Steven Brown nikada nije pripadao samo jednom mjestu, žanru ili vremenu. Kao suosnivač kultnog sastava Tuxedomoon, još je krajem sedamdesetih redefinirao granice između post-punka, avangarde, jazza, elektronike i filmske glazbe, stvarajući zvuk koji je istovremeno djelovao hladno i emotivno, sofisticirano i instinktivno.

Ono što je počelo 1977. u San Franciscu ubrzo je preraslo američki kontekst: Tuxedomoon postaje jedan od ključnih bendova europske alternativne scene osamdesetih, posebno nakon preseljenja u Bruxelles u eri Reaganove Amerike.

Brown je tijekom desetljeća ostao neumorni istraživač zvuka. Osim petnaest albuma s Tuxedomoonom, iza sebe ima više od dvadeset solo i suradničkih izdanja te glazbu za film, kazalište i ples, od reinterpretacija nijemog filma do suradnji inspiriranih autorima poput Sergeja Ejzenštejna, Fritza Langa, Wima Wendersa i Davida Lyncha.

Danas živi u Meksiku, gdje nastavlja razvijati vlastiti glazbeni svijet kroz projekte poput Ensamble Kafka, Nine Rain i Cinema Domingo Orchestra. Ovog proljeća objavio je novi album »In This Very World«, poetsko i atmosferično djelo koje spaja refleksije o zvijezdama, meksičke priče i osobne meditacije o svijetu i vremenu.

Povodom njegova dolaska u Rijeku, gdje će u subotu nastupiti u Pogonu, razgovarali smo o kontradikcijama u umjetnosti, kreativnoj slobodi, Meksiku, digitalnom dobu, poeziji, glazbi i dugom odnosu koji već desetljećima povezuje Tuxedomoon i Rijeku.

Tuxedomoon je nastao iz kasnih sedamdesetih i scene San Francisca, ali bend je vrlo brzo djelovao kao da više pripada Europi nego Americi. Gledajući unatrag, što mislite, jeste li svjesno pokušavali pobjeći od glazbenih kategorija ili specifično američkog umjetničkog identiteta?

– Kad smo krenuli krajem sedamdesetih, to je bilo prije eksplozije punka, i da – svima nam je već bilo dosta Fleetwood Maca, Roda Stewarta, Eltona Johna… istih pjesama koje su se vrtjele iznova i iznova godinama. Nismo bili jedini. Svi su htjeli pobjeći od toga. To je bio dio uzbuđenja tog trenutka: istraživati sve moguće pravce i pokušati stvoriti novu glazbu, pobjeći od tadašnje glazbene stvarnosti.

Vaš rad balansira između suprotnosti: punk energije i formalne kompozicije, emocionalne distance i ranjivosti, improvizacije i strukture. Koliko su te kontradikcije važne za vaš kreativni proces?

– Mislim da je prilično očito kako svako umjetničko djelo koje nešto vrijedi mora sadržavati napetost – i da, kontradikciju. Upravo to stvari čini zanimljivima. Kontradikcija se na kraju može kontrolirati i usmjeriti prema nečemu zanimljivom. Glazba, slikarstvo, bilo koji oblik umjetnosti mora imati neku vrstu napetosti da bi ostao zanimljiv.

Steven Brown, oto: Philippe Levy

Neobično futuristički

Čak i na prvim albumima Tuxedomoon je zvučao filmski i neobično futuristički. Kad skladate, razmišljate li vizualno ili narativno? Koji su filmaši, pisci ili umjetnici oblikovali tu imaginaciju?

