Rođendan Novog lista: Sloboda riječi i sloboda misli već 112. godina

Supilo i njegov »Novi list« dali su veliki doprinos afirmaciji hrvatstva u Rijeci te je zahvaljujući njima Rijeka u pojedinim trenucima bila jači centar hrvatske politike i od Zagreba. Hrvatska počinje upirati oči u Rijeku...

Osmrtnica, što su ju tri dana nakon smrti Frane Supila potpisali Ante Trumbić, predsjednik Jugoslavenskog odbora, Jovan Jovanović, srbijanski ministar u Londonu, Pavle Mitrović i Supilovi engleski prijatelji – ugledni, utjecajni novinari, publicisti i povjesničari: Sir Arthur Evans, Robert Wickham Steed, Robert Seton-Watson…, označila je kraj je životnog puta velikog hrvatskog političara i još većeg tragičara, čovjeka koji je 2. siječnja 1900. utemeljio »Novi list«, dnevnik koji unatoč usponima i padovima traje, danas, eto već 112. godina.

Traje i vjernom čitateljstvu daje ono na čemu je njegov osnivač inzistirao – slobodu riječi, slobodu misli. Supilo je list pokrenuo na Sušaku, ali u ožujku 1901. zbog cenzure prelazi s listom u Rijeku.

Krećući od kraja ovozemaljskog života utemeljitelja Novog lista krećemo od adrese Earl’s Court 28, Warwick Road. Zadnja Supilova adresa, zadnji Supilovi dani o kojima je Josip Horvat, u knjizi »Supilo – roman hrvatskog političara«, objavljenoj u Zagrebu 1938. zapisao: » Sve nervozniji, sve hirovitiji postaje u Supila ritam njegovih misli. Ćuti se to i u pismima, dokumentima. Doživio je rusku revoluciju, doživio taktički uzmak Pašićev. Sprema se Krfska deklaracija. Supilo u njoj indirektno sudjeluje. Na poziv novog poslanika Srbije u Londonu Joce Jovanovića podastire svoje mišljenje, daje svoju političku oporuku, razvivši misli o potrebama buduće politike (…) Prijatelji već u te dane s najvećom strepnjom slijede svaki korak Supilov.

Oni znaju da njemu više ne može pomoći nikakav »patološko-psihološki« specijalist. Otrov ubrzano djeluje, potresi bivaju sve češći, jurišaju na Supilov mozak. Riječi mu postaju nesuvisle, zapada često u grčevit plač. Vidi sjene oko sebe koje ga progone. San postaje za nj java, java snom (…) U svojoj potkrovnici vodi duge monologe. I nikoga ne podnaša. Samo stanodavka, sitna stara žena ima nad njim vlast, pred njom je taj gorostas poslušan kao malo dijete. Moguće u njoj u svojoj smućenosti vidi majku. I luta sam po gradu. Opasnost je da koga ne napadne, da ne strada u prometu.«  

 Kraj u londonskoj umobolnici

Briga za Supila bila je povjerena mladim pomoćnicima u Odboru, Pavlu Ostroviću i Zlatku Turkoviću. Kad je kriza dosegnula vrhunac, pitaju savjet liječnika. Smjestili bi ga u umobolnicu, ali britanski su propisi strogi – nikoga se ne može smjestiti u umobolnicu dok ne postane opasan za okolinu. Ipak dr. Giordani izlazi mladićima u susret i određuje da pred Supilovim domom svakodnevno trebaju stražariti jedan redar i jedan namještenik azila. I nakon nekog vremena – napad i Frano Supilo, početkom rujna 1917. godine biva u luđačkoj košulji otpremljen u Lamberth ulicu, u umobolnicu koja se nalazila u neposrednoj blizini Waterlooa, Westminstera i Big Bena.

