Ekološke teme posljednjih godina sve češće pronalaze svoje mjesto u suvremenom filmu, no rijetko im se ne pristupa aktivistički. Upravo je zato kratkometražni film »Poništiti« redateljice Stanke Gjurić zanimljiva iznimka. Film bira kombinaciju poetskog i dokumentarističkog pristupa temi čovjekova odnosa prema prirodi, istražujući snažnu i emotivnu dilemu ekološke svijesti kroz tradicionalne rituale.

Dok »Poništiti« kroz intiman i poetski pristup govori o čovjekovu odnosu prema prirodi, film istodobno pronalazi put i do međunarodne publike. Tako nam se redateljica javila upravo s prestižnog Sivas International Film festivala u Turskoj gdje je »Poništiti« jedan od šest finalista dokumentarnog filma, a nakon festivalskih prikazivanja u Kanadi, Velikoj Britaniji i Ukrajini, film je ove godine selektiran i na Frome International Climate Film Festivalu, specijaliziranome festivalu posvećenom isključivo filmovima koji se bave klimatskim i okolišnim pitanjima.

Stanka Gjurić, Foto: Privatna arhiva

SIMBOL PREISPITIVANJA

Redateljicu Gjurić sama selekcija nije potpuno iznenadila, budući da je na istom festivalu ranije sudjelovao i njezin film »Kruh«, također s ekološkom tematikom. Ipak, priznaje kako joj takvo priznanje predstavlja posebnu čast upravo zbog načina na koji festival pristupa klimatskim temama.

– Taj je festival zaista jedinstven, jer se ne fokusira samo na probleme, već i na umjetnički izraz i nepatvorenu ljudsku povezanost s prirodom. Festival prepoznaje filmove koji propituju našu korelaciju s okolišem na duboko osoban način, ne naglašavaju isključivo poteškoće ili statistiku. To je festival koji razumije da umjetnost i svijest o klimatskim promjenama mogu ići ruku pod ruku, potičući gledatelje na promišljanje, a ne samo puko primanje informacija, govori Gjurić.

A »Poništiti« upravo to i čini. Već sam naziv filma upućuje na uklanjanje ili preobrazbu štetnih posljedica ljudskog djelovanja prema okolišu, no redateljica ističe kako je pojam mnogo širi od same ekološke geste. Film se, kaže, bavi i unutarnjim konfliktom pojedinca i zajednice, pitanjem mogu li kultura i naslijeđeni običaji opstati bez destruktivnog utjecaja na prirodu.

– Šteta koju nanosimo sebi i prirodi, svojim običajima, često ostavlja trajne posljedice. Iako puni poštovanja prema pokojnicima i prošlosti, naše navade mogu nenamjerno narušiti prirodni svijet. Film ispituje taj sukob između običaja i odgovornosti prema okolišu te postavlja pitanje možemo li očuvati sjećanje i tradiciju bez permanentnog ekološkog traga.

Svojim sam naslovom željela dati relevantnost filmskoj radnji, koja samim time postaje simbol moralne i ekološke refleksije, unutarnjeg i vanjskog preispitivanja, objašnjava Gjurić.

Upravo je taj prostor između poštovanja prema tradiciji i svijesti o ekološkim posljedicama ono što filmu daje njegovu emocionalnu težinu. Redateljica ne zauzima poziciju osuđivanja, nego promatra ljudske navike kao dio kompleksnog odnosa prema prošlosti, zajednici i prirodi. Naslov filma tako postaje simbol unutarnjeg i društvenog preispitivanja, pokušaj suočavanja s pitanjem koliko su naši postupci doista održivi.

POETIKA I DOKUMENTARIZAM

Takav pristup vidljiv je i u samoj formi filma. »Poništiti« spaja dokumentaristički izraz s poetskim elementima, stvarajući posebnu atmosferu.

– Dokumentarni elementi daju filmu vjerodostojnost jer pokazuju rutinu i njezin utjecaj na prostor oko nas, dok poetski pristup daje prostor za kontemplaciju i čuvstveno iskustvo. Taj spoj, rekla bih, omogućuje publici ne samo da vidi, već i doživi značenje odnosa između toga dvoga, kazala je Gjurić, dodajući kako joj je želja bila da gledatelj zastane, i da osjeti težinu izrečenog.

Takva kombinacija, smatra Gjurić, omogućuje publici da problem ne razumije samo racionalno, nego i emotivno. Sama činjenica da nešto vidimo, kaže, često nije dovoljna da bi nas istinski dotaknulo. Upravo zato film ne gradi svoju snagu na eksplicitnim upozorenjima, nego na atmosferi i osjećaju nelagode koji se polako uvlači kroz slike i ritam filma.

Osobni odnos redateljice prema prirodi pritom je imao važnu ulogu u nastanku cijelog projekta. Gjurić priznaje kako ju je upravo suosjećanje prema prirodi potaknulo na istraživanje tema štetnog ljudskog djelovanja prema okolišu. Film opisuje kao introspektivan razgovor s prirodom i ceremonijama koje nasljeđujemo, ali i kao osobnu meditaciju o ljudskoj odgovornosti.

– Svjesna sam vrijednosti tradicije, ali i ranjivosti prirode. To nije samo društvena analiza, nego i osobna meditacija o ljudskoj dužnosti prema prirodi, ističe.

