Ove subote u The Rock Pubu započinje koncertni program 13. Impulse Festivala, a otvara ga Zagušljivi dim, tročlani bend iz Čakovca koji inspiraciju traži u svjetovima oko nas i u nama samima.

Glavna misija Zagušljivog dima je mantričko glazbeno putovanje koje ima za cilj istražiti čudesno, jezivo, nepoznato i ono što nam se čini poznatim. Dim simbolizira izgovorenu istinu, promjenu i neuhvatljivost, a čine ga Martin Geček na gitari i synthu, Aleksandar Dolić na basu te Nikola Švenda na bubnjevima.

Jedva čekamo

Rijeka vas dosad nekako nije uhvatila u svoju mrežu, odnosno ovo će biti vaš premijerni nastup u gradu. Kako to da ste toliko dugo »zaobilazili« ovu luku i što od nje očekujete?

Martin: Nismo namjerno zaobilazili, čak smo se veselili u nekoliko navrata da dođemo, ali se nismo uspjeli dogovoriti oko nekih stvari…

Nikola: Uvijek sam htio svirati u Rijeci, proveo sam i dio života tamo i upoznao odlične ljude, samo što, eto, na nekim mjestima se nismo uspjeli dogovoriti, tako da hvala Željku Pendiću na pruženoj prilici, jedva čekamo. Mnogi su me već i pitali kad će neki koncert pa, eto, u subotu.

Aleksandar: A tako je ispalo, kako se kaže. Očekujemo super koncert, a mi ćemo se naravno potruditi da tako i bude.

Kako je najavljeno, vaš zvuk neprestano oscilira između psihodeličnog rocka, krautrocka i spoken worda, uključujući utjecaje eksperimentalne glazbe, post-punka i ethno/folk elemenata. Je li to svjesno odbijanje žanrovskih granica ili je to jednostavno jedini način na koji znate svirati?

Martin: To je nesvjesno probijanje žanrovskih granica.

Nikola: Nakon robijanja mašini dolazimo na probu i sviramo; ono što izađe, brusimo i strukturiramo u stvar. Mislim da nekim idejama koje smo započeli i nismo još dorasli, tako da će i to biti nekada kasnije.

Aleksandar: Fanatični smo za glazbom. Svi u bendu konstantno preslušavamo nove bendove i glazbene izričaje, a volimo se vraćati i starim zaboravljenim klasicima iz mladosti pa valjda zbog toga (ne)svjesno razbijamo žanrovske kalupe.

Lijepo i primamljivo

Kažete da »dim simbolizira izgovorenu istinu, promjenu i neuhvatljivost«. Nakon svih ovih godina, što je trenutačno vaša izgovorena istina?

Martin: Neuhvatljivo je lijepo i primamljivo i to je ta istina koja se dimi i nestaje dok je uhvatimo.

Nikola: Bit dima u ovoj priči je da se diže u nebo i da mijenja formu, naša istina je samo mozaik koji ćemo graditi dok jesmo.

Aleksandar: Ako se pod »istinitim« misli na ono izgovoreno, onda ću reći da ne postoji nada za prevladavajući kapitalistički društveni ustroj niti za ljude u njemu.

Vaš prvijenac »Kranjecovi krugovi pakla« monolitna je pjesma inspirirana teškim životnim izazovima, priča o rušenju iluzija i osobnom križnom putu. Koliko je teško iznova i iznova izvoditi tako intimnu i emotivno nabijenu materiju pred različitim publikama?

Martin: Već dugo nismo izvodili cijelu stvar, već samo dio krugova pa mi je teško reći, mislim da ne bi bilo teško uploviti u to.

Nikola: Da, »Krugovi« su vječni i prije ili poslije sigurno ćemo ih opet proći. Kako kaže uvod, život je krug od djetinjstva do djetinjstva.

Aleksandar: Osobno nisam sudjelovao u stvaranju tog albuma, ali uživam svaki put kada sviramo nešto iz tog razdoblja. Pogotovo mi je gušt kada »retuširamo« stare stvari i udahnemo im novi život.

Glazba na prvom mjestu

Nedavno ste za 12 dana prešli 5.500 kilometara, prošli 7 graničnih prijelaza i odradili 10 nastupa od Beča do Istanbula. Što ste naučili o sebi kao bendu na toj turneji, i postoji li nešto što se mijenja u svirci kada ste daleko od doma?

Martin: Spoznali smo da funkcioniramo i u stresnim situacijama i da nam je glazba na prvom mjestu i da ništa ne može promijeniti srž našeg stvaranja.

Nikola: Na muci se poznaju junaci, doslovno križni put koji je osvijetlio da je najbitnije da sviramo i da ne prestanemo svirati.

Aleksandar: Naučili smo da s dobrom logistikom i odlučnom ekipom doslovno niti jedna granica nije prepreka. Što se tiče same svirke, tu se ne mijenja ništa – svirali mi pred 10 ljudi u Sofiji ili pred 100 u Ankari, uvijek dajemo sve od sebe bez obzira na to koliko bili iscrpljeni i nadrkani. Nakon nekoliko taktova se sve možebitne tlapnje ionako pretvore u dim.

Jedan od organizatora opisao je vaš nastup kao »transcendentalno putovanje od početka do kraja«. Je li vam to kompliment ili pritisak i kako se nosite s očekivanjima publike koja dolazi upravo po to »putovanje«?

Martin: To je kompliment i tako to treba biti, svaki performans ako je istinski i cilja na bit, mora biti transcendentalno putovanje, drukčije ne smije biti.

Nikola: To uvijek ovisi o atmosferi, ali ako uspijemo i kad netko pita jesmo li svirali 20 minuta, a trajalo je sat i pol, mislim da smo ostvarili micanje prostorno-vremenske barijere.

Aleksandar: To je svakako kompliment, ali i (samo)nametnuti pritisak s kojim se uvijek i iznova nosimo. Niti jedan nastup ne uzimamo zdravo za gotovo. Uvijek se trudimo povesti publiku na putovanje uz pomoć naše glazbe.

Potraga je vječna

Trenutačno vas čekaju svirke po regiji, a spominjete i nastupe u Kini i Brazilu. Kako glazba koja je toliko ukorijenjena u međimurski etos i folklore funkcionira pred publikom koja nema nikakve veze s tim prostorom i tim pričama?

Martin: Jako dobro i ima itekako veze sa svim prostorima i u svako vrijeme, to je vremenska i prostorna konstanta, zato i funkcionira jer se bavi vječnim pitanjima.

Nikola: Pošto nam je label Wv Sorcerer iz Francuske, a osnivač iz Kine, ponudila se ta mogućnost. Živio sam devet mjeseci u Brazilu i često slao poznanicima u Južnoj Americi materijale koji su im se svidjeli, pa je ideja došla kao logičan nastavak cijele priče.

Veliki smo fanovi brazilske glazbe od tradicionalne do Sepulture, Ratos de Porao itd. i bilo bi neopisivo zadovoljstvo podijeliti našu glazbu tamo. Glazba je tu da ruši barijere i spaja na način na koji ne može ništa drugo.

Aleksandar: Glazbeni folklor Međimurja je sve što se trenutačno u Međimurju proizvodi i izvodi, pa tako i naša glazba. Pod pojmom folklora definitivno ne smatram već utabane okvire i zacrtane glazbene modalitete koji su definirali folkloristi ili razni nacionalisti 20. stoljeća. Kultura se stalno mijenja, a mijenjamo je i stvaramo mi sami, a ona zauzvrat mijenja i nas.

Vaša osnovna misija opisana je kao »mantrično muzičko putovanje s ciljem istraživanja čudesnog, sablasnog, nepoznatog«. Nakon svih albuma, turneja i nastupa, jeste li pronašli ono što tražite, ili je poanta upravo u tome da se nikad ne pronađe?

Martin: Poanta je da smo se pronašli u pronalaženju i to nas ispunjava i to izlazi.

Nikola: Potraga je vječna.

Aleksandar: Tu i tamo se dogodi da pronađemo, ili nam se učini da smo pronašli »ono što smo tražili«. Nekoliko trenutaka nakon toga taj osjećaj otkrivenja počinje blijediti i postaje motivacija za novom potragom. Ako smo kojim slučajem taj dan bili naročito mudri, prethodno smo uključili snimač da si olakšamo potragu. I tako u krug.