Ako bi za nekog jazz glazbenika mogli reći da je ostvario karijeru mitskih razmjera to bi svakako bio bubnjar, udaraljkaš, skladatelj, glazbeni pedagog i borac za ljudska prava Max Roach čiju stotu obljetnicu rođenja jazz zajednica obilježava ove godine. Upravo je on ostvario najviše stilski različitih projekata u povijesti te glazbe. Tijekom karijere sudjelovao je u mnogim glazbenim žanrovima, od gospela do free jazza, a neke je i pokretao. Bio je poštovan od glazbenika, publike i kritike, neprijeporan autoritet kakvih više nema. Zapravo bio je poput božanstva, izazivao je strahopoštovanje, glazbenici su ga se nerijetko pribojavali, ne zbog njegove agresivnosti nego zbog ogromnog znanja i odlučnosti, beskompromisnog zalaganja za humanost, istinu i naukovanje. Mnogi su na njega gledali kao na nedodirljivu veličinu, osjećajući da nisu »dostojni ulaštiti« njegove bubnjeve, a kad bi se neki od sljedbenika poslije nastupa ponudio da mu ih pomogne spakirati, on bi jednostavno rekao: »Ne hvala, učinit ću to sam, to je moj posao.« Uvjerio sam se u to više puta, kad bih se prije i poslije koncerata družio s njim i članovima njegovog sastava. Nije im bio samo mentor nego i drugi otac.

Jedan od najvažnijih i najutjecajnijih bubnjara i jedan od najznačajnijih glazbenika u povijesti jazza, Max Roach je bio inovator sviranja bubnjeva i prvi koji je to glazbalo učinio i melodijskim, koji je bubnjeve učinio ravnopravnim, solističkim glazbalom. Zapravo improvizacija i inovacija bile su mu uvijek na prvom mjestu. Nerijetko je čitava djela izvodio solo. Svjedoče tome mnogobrojne snimke na kojima cijele skladbe svira solo, kao i album »Solos«. Činio je to i na koncertima. Prisustvovao sam nastupima koje bi počinjao tako što bi iz seta bubnjeva izvukao fus činelu, donio je do ruba pozornice i svirao. Upravo u tim situacijama do izražaja je dolazila njegova briljantna tehnika, ali i maštovitost. Doimalo se kao da slušamo orkestar, a publika je uvijek uzvraćala ovacijama. Nakon takvog nadahnjujućeg uvoda nijedan koncert nije mogao biti manje nego fascinantan. Primjerice, za svoj legendarni album »Drums Unlimited« od šest izvedbi tri su bile solo. Ovaj album mnogi bubnjari smatraju njegovim remek-djelom. Poslije je čitave koncerte svirao solo, a u tom je kontekstu snimao i albume.

Roach svojim sviranjem nije iznenađivao samo publiku nego i članove svojih sastava. Iako su iz večeri u večer svirali s njim, svaki novi nastup bio je prilika da čuju nešto novo, nadahnjujuće, nešto što ih je pokretalo da na svakom koncertu pokažu i ono čega nisu bili svjesni da mogu. Bili su to izvanserijski koncerti. Često je sudjelovao u neuobičajenim projektima kao što su nastupi s reperima i suradnje s autorima koji uz glazbu čitaju svoja literarna djela. Sudjelovao je u hip-hop koncertu na kojem su nastupili Fab Five Freddy i New York Break Dancers. Tom prigodom izjavio je da postoji snažna srodnost između rada ovih mladih afroameričkih umjetnika i umjetnosti kojom se bavio cijeli život. Nastupao je i s Beijing Triom, s pijanistom Jonom Jangom i sviračem erhua Jeibingom Chenom.

Doktor znanosti

Koliko je bio cijenjen vidljivo je iz mnogobrojnih priznanja i nagrada. Dobio je MacArthur Genius Grant 1988., Ordre des Arts et des Lettres u Francuskoj 1989., dva puta je nagrađen French Grand Prix du Disque, izabran je u Kuću slavnih International Percussive Art Society’s, DownBeat Hall of Fame i Modern Drummer Hall of Fame, te je dobio nagradu Harvard Jazz Master. Dodijeljeno mu je osam počasnih doktorata. Godine 1986. londonska općina Lambeth po njemu je nazvala park u Brixtonu. Roach je 2009. primljen u Glazbenu kuću slavnih Sjeverne Karoline. Godine 2023. bio je tema igranog dokumentarnog filma »Max Roach: The Drum Also Waltzes«, koji je emitiran u PBS-ovoj seriji American Masters.

Surađivao je s velikanima jazza poput Billyja Eckstinea, Dukea Ellingtona, Charlieja Parkera, Milesa Davisa, Dizzyja Gillespieja, Colemana Hawkinsa, Buda Powella, Sonnyja Rollinsa, Charlesa Mingusa, Theloniousa Monka, Dinah Washington, Stana Getza, Erica Dolphyja i drugih, a tijekom karijere vodio je mnogobrojne vlastite skupine najrazličitijih pristupa, od bebopa, preko third streama do free jazza. Kao (su)voditelj sastava snimio je osamdesetak albuma, a puno više kao suradnik drugih glazbenika. Bio je i plodan skladatelj.