– Ponekad volimo misliti da stvaramo imaginarne soundtrackove, ali većinom nemam konkretne slike u glavi dok skladam. Obično sama glazba izaziva slike kod slušatelja – i to bi trebala biti jedna od njezinih vrijednosti. Imao sam mnogo utjecaja: pisce, redatelje, pjesnike. John Cassavetes mi odmah pada na pamet. Od filmaša tu su Derek Jarman, Orson Welles, Sergio Leone, Fassbinder. Književnost mi je također izuzetno važna. Na mom novom albumu postoje pjesme inspirirane pjesnicima i piscima. »Wordsworth« koristi stih Williama Wordswortha iz pjesme The French Revolution: »Ali upravo u ovom svijetu, koji je svijet svih nas, u mjestu u kojem na kraju pronalazimo svoju sreću – ili je uopće ne pronalazimo.« Prva pjesma na albumu, »Stars«, citira Ralpha Walda Emersona koji piše o zvijezdama i o tome kako nas promatraju; kako bi, kad bi se pojavile samo jednom u tisuću godina, ljudi vjerovali da su vidjeli Božji grad. Druga pjesma, »59 to 1«, referira se na E.M. Ciorana, rumunjskog intelektualca koji je živio u Parizu. Dakle, književnost i film duboko su utkane u moju imaginaciju.

Živjeli ste i radili u vrlo različitim kulturnim sredinama – od Chicaga i San Francisca do Bruxellesa i Oaxace. Egzil ili izmještenost djeluju kao dio vašeg umjetničkog identiteta. Trebate li kretanje kako biste stvarali? I što je Meksiko promijenio u vašem razumijevanju glazbe i umjetnosti?

– Ne znam zašto se toliko selim. Uvijek me iznenadi kad upoznam ljude koji nikad nisu napustili grad u kojem su odrasli. Meni je kretanje jednostavno prirodno. Možda ću se sada, u ovoj fazi života, manje seliti – tko zna. To nije svjesno povezano s glazbom ili stvaranjem. Više ima veze s mojim unutarnjim bićem, mojim osjećajem dobrobiti i mentalnim zdravljem. Kad sam otišao iz Belgije u Meksiko, tražio sam sunce. Nedostajala mi je toplina i sunčeva svjetlost. A sada, nakon toliko godina života u Meksiku, nedostaje mi kiša. Dakle, nikad ne možeš imati sve.

Meksiko je potpuno druga stvarnost. Radio sam tamo s mnogo glazbenika i umjetnika i siguran sam da sam naučio stvari koje se ne mogu izraziti riječima. Ono što posebno vidim jest snažan osjećaj zajedništva. Oaxaca je kulturno nevjerojatno bogata: majstori glazbe, slikarstva, kiparstva, drvorezbarstva, tekstila, keramike… Količina talenta koju tamo susrećete doista je zadivljujuća.

Tuxedomoon se nikada nije uklapao ni u post-punk, ni jazz, ni elektroniku, kabaret ili klasičnu kompoziciju, a ipak ga danas mlađi glazbenici iz raznih žanrova navode kao utjecaj. Kako gledate na ideju nasljeđa?

– To zapravo nije na meni da govorim. Ali ako mlađi glazbenici danas navode Tuxedomoon kao utjecaj, možda je to zato što smo pokušavali biti iskreni – i još uvijek to pokušavamo. Trudili smo se govoriti vlastitim glasom, a ne zvučati kao netko drugi. Mislim da ljudi to prepoznaju, u glazbi kao i u bilo kojoj drugoj umjetnosti.

Vaša glazba često djeluje intelektualno konstruirano, ali istovremeno i duboko instinktivno. Kad počinjete skladati, koliko toga dolazi iz promišljenog koncepta, a koliko iz slučaja, intuicije ili improvizacije?

– Mnogo glazbe nastaje slučajno – kroz improvizaciju, igranje zvukovima dok ne pronađem nešto što mi se sviđa. Ponekad to radim sam, ponekad s drugim glazbenicima. Ponekad unaprijed imam određene ideje koje zapisujem notacijom. Nekad krenem sam pa kasnije uključim druge glazbenike. Ne postoji jedna fiksna metoda. Proces se stalno mijenja.