Iako tematizira posljedice čovjekova djelovanja prema okolišu, »Poništiti« pritom ne ostaje potpuno pesimističan. Kroz film je prisutan suptilan osjećaj nade, uvjerenje da promjena ipak nije nemoguća. Redateljici je, kaže, bilo važno zadržati određenu dozu optimizma upravo zato što vjeruje da osjećaj bezizlaznosti ne može potaknuti stvarnu promjenu.

– Nada pokazuje da je promjena moguća, da unatoč stoljećima nakupljene štete postoji prostor za obnovu i preobražaj i da naša relacija s prirodom ne mora biti determinirana prošlim pogreškama. Optimističan ton ohrabruje gledatelja da akcija nije besmislena i da male promjene mogu dugoročno imati značajan efekt, govori Gjurić.

Kako ističe redateljica, nada u filmu nije pretenciozna, prikazana je suptilno, ali je dovoljno prisutna u iskazivanju kako budućnost nije predodređena destrukciji.

EMOCIJA I ISKUSTVO

U filmu priroda pritom nije tek scenografija. Ona postaje gotovo ravnopravan lik, aktivni sudionik ljudskih rituala, sjećanja i postupaka. Gjurić kaže kako joj je odavno bilo jasno da priroda reagira na ono što joj čovjek čini, pa je bilo logično da u filmu dobije vlastiti glas.

– Htjela sam da nas priroda nagna da se zapitamo zašto nešto radimo loše, a za tim nema nikakve potrebe, osim što smo previše komotni da bismo išta mijenjali. Priroda postaje sugovornik, ne samo scena. Ona upija tragove naših djela i reagira na njih. To je priča o utjecaju koji ostavljamo na planet i o povezanosti koja neprekidno modelira naše ponašanje naspram okoliša, objašnjava.

Takav pristup posebno dolazi do izražaja u vremenu u kojem su klimatske teme gotovo svakodnevno prisutne u medijima, ali istodobno često izazivaju osjećaj ravnodušnosti kod publike. Gjurić smatra kako je upravo zato potrebno pronaći drugačiji umjetnički jezik, onaj koji neće djelovati samo informativno, već i emotivno i iskustveno.

– Mislim da je moguće ponovno probuditi empatiju, ali to zahtijeva jezik koji ide dalje od pukog informiranja. Kada čovjek uspije osjetiti unutarnju povezanost s prirodom, empatija se budi čak i u društvu koje je postalo neosjetljivo na tu temu, govori redateljica.

Taj »novi jezik«, kako ga opisuje, može nastajati kroz simboliku, osobne priče, vizualne metafore ili čak elemente fantastičnog. Suosjećanje prema prirodi, smatra, ne može se nametnuti izravnom porukom, ali ga umjetnost može potaknuti stvaranjem prostora u kojem gledatelj problem ne samo razumije, nego ga i osjeti.

KOLEKTIVNA ODGOVORNOST

Film pritom otvara i pitanje odgovornosti prema budućim generacijama, a upravo tu Gjurić vidi jedan od najvećih problema suvremenog društva. Svijest o dugoročnim posljedicama ljudskog djelovanja, kaže, još uvijek nije dovoljno razvijena, dok kratkoročni interesi i tromost sustava često prevladavaju nad stvarnom brigom za okoliš.

– Naše današnje odluke izgrađuju svijet koji će naša djeca i unuci naslijediti. Zato je nužno razvijati kolektivnu odgovornost i jačati dugoročnu perspektivu, ističe.

Posebno važnim smatra obrazovanje od najranije dobi. Ekološka svijest, govori, ne nastaje odjednom, nego se oblikuje kroz svakodnevne navike i vrijednosti koje usvajamo još u djetinjstvu. Upravo zato film želi podsjetiti kako su osobni izbori i kulturni obrasci neraskidivo povezani sa svijetom koji ostavljamo iza sebe.

– Već od vrtića bi trebalo djecu učiti savjesnosti prema okolišu. Dobro je poznato da ono što naučimo u djetinjstvu formira naše navike i stajališta kroz čitav život. Upravo zato je važno razvijati svijest o tom suodnosu, od malih nogu, jer iskustva i vrijednosti koje rano usvojimo, određuju naši postupci u budućnosti.

Moj film želi podsjetiti da naši izbori formiraju svijet koji ostavljamo iza sebe. Odgovornost prema generacijama koje dolaze također znači preispitati vlastite postupke i kulturne obrasce, i to je središnja poruka filma, naglašava Gjurić.

Poetski ton »Poništiti« dijelom proizlazi i iz autoričina šireg umjetničkog rada. Kao pjesnikinja, spisateljica i redateljica, Gjurić smatra da se svi ti izrazi prirodno nadopunjuju i prelijevaju jedan u drugi.

– Liričnost daje ritam, oblikuje ton i emociju, dok proza donosi strukturu i narativ. Svaki umjetnički izraz doprinosi sloju koji publika doživljava, a ujedno prenosi jasnu poruku. Film objedinjuje vizualno, auditivno i poetsko iskustvo u jednu cjelinu, kaže.

Nakon međunarodnog uspjeha koji film ostvaruje na festivalima, Gjurić ne planira napustiti ekološke i društveno angažirane teme. »Poništiti« je, kako otkriva, već četvrti njezin film koji se bavi odnosom čovjeka i okoliša.

– Naravno, planiram dalje spajati poetiku i dokumentarnost kako bih produbljivala slične teme, zaključuje redateljica.