Nera Stipičević prošla je svašta, mijenjala se kao glumica i kao osoba. Nedavno je gostovala na Maloj sceni Istarskog narodnog kazališta u Puli s koncertnom predstavom »Cvit samoće«, glazbeno-poetičnom pričom o zaljubljivanju čovjeka u samog sebe.

Glazba, poezija i sama izvedba, autorice Freeda Nere Immortelle, odnosno Nere Stipičević, u dizajniranoj galerijsko-kiparskoj režiji Mije Melcher publiku je odveo na intimističko putovanje.

Prilika da se s njom popriča o predstavi je i prilika da se prodiskutira o temi koju ne shvaćaju svi jednako, za neke je možda čak i kontroverzna, a to je samoća, kao i da se podsjetimo na prve korake ove svestrane glumice koja je kao pjevačica jednom plovila radijskim valovima s hitom »Centar svita«. Puno toga se otada promijenilo i svoj je talent u međuvremenu pokazala u predstavama poput »Bljesak zlatnog zuba« ili »Cabaret Zagrepčanke i statičar«, da spomenemo samo neke.

Foto: Promo

Rješenje je u balansu

Je li »Cvit samoće« nadahnut nekom osobnom pričom? Što vas je inspiriralo?

– Koncertna predstava »Cvit samoće«, kao i ostali moji autorski projekti, podcast »La fleur de la solitude/Cvit samoće«, dramsko glazbeni recital »Dar« i monodrama »FreeDA« produkti su mog osobnog iskustva. Autorski rad, ako nije naručen, uglavnom je osobna potreba autora da se njegovi unutarnji svjetovi, osjećaji i razmišljanja iznesu pred druge te da se preko njih povežu s okolinom. Svaka vrsta komunikacije, pa tako i umjetničke, potreba je čovjeka da ga se razumije, prihvati ili barem uvaži slušajući.

Mi umjetnici imamo taj privilegij češće i kreativnije nego ljudi koji to nisu. Zrelije godine natjerale su me na prihvaćanje vlastitih slabosti, poraza i gubitaka koji bi me, da ih nisam prihvatila, u budućnosti koštale fizičkog i mentalnog zdravlja. Tako sam svjesno odabrala put samoće i odlučila promijeniti svoj unutarnji svijet kako bi mi vanjski svakim danom bio lakši i ljepši.

Na koji način se može zaljubiti u samog sebe, a da se ne pretvori u nekog umišljenog Narcisa?

– Kao i u svemu, rješenje je u balansu, a svaki disbalans u prirodi rezultira bolešću, negativnom energijom, nevoljom ili krajnjim puknućem. Negdje vjerujem da se s klicom narcisa čovjek rodi, a onda je u odnosu na okolinu s vremenom njeguje.

Čovjek je individua, ali i društveno biće i za potpunu sreću ili potpuniji doživljaj toga što život jest, potrebno je izbalansirati ta dva svijeta, unutarnji kojem pogoduje zdrava samoća i onaj vanjski koji se razvija socijalizacijom. Iako postoje takvi pojedinci, po meni nijedna krajnost nije dobra, rubna je i uskraćuje nam drugi dio uvida u ljepote života. Za zdrav i realan osjećaj sebe u okolini potrebno je imati ljude od povjerenja oko sebe koji nam daju drukčiju sliku sebe, ali je i nužno da smo otvoreni za čuti stvari koje nam se i neće baš svidjeti.

Netko reče da se mora voljeti sebe da bi se voljelo druge. Slažete li se s tim?

– Apsolutno. Samo poznavajući sebe i svoje potrebe možemo drugima dati slobodu da odaberu drukčiji život, a da ih za to ne osudimo. Ljudi su složena bića, ali samo oni koji su spremni guliti slojeve svoga luka razumiju da je sebičnost posljedica straha od nestašice bilo koje vrste, najviše ljubavi. Sve nerazumijevanje i negativnost proizlaze iz manjka ljubavi prema svijetu i drugima.

U predstavi »Cvit samoće«, Foto: INES NOVKOVIĆ

Samoća i usamljenost

Volite biti sami. Što nalazite u samoći, a ne možete naći drugdje?

– Danas jako volim biti sama, i to toliko da me pomalo strah da sam otišla u krajnost koja, kako spomenuh, nije tako dobra. Postala sam si najboljom prijateljicom koju sam cijelu mladost tražila u drugima. Iskreno, nitko mi nije rekao da je kvalitetno samostalno provedeno vrijeme jedna od najboljih metoda održavanja mentalnog zdravlja.

Mislim da su ljudi kojima u djetinjstvu nisu bila nužna druga djeca za igru, danas neovisni i slobodni, a time zadovoljniji i zdraviji ljudi. Samoća je prijateljica koja nas upoznaje sa samim sobom, usmjerava nas na ono što volimo, razvija kreativnost, uči nas da naša sreća ovisi o nama, a ne drugima i pobuđuje znatiželju poput nevidljivog vjetra koji nas gura naprijed.