– Frane Supilo je po ocu, zidaru Ivi, porijeklom iz Uskoplja, malog sela iz sjeverozapadnog dijela Konavala, a po majci, Mariji iz Oboda kod Cavtata, gdje je i rođen 30. studenoga 1870. u brojnoj, siromašnoj obitelji–  U politički život ulazi kao osnivač i urednik dubrovačke »Crvene Hrvatske« (1890.-99.), društvenopolitičkoga lista pravaške koncepcije i bori se za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom –  Od 1900. djeluje u Rijeci kao povjerenik pravaša Dalmacije, nastojeći preko novina koje je uređivao (»Novi list«, od 1907. »Riječki novi list«) utjecati na hrvatsku politiku, orijentirajući ju prema političkoj suradnji Južnih Slavena i sporazumu s ostalim narodima Austro-Ugarske ugroženima germanizacijom –  Uz Trumbića i Smodlaku jedan je od pokretača politike »novog kursa« i među najzaslužnijim političarima za donošenje »Riječke rezolucije« 1905. i za stvaranje »Hrvatsko-srpske koalicije«, te za njen dolazak na vlast –  Nakon Friedjungova procesa 1909. godine dolazi u sukob s Pribičevićevom oportunističkom većinom i istupa iz koalicije. Nastavljajući borbu protiv prorežimske politike koalicije, Supilo se približava socijalistima– Početkom srpnja 1941. godine odlazi u emigraciju, prvo u Italiju, a potom u Englesku– U emigraciji jedan je od osnivača Jugoslavenskog odbora –  Dolazi u oštar sukob s Nikolom Pašićem i početkom lipnja 1916. godine istupa iz Jugoslavenskog odbora –  25. rujna umire u londonskoj umobolnic

Upravo iza rešetaka te institucije dopirali su krici, uslijed uznapredovale faze sifilisa izbezumljenog Supila. Vrištao je – ja sam zdrav! Pustite me! Moj mozak je zdrav! Majko! Pustite me na slobodu!.

Iz koje sobe? Nepoznanica je to jer se na mjestu zadnjeg Supilovog boravišta danas nalazi Imperial War Museum, a samo rešetke na prozorima i golemi park koji okružuje Muzej daju naslutiti nekadašnju svrhu te zgrade. Ono što se zna jest da je Supilo zadnje dana života proveo u agoniji, te da je tog 25. rujna zaželio vruću kupku. Bila je to posljednja Supilova želja jer je izlazeći iz kade posrnuo, klonuo i otišao s ovog svijeta. Mrtvozornik je zapisao – arteria coronaria cordis, nagrizena otrovom, nije izdržala. Tek osam dana poslije smrti Supilovo je tijelo kremirano u krematoriju Golder’s Green Hampstead koji se danas zove Golders Green Crematorium i proteže se na bezbroj hektara zelenila.

Supilovo je tijelo tih osam dana počivalo na ledu jer je trebalo čekati da se obave komplicirane formalnosti oko izdavanja dozvole za kremiranje prema engleskim propisima. Kad su konačno dobivene sve dozvole, uprava krematorija pohranila je njegov pepeo u svojim spremištima. Tamo je Supilo počivao godinama, točnije sve dok Uprava krematorija nije zaprijetila da će urnu baciti u Temzu.

Nakon te prijetnje pepeo je preuzeo Pavle Mitrović i spremio ga u svoj londonski dom. Tek 1928. godine prevezena je urna sa Supilovim pepelom u domovinu. Pohranjena je u Kneževu dvoru u Dubrovniku gdje se i danas nalazi.  

 Friedjungov proces

Kad je i zašto počela silazna putanja životnog puta Frane Supila, tog neukrotivog borca protiv centralističko-monarhističkog uređenja buduće Kraljevine SHS, protivnika Nikole Pašića, te velikog zagovornika oslobođenja i ujedinjenja južnoslavenskih zemalja na ravnopravnoj bazi, čovjeka kojeg mnogi smatraju, uz Starčevića najvećim političarem tog doba?

Danas već pokojni Supilov nećak Ivo Supilo, sin Regine i Dživa Supila, mlađeg brata Frana Supila, u razgovoru vođenom za naš list 2006. godine u Zagrebu odgovarajući na to pitanje kazao je: Jednim od ključnih trenutaka u karijeri mog strica Frane smatram Friedjungov proces u Beču, veleizdajnički proces u kojem su austrijske vlasti i njihovi špijuni pokušali dokazati da je Supilo plaćenik srpske vlade, te analogno s tim protiv austrijskih interesa.