Rođen 8. ili 10. siječnja 1924., Max Roach je odrastao u glazbenoj obitelji s majkom, pjevačicom gospela. Ljubav prema glazbi razvio je i sudjelujući u programima lokalne crkve. Kad se obitelj preselila u novi stan, u njemu se nalazio stari klavir koji su tamo ostavili prethodni stanari. Uz pomoć svoje tete, koja je djelovala kao crkvena pijanistica, Roach je na tom klaviru naučio osnove glazbene teorije i skladanja. Još kao dijete počeo je svirati trubu s orkestrom za mimohode. S deset godina već je svirao bubnjeve u gospel bendovima. Godine 1942., kao osamnaestogodišnjak koji je tek maturirao u srednjoj školi za dječake u Brooklynu, pozvan je da zamijeni Sonnyja Greera na poziciji bubnjara u orkestru Dukea Ellingtona koji je nastupao u Paramount Theatreu na Manhattanu. Njegovo prvo profesionalno snimanje bilo je u dobi od devetnaest godina u prosincu 1943., uz Colemana Hawkinsa. No, fasciniran afro-karipskom glazbom Roach je odlučio usavršiti i proširiti svoje poznavanje sviranja bubnjeva i udaraljki te je krajem 1940-ih otputovao na Haiti kako bi učio od tradicionalnog bubnjara Ti Roroa. Poslije je, od 1950. do 1953., studirao klasične udaraljke na Manhattan School of Music. Ta škola mu je 1990. dodijelila titulu počasnog doktora znanosti. Roach je bio cijenjen i kao glazbeni pedagog, između ostalog predajući na Sveučilištu Massachusetts Amherst.

Max Roach

Najbolji na svijetu

Max Roach je bio jedan od pokretača novih trendova u glazbi. Tijekom 1940-ih sudjelovao je na legendarnim jam sessionima u jazz klubovima 52. ulice u New Yorku, izravno sudjelujući u nastanku tada novog smjera u jazzu, bebopa. Bio je to početak njegove popularnosti u svijetu jazza. Bio je jedan od prvih bubnjara, uz Kennyja Clarkea, koji je svirao u tom stilu. Ipak, godine 1949. i 1950. sudjelovao je u snimanju jednog od najrevolucionarnijih jazz albuma dvadesetog stoljeća, »Birth of the Cool« Milesa Davisa, kojim je pokrenut cool jazz pokret.

U drugoj polovini 1940-ih i prvoj 1950-ih sudjelovao je u snimanjima petnaestak ploča Charlieja Parkera, od kojih su mnoge povijesna izdanja jazz diskografije. Jedan od najpoznatijih albuma je »The Quintet: Jazz at Massey Hall« što ga je 15. svibnja 1953. snimio s vodećim jazz glazbenicima: alt saksofonistom Charliejem Parkerom, trubačem Dizzyjem Gillespijem, klaviristom Budom Powellom i kontrabasistom Charliejem Mingusom. Taj je nastup kasnije proglašen »najvećim koncertom ikada«.

Sredinom 1950-ih Max Roach je zajedno s trubačem Cliffordom Brownom vodio jedan od najznačajnijih malih sastava toga doba, kvintet koji je utjecao na cijeli naraštaj novih džezista. Tijekom dvije godine bio je to jedan od najboljih jazz sastava svijeta, kao kvintet sa saksofonistom Haroldom Landom, klaviristom Richiejem Powellom i kontrabasistom Georgeom Morrowom. Landa je zamijenio Sonny Rollins koji je svirao s bendom godinu dana. Uz Arta Blakeyja i Horacea Silvera, Roach i Brown bili su pioniri hard bop zvuka 1950-ih. Tragično je da je uspjeh grupe bio kratkog vijeka jer su Clifford Brown i Richie Powell poginuli u prometnoj nesreći u lipnju 1956. Nakon njihove smrti, Roach je nastavio nastupati i snimati u sličnom sastavu, ali s novom postavom koju su činili trubač Kenny Dorham, tenor saksofonist George Coleman i pijanist Ray Byrant. Dorhama je kasnije zamijenio trubač Booker Little, još jedan nadareni mladi glazbenik koji je umro mlad, na samom početku karijere. Nakon toga Roach se preselio u Los Angeles gdje je zamijenio bubnjara Shellyja Mannea u popularnom sastavu Lighthouse All Stars s kojim je svirao west coast jazz. Sredinom i u drugoj polovini 1950-ih svirao je bubnjeve za pjevačicu Dinah Washington. S njom je nastupio na Newport Jazz Festivalu i snimio album »Dinah Jams«, koji se smatra jednim od najboljih, ali i najzanemarenijih albuma vokalnog jazza.

