Kada je Nick Cave 2009. godine objavio svoj drugi roman, »Smrt Bunnya Munroa«, književna kritika ostala je podijeljena između gađenja i fascinacije. Knjiga o Bunnyju Munrou smatrana je kontroverznom nakon objavljivanja, dijelom zbog seksualno nabijenog, objektivizirajućeg načina na koji prikazuje žene.

Jedan od razloga zašto se toliko dugo čekala ekranizacija ovog djela je što se, kako Caveove tvrdnje navodi Shaad D’Souza u Guardianu, nitko nije htio prihvatiti uloge glavnoga lika, samodopadnog serijskog preljubnika i disfuncionalnog oca koji se distancira od stvarnosti i vlastitih osjećaja prepuštajući se svojim seksualno izopačenim apetitima.

Dolaskom televizijske adaptacije u produkciji Skyja ponovo se otvaraju pitanja o granicama transgresije u umjetnosti, toksičnoj muškosti i nasljeđu očeva.

Put bez povratka

U šest je epizoda ispričana priča o trgovačkom putniku opsjednutim seksom koji, nakon što svoju ženu otjera u samoubojstvo, sa sinom kreće na put bez povratka pokušavajući ga, u rastućem kaosu tog putovanja, odgojiti da bude prodavač-lešinar, kako sam sebe naziva.

U svom se umišljenom nastupu hvali kako bi mogao prodati bicikl barakudi, pri čemu je barakuda sirotinja, a bicikl magla. Bunny nije heroj, već moralno posrnulo, grešno i poročno biće pa ne treba čuditi da je inspiraciju za roman Cave pronašao u dvije tako oprečne knjige, Evanđelju po Marku i u radikalnom »SCUM Manifestu« u kojem autorica Valerie Solanas poziva na eliminaciju muškaraca.

Biblija je već neko vrijeme dio Caveova rada, ipak je riječ o, kako je Martin Puchner naziva u »Pisanom svijetu«, temeljnom tekstu. Kratko, ali eksplozivno djelo »SCUM« svoj je put do Cavea pronašlo zahvaljujući statusu pomalo kultnog teksta koji je steklo nakon što je autorica pucala u Andyja Warhola koji se, kažu, nije naljutio(!?).

Možda bi se netko i složio s ekstremnom premisom fanatičnog manifesta Valerie Solanas o eliminaciji muškaraca ako su muškarci takvi kako ih Solans opisuje, ali onda bi trebalo dosljedno priznati da bi Bunny Munro bio neizbježna prva žrtva te mračne logike.

Jer Cave upravo i stvara portret muškarca koji utjelovljuje sve ono što je Solanas smatrala prezrivim. Prihvatiti manifest Valerie Solanas znači prihvatiti i nužnost eliminacije samog Bunnyja Munroa – on je ultimativni dokaz njezinih najgorih teza.

Kao da se Cave zapitao, može li utjelovljenje najgoreg muškarca potaknuti na radikalne zahtjeve za razapinjanjem. I čini se da je bio u pravu, takvi su se zahtjevi i pojavili.

Ne samo da treba razapeti Bunnyja, već je i Bunnyjev stvoritelj kamenovan od poneke tankoćutne duše oba spola, što nas vraća na početak, na pitanja o moralu i evanđelju. Kao što ni Isus nije opravdavao bludnicu, ni Cave ne mora braniti svog antijunaka, ostaje jedino pitanje tko bi trebao biti egzekutor?

Kritika ekstremizma

Šesnaest godina od objavljivanja romana, Cave je optimističan.

– Sada je savršeno vrijeme za seriju o Bunnyju Munrou, kaže Cave. »Mislim da je svijet danas gladan stvari koje izlaze izvan očekivanja naše kulture – jednostavno imam osjećaj da ljudi traže načine kako bi testirali puritansku prirodu naše sadašnje kulture«, kaže.

S njim se slaže i zvijezda serija »Doctor Who« i »Crown«, Matt Smith koji je ljigavom ljudskošću i nonšalantnom elegancijom udahnuo život Bunnyju Munrou.

– On je prilično teatralan lik – totalno je izvan standarda i radi luda sranja – i takvi me likovi privlače, inače nam ostaju samo ove homogenizirane, pojednostavljene zaglupljujuće besmislice u kojima nitko ne ide predaleko. Ovo se činilo stvarno originalnim, pojasnio je Smith.

Serija svoju viziju pakla smješta u ušminkani prostor kabarea, što je oduvijek funkcioniralo kao svojevrsno ismijavanje malograđanštine. Ali taj onostrani kabare podsjeća i na kritiku ekstremizma, religijskog, moralnog, feminističkog, općenito ideološkog, ali i onog tjelesnog.