Rijeka sa Sušakom u Supilovo doba imala je 65.000 stanovnika, tek 10.000 manje od Zagreba, a bila je veća od Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika zajedno! Najvažnija okupljališta bile su gostionice, njih oko 180, od kojih je većina radila cijelu noć, često uz živu glazbu. Tadašnja Rijeka imala je i dvadeset hotela, te direktnom putničku brodsku liniju s New Yorkom. U Rijeci su u to doba izlazila dva najtiražnija dnevna lista na hrvatskom u Hrvatskoj: liberalni »Novi list« i katoličke »Riječke novine«. Izdavač potonjih, kapucin Bernardin Škrivanić, svojim je razgranatim izdavaštvom nadmašio sve što se u gradu tiskalo na talijanskom, mađarskom i njemačkom jeziku. Rijeka je bila na vrhuncu  razvoja sve do Prvog svjetskog rata, tako da bi mogli zaključiti kako je Supilova životna priča vrlo slična onoj riječkoj. Naime, 1915. godine prestao je izlaziti Supilov »Riječki Novi list«, on odlazi u emigraciju, a Rijeka polako tone u provincijalizam.

Na to se suđenje sjatila čitava novinarska svjetska elita. Između ostalih prisustvovali su mu i Robert William Seton – Watson, poznati povjesničar i historičar Habsburškog carstva i Balkana, te Wickam Steed, bečki dopisnik »Timesa«. Na tom se procesu Supilo obranio, no dočim se vratio na Rijeku, a kako im nije uspjela politička likvidacija krenuli su s rezervnim planom. Podmetnuli su mu jednu zgodnu i pametnu ženu koja ga je zarazila sifilisom! I kao da mu nije bilo dosta progona austrijskih tajnih službi, tim su se progonima priključili i Pašićevci. Drugo nije bilo ni za očekivati kad je Supilo preko svojih novinarskih veza otkrio što to stoji u Londonskim sporazumima prije nego li su bili objelodanjeni.

Frano je otkrio da bi po tom sporazumu Italije pripao sav teritorij do Šibenika, samo ako se priključi saveznicima. Jug Hrvatske pripao bi Srbiji jer su oni već bili sa saveznicima, a Srbija bi dobila još i Bosnu, Srijem, Slavoniju i Liku do Karlovca. Ostatak Hrvatske bio bi Mađarski. Nakon tog razotkrivanja Frano je, ne znam kako, ali jest uspio nagovoriti Pašića da odustane od takve podijele. No, unatoč tome Supilo istupa iz Jugoslavenskog odbora, obrazloživši svoj čin riječima – nitko iz Odbora ništa nije učinio za Hrvatsku stvar.

Čak nitko nije ni postavio pitanje – što će biti s Hrvatskom i zato istupam. Nastavit ću se boriti sam kao i dosad.  

 Početak kraja

To je bio početak kraja jer su na Pašićevu stranu stali Ante Trumbić, budući mu je obećano ministarsko mjesto, a i Ivan Meštrović jer mu je obećana tzv. Vidovdanska perioda, niz spomenika poput onog Njegošovog, onog na Avali i tako dalje. Frano je i kao usamljeni borac toj kliki predstavljao veliku opasnost.

Radio je na federativnom ustavu te buduće države, a kako je oduvijek imao dobre veze s vanjskim vladama, a i u novinarskom svijetu, on je za svoje protivnike predstavljao veliku opasnost, te su mu odlučili perfidno »smjestiti«.

Znali su da boluje od sifilisa, a onda su mu namjestili igru i spremili ga u londonsku umobolnicu zauvijek se riješivši brige. Vrlo brzo nakon zatvaranja moj je stric i umro, a ja oduvijek tvrdim i do kraja ću tvrditi da mu je sve to bilo namješteno. Dokaz tome je i njegov zadnji tekst kojeg je pronašao i sačuvao Dragovan Šepić. Iz tog je teksta vidljiva sva Supilova genijalnost, odnosno takav tekst ne može napisati bolestan čovjek.