Max Roach

Fascinantno i iznenađujuće

Roach je iskoristio svoj status slavne osobe da digne svoj glas na političkoj sceni. Među prvima je upotrijebio jazz u svrhu aktivizma. Tijekom 1950-ih i 1960-ih aktivno se uključio u pokret za građanska prava u SAD-u. U tom je kontekstu ostvario jedan od svojih najznačajnijih albuma, »We Insist: Freedom Now Suite«, kojim je dao doprinos obilježavanju stote godišnjice Proklamacije emancipacije Abrahama Lincolna. Ostvario ga je, između ostalih, s tadašnjom suprugom, pjevačicom Abbey Lincoln te Oscarom Brownom koji je napisao stihove. Postalo je to temeljno djelo, ne samo kao glazbeni album već, što je još važnije, kao protest koji se bavi kulturnim i političkim nepravdama koje doživljavaju Afroamerikanci. Zajedno s Charlesom Mingusom zagovarao je jednake plaće za afroameričke glazbenike kada je Mingus otkrio da je Newport Jazz Festival nepravedno financijski oštetio izvođače prema njihovoj rasi. Godine 1952. je s kontrabasistom Charlesom Mingusom utemeljio Debut Records, jednu od prvih izdavačkih kuća u vlasništvu umjetnika.

Godine 1962. je u suradnji s kontrabasistom Charlesom Mingusom i pijanistom Dukeom Ellingtonom snimio album »Money Jungle«. Ovo izdanje trojice velikana jazza smatra se jednim od najboljih albuma ikada snimljenih u trio formaciji. Značajne suradnje Roach je ostvario sa zborovima. Važni albumi su »It’s Time« za koji je, s jazz skupinom i zborom kojim je ravnao Coleridge Perkinson, snimio vlastite skladbe, te »Lift Every Voice and Sing« za koji je, s jazz skupinom i zborom J. C. White Singers snimio obrade traditionala. Jedan od sastava koji su obilježili karijeru Maxa Roacha je ansambl udaraljkaša M’Boom. Sastav, koji je utemeljio 1970., uvijek se, u svojim brojnim inkarnacijama, tijekom više od tri desetljeća sastojao samo od udaraljkaša i to vrhunskih. Svaki od članova svirao je nekoliko glazbala. Od 1973. do 1992. objavili su četiri albuma. Za te je postave osmišljavao maštovitu, muzikalnu, jedinstvenu, fascinantnu glazbu raznobojnih zvukova, punu iznenađenja, koja objedinjuje elemente afričke i svjetske glazbe, avangardne klasične glazbe i jazza.

Poput Malcolma X-a

Tijekom 1970-ih i 1980-ih Roach je vodio stalni kvartet bez klavirista u kojem su svirali trubač i krilničar Cecil Bridgewater, tenor saksofonist Odean Pope i kontrabasist Calvin Hill, tek s povremenim izmjenama u postavi. Godine 1979. snimili su album »Pictures in A Frame« na kojem Roach osim bubnjeva u nekim izvedbama svira i klavir. Tijekom 1980-ih vodio je Double Quartet s kojim je izvodio glazbu na tragu third streama. Naime, svoj je kvartet udruživao s raznim gudačkim kvartetima s kojima je snimio albume »Live at Vielharmonie«, »Easy Winners« i »Bright Moments«, dok je album »Survivors« snimio sam uz gudački kvartet. Djelovao je i sa So What Brass Quintetom, grupom koja se sastojala od pet limenih puhača i Roacha. Ne zadovoljavajući se proširivanjem glazbe po kojoj je već bio poznat, 1980-e i 1990-e proveo je pronalazeći nove oblike glazbenog izražavanja. Primjerice, svirao je koncert s Bostonskim simfonijskim orkestrom.

Tijekom 1980-ih Roach je pisao glazbu za kazalište, uključujući drame Sama Sheparda. Bio je skladatelj i glazbeni direktor festivala Shepardovih drama, pod nazivom »ShepardSets«, u La MaMa Experimental Theatre Clubu. Godine 1985. George Ferencz režirao je »Max Roach Live at La MaMa: Multimedia Collaboration«. Također je nastupao s plesnim trupama, uključujući Alvin Ailey American Dance Theatre, Dianne McIntyre Dance Company i Bill T. Jones/Arnie Zane Dance Company.

U kasnijem razdoblju nastupao je u duu s uglednicima raznih podžanrova jazza. Primjerice, u free jazz izričaju, zapravo slobodnim improvizacijama, svirao je s Archiejem Sheppom, Anthonyjem Braxtonom Abdulahom Ibrahimom i Cecilom Taylorom. Ostvario ih je i s drugim izvođačima, primjerice svirao je uz snimku čuvenog govora »I Have a Dream« Martina Luthera Kinