. Drugi argumentiraju da su to tradicionalni načini ribolova, međutim tradicionalno su se mreže potezale ručno, a ne hidrauličnim vinčevima, a ribolov ostima bio je moguć samo po bonaci. Treba li te i neke druge vrste ribolova po vama ukinuti?

– O tome se puno priča. Neke vrste ribolova možda bi trebalo zabraniti, u obliku u kojemu danas postoje. Uvijek govorimo o tradicionalnom ribolovu, ali u nekim dijelovima malo je tradicionalnog. Osim toga, pod kontrolu treba staviti sportski ribolov. Nadzor je ključ svega. Sportski ribolovac može uloviti pet kilograma ribe, i to je u redu, ali se mora onemogućiti da on tu ribu prodaje. Riba ulovljena u sportskom ribolovu ne smije se prodavati jer time se otkida od usta profesionalnim ribarima, uvodi nered na tržištu i u konačnici zakida se državni proračun. S time da neki od tog navodno sportskog ribolova itekako profitiraju.