Politički progoni, pratili su Supila od adolescentske dobi do smrti. Već kao trinaestogodišnjak izviždao je sa svojim prijateljima austrijskog prijestolonasljednika Rudolfa Habsburškog prilikom njegovog posjeta Dubrovniku. Zbog tog protudinastijskog ispada istjeran je iz svih škola Austro-Ugarske monarhije. Politički rad započeo je kao pristaša Starčevićeve Stranke prava, a kao dvadesetogodišnji mladić objavljuje i uređuje u Dubrovniku starčevićanski tjednik Crvena Hrvatska.

Nakon Napoleonske okupacije u Dubrovnik je stigla Austro–Ugarska i ona je prisiljavala dubrovačko plemstvo na talijanizaciju imena, te da se izjašnjavaju kao Srbi katolici. Kad je Frano svojim angažiranim pisanjem srušio dubrovačkog gradonačelnika Gondolu, zapravo negdašnjeg Gundulića koji je svoje ime talijanizirao, sa Sušaka mu je stigao poziv braće Ružić da dođe i radi tamo. No, i na Sušaku je austrijska cenzura bila jaka, pa je moj stric Frano odlučio prijeći u Rijeku i tamo je osnovao »Novi list«. Tad počinje njegov novinarski i politički uspon.

U Gorskom je kotaru bio izabran za zastupnika u mađarskom parlamentu, pa je uz znanje njemačkog, talijanskog, engleskog, ruskog i francuskog jezika savladao i mađarski. Bio je poliglot, ali kako su tada novinarstvo i politika bile nedjeljive aktivnosti, za bavljenje i jednim i drugim trebalo mu je poznavanje svih tih jezika.  

 Ljubav »na prvu«

Rijeka i Supilo zavoljeli su se »na prvu. Što bi narod rekao – par para, uvije nađe. Godina je 1899., kraj »dugog« 19. stoljeća. Grupa riječko-sušačkih Hrvata potaknuta razdorom u Hrvatskoj stranci prava i predvođena dr. Rudom Linićem, odvjetnikom, novinarom i pravaškim političarem s Trsata, započela je pregovore s urednikom dubrovačke »Crvene Hrvatske« Franom Supilom o mogućem dolasku na Kvarner. Koncem iste godine Frano Supilo je prihvatio poziv i došao na Sušak gdje se nastanio, kazat će o Supilovim »riječkim danima«, ali i o Rijeci s kraja 19. i početka 20. stoljeća istraživač povijesti Saša Dmitrović, te dodati kako je, tada tridesetogodišnji Supilo »na Rijeci zatekao; agresivno državno mađarstvo i sebični lokalpatriotizam koji je potisnuo hrvatski elemenat na marginu političkih događanja«.

Napominje Dmitrović da je to bilo doba »kada Fijumanisimi ne htjedoše više biti »Ungaresi di madre lingua italiana«, već »Cittadini italiani di Fiume« pa se oštrica sukoba prenijela na relaciju Rijeka – Budimpešta. Supilo i njegov »Novi list« dali su veliki doprinos afirmaciji hrvatstva u Rijeci te je zahvaljujući njima Rijeka u pojedinim trenucima bila jači centar hrvatske politike i od Zagreba. Dokaz tomu je i zapis Kazimira Vidasa u kojem stoji – Rijeka, više no Sušak, postaje pravo nacionalno-političko žarište hrvatsko. Tu se izrađuju planovi i pokreću akcije velikih zamaha. Sva Hrvatska počinje upirati oči u Rijeku, sva Hrvatska stoji pod snažnim dojmom ove nove političke akcije…«

U takvom je ozračju Supilo u život porinuo »Novi list«, te vrlo brzo pokazao što je novinarski profesionalizam. Ažurnošću i aktualnošću svrstao je »Novi list« uz bok tada već renomiranih svjetskih novina poput New York Timesa i londonskog Timesa.

Da, bila su to vremena, bio je to vizionar, idealist i tragičar, no uvijek novinar, uvijek čovjek sa stavom. Kakav on, njegova se novina već 112 godina trudi biti.