Ali gotovo uvijek počinje istraživanjem po klavijaturi, saksofonu ili klarinetu – probijanjem leda i traženjem nečega što će potaknuti ideju.

Univerzalni dohodak

Počeli ste nastupati u analognom dobu, a djelujete i danas u digitalnoj kulturi. Kako gledate na to kako je tehnologija promijenila glazbu – možda ne samo alate stvaranja, nego i pažnju publike, navike slušanja i samo značenje eksperimenta?

– Tehnologija je sjajna. Svi je koristimo i na mnogo načina olakšava život. Ali mislim da bi dugoročno mogla imati i negativan učinak na glazbu – tko zna. I pianoforte je nekoć bio tehnološki napredak. Ono što danas vidim jest neka vrsta digitalne tiranije. Ne toliko u stvaranju glazbe, koliko u načinu na koji se glazba prodaje i distribuira. Danas je sve besplatno na internetu, što je načelno divno. Umjetnost bi trebala biti dostupna svima. Ali umjetnici također moraju preživjeti, a danas za svoj rad gotovo nisu plaćeni. Organizacije poput Spotifyja iskorištavaju rad glazbenika za vlastitu korist, dok autorima praktički ne vraćaju ništa. Google, Spotify, YouTube – vrlo brzo preuzeli su cijeli sustav. Umjetnik i dalje mora živjeti kao i svi drugi. Kad bi postojao univerzalni dohodak ili ozbiljna podrška umjetnosti, stvari bi izgledale drukčije.

Mnogi umjetnici povezani s punkom ili eksperimentalnom kulturom ili rano izgaraju ili ostanu zarobljeni vlastitim mitom, ali vi ste desetljećima ostali kreativno nemirni. Što se najviše promijenilo u vašem razumijevanju umjetničke slobode od dvadesetih godina do danas i što vas još uvijek tjera da nastavite tražiti nove forme?

– Ono što me motivira jest volja. Jednostavno svjesna odluka da nastaviš raditi ono što radiš. Ne znam što bih drugo radio. Dobro, možda znam – ali sve se na kraju svodi na snagu volje.

Moraš nastaviti. Nastaviti pokušavati. Nastaviti tražiti. Natjerati sebe da stvaraš. Ako vjeruješ da je to ono zbog čega si ovdje, onda to radi.

Vaš rad sadrži različite poetike – od fragmentacije nalik Burroughsu do snolikih atmosfera i spoken-word tekstura. Što glazba može izraziti emocionalno ili filozofski, a da sam jezik ne može?

– Allen Ginsberg jednom je rekao da poeziju treba pjevati, a ne samo čitati ili izgovarati. Mislim da to govori sve. Glazba ima moć koju sam tekst nema. Kad spojiš to dvoje, nastaje treći element koji je snažniji od svakog zasebno. I još nešto: Orfej nije ukrotio životinje, drveće i cvijeće riječima. Učinio je to glazbom.

Nastupali ste u velikim metropolama i manjim gradovima, a eksperimentalna glazba često najjače rezonira upravo izvan tradicionalnih kulturnih centara. Dolazite u Rijeku, nakon toliko godina turneja. Što ste poželjeli da publika doživi tijekom nastupa?

– U Rijeku dolazim više od trideset godina. Mislim da sam prvi koncert tamo odsvirao s Blaineom Reiningerom kao duo. Bio sam i u Zagrebu neposredno prije početka rata. Od tada sam se mnogo puta vraćao – s Tuxedomoonom, solo, s Blaineom. Dakle, riječ je o dugom odnosu s Rijekom i postoji razlog zašto se stalno vraćamo. Ne samo zbog promotora, nego i zato što tamo očito postoji iskren interes. Općenito smatram Hrvatsku vrlo inspirativnom regijom, punom kulturnih i inteligentnih ljudi. Sretan sam što sam nakon svih ovih godina još uvijek dobrodošao u Rijeci i Hrvatskoj.