Međutim, meni samoća nije oduvijek predstavljala užitak, prvenstveno jer nisam poznavala tu gospođu, brkala sam je s onom drugom zvanom usamljenost, a nitko mi nikada ranije nije objasnio razliku. U trenutku kada sam odlučila postati druga osoba, odnosno ona koja sam oduvijek trebala biti, morala sam krenuti sama.

Osjećate li samoću dok ste na pozornici ili vas ipak taj nekakav feedback publike uspije natjerati da se povežete s njom i osjećate se kao da ste dio nečeg većeg?

– Vjerujem da je cijela poanta života da lekcije koje nam je dao ostavimo idućim naraštajima te da se govoreći svoju istinu spajamo s drugim ljudima. Svaka vrsta samostalno odabrane izoliranosti trebala bi biti kratkotrajna te za prostor kontemplacije i osobne introspekcije, jer ako njezin rezultat ne podijelimo s drugima, automatski je ista izgubila svoju svrhu.

Svi smo mi povezani, ali nekima ne odgovara tako razmišljati jer se manipulirati može samo ono što je razjedinjeno.

Nezgodno mi je reći da bi umjetnost trebala imati neki cilj jer već to samo po sebi zvuči kao oksimoron. Umjetnost je sredstvo povezivanja s nama samima koje zbog istine koju nosi ima moć povezivanja s ljudima koji su za tu istinu otvoreni.

Tko je Freeda Nera Immortelle i zašto vam je toliko važna?

– Freeda Nera Immortelle naziv je osobe koju sam upoznala u svojoj samoći, autentična ja rođena iz kreativnosti. Samo ime nosi poruku i meni i drugima, a šalje poruku da na čovjekov put do njegove duše vodi želja k slobodi koja se može dosegnuti samo prolaskom kroz njegove rane, odnosno Freeda Nera Immortelle. Rođenjem dobijemo ime koje nismo sami odabrali, nitko nas ne pita sviđa li nam se, zašto bi onda kasnije, u odnosu na to kako sami sebe doživljavamo, uskratili si neko novo ime koje nas svaki dan inspirira i govori puno više o nama?

Nera u realityju Story Super Nova Music Talents, Foto: Davor Kovačević

Potraga za autentičnošću

Jesu li priče i doživljaji opisani na freedaneraimmortelle.com stvarni ili su ipak dio fikcije? Što zapravo to predstavlja?

– Podcast La fleur de la solitude također je rezultat moje potrage za autentičnošću, nazvala sam ga svojim artističkim intervjuom, ali i fiktivnom audiodramom s originalnim soundtrackom. Već godinama svoju mentalnu higijenu održavam journalingom, pisanjem dnevnika, i tu tehniku promoviram kad god znam i mogu. Sve moje današnje umjetničko blago proizašlo je iz bavljenja svojim unutarnjim svijetom bez kojeg bih, da ga nije bilo, najvjerojatnije kao biće, žena i čovjek, usahnula. Mislim da ima dosta ljudi koje savija vlastita težina, a koje će možda moja priča inspirirati.

Htjela sam je podijeliti na kreativan, odnosno manje nametljiv način i u formi u kojoj se i ja ugodnije osjećam. Vjerujem da preko umjetnosti poruka može prije doći do ljudi, jer njen konzument pritom ništa ne mora, nema pritisak, a opet mu poruka dolazi do podsvijesti, htio on to ili ne. Fiktivna priča o neobičnom prijateljstvu između dvije strankinje, između psihoterapeutkinje i umjetnice, postala je priča koju bi svaki čovjek koji radi na sebi trebao u nekoj fazi svog života prepoznati kao svoju, ili barem u nekom njezinom malom dijelu.

A što je s onom simpatičnom Nerom koja je pjevala »Centar svita«? Ne samo to, zbilja ste prošli svašta – od pjevačice do glumice, a ako sam dobro pročitao, bavili ste se i atletikom?

– Da, prošla sam, srednja turistička škola, ekonomski fakultet, marketing, na prvu su nespojivi uz ovo što ste nabrojali, ali danas mi je jasno da je to odraz mene. Različiti talenti, radoznalost, mogućnosti koje sam imala, vodili su me u smjerovima koji su mi darovali šire uvide u život i naučili me kako sve što nam dolazi na put, i dobro i loše, nas vodi k nama, naravno uz uvjet da u to i povjerujemo.

Ovo pitanje postavio sam i zato jer postoje glumci koji su stalno isti, uvijek igraju iste žanrove i uloge, no vi ne spadate među njih. Zašto, koji vam je krajnji cilj?

– Iskreno, cilj mi je dati sve od sebe da u ovom životu pobijedim sve nametnute obrasce koji su me vodili do trenutka neugodnog buđenja kako bih upoznala razlog zbog kojeg je moj dio duše došao na ovaj svijet. Umjetnost mi pomaže da to radim kreativno i podijelim s ljudima. Ne doživljavam se klasičnom glumicom ponajviše zbog svojih potreba za multiartističnim izražajima, možda je to razlog. Meni je istraživanje i učenje svakodnevna motivacija, a mom čuđenju nema kraja.

U mjuziklu »Pepeljuga«, Foto: BORNA FILIC/PIXSELL