Očekivanja naše kulture su, kako je Cave primjetio, baš kao i očekivanja Bunnyja Munroa – nezasitna. U našoj žudnjom opsjednutoj kulturi sve se vrti oko toga da budemo viđeni, poželjni i uzbuđeni.

Neprestano smo fokusirani na zadovoljavanje potreba koje se ne mogu zadovoljiti, na posjedovanje novih stvari, tjelesnu ljepotu i potragu za novim iskustvima i doživljajima u stvarnom i virtualnom svijetu.

Takve kvazipotrebe potaknute su začaranim krugom brze hrane, brze mode, brzog života i nametnutih ideala, često oblikovanih reklamnom industrijom i medijima.

Pravila muškosti

Nije ni čudo da je Bunny trgovački putnik koji sredovječnim prigradskim domaćicama prodaje kozmetičke proizvode, njegujuće hidratantne losione koji će izbrisati tragove stvarnog života s njihovih lica.

Ipak, niti jedan losion ne može isprati tjeskobu, a prodavači magle to najbolje znaju. Bunnyja, duboko svjesnog svoje iskvarenosti, progoni vrag u liku serijskog ubojice s plastičnim rogovima koji mu se, prema novinskim izvještajima, sve više približava.

Ili je to lik kamiona koji je pregazio Bunnyjevog najboljeg prijatelja? U svakom slučaju, Bunny će mu pokušati pobjeći, a tom će kukavičkom bijegu svjedočiti njegov sin Bunny Junior (genijalni Rafael Mathé).

Unatoč tome što je potpuno zapušteno dijete, on voli svog oca srceparajućom odanošću i duboko je dirljivo gledati kako njegovo poštovanje prema ocu polako nestaje.

»Pravila muškosti« koja Bunny pokušava usaditi svom sinu zapravo su upute za emocionalno samoubojstvo. Bježeći od odgovornosti, on uči sina kako biti ženskar, muškarac i super cool tip, onako kako je njegov otac učio njega.

Ta ideja odgoja djeteta u trenutku kada se i sam roditelj, jednako zapušten i žrtva vlastitog odgoja, bori sa svojom tugom, stvara duboku napetost. Dok se Bunny pretvara da je najbolji tata na svijetu, u pozadini se odvija destrukcija koju on nije sposoban zaustaviti.

Negov je posljednji čin, u kojem sinu poručuje kako on (sin) i nije baš neki prodavač, čin ljubavi. Što god Bunny bio Caveu – Cocksman, Salesman, Deadman – na kraju je priče Bunny Munro otac koji voli svog sina.

Tupija oštrica

Radnja smještena u 2003. godinu funkcionira kao svojevrsni povijesni komad, prikazujući svijet u kojem je tolerancija prema muškarcima poput Bunnyja, a možda i prema umjetnicima poput Cavea, bila znatno drugačija nego danas.

Je li vrijeme da jedan mainstream kanal kakav je Sky prikaže seriju čiji glavni lik bježi sa sprovoda svoje supruge u javni zahod kako bi se tamo zadovoljio, a iz osvete ženi koja od njega nije ništa kupila, piša po njenoj četkici za zube?

Je li Caveov portret moralnog ponora, smješten između evanđelja i transgresije, dostojan otpor današnjoj homogeniziranoj TV kulturi? Bunny Munro ne nudi iskupljenje, on je samo neugodan podsjetnik.

Serija je u odnosu na original ponešto otupila svoju oštricu zbog, kako možda politički nekorektno tvrde pojedini kritičari, ženske perspektive redateljice Isabella Eklöf, poznate po radu na seriji »Industry«. Jednako je vjerojatno da je serija smekšana kako bi uopće bila snimljena.

Kao što u posljednjoj epizodi Bunny Junior zna što bi mu poručila njegova mrtva majka s kojom vodi nježne i pronicljive razgovore otkad se ubila, tako je i gledatelju jasno da ovo nije serija koja mrzi žene, već tragična priča o oštećenom čovjeku, ogledalo naše vlastite kulture opsjednute žudnjom i oda možda najsnažnijoj vezi u ljudskom svemiru, vezi između roditelja i njegovog djeteta o kojoj je Nick Cave u cameo ulozi natuknuo kako se radi o ljepilu – superljepilu!

»We gotta love one another or die, oh, baby/ ‘Cause it’s superglue.« Bunnyjev moralni pad prati nekontroverzni soundtrack Nicka Cavea i Warrena Ellisa koji, čini se, nitko ne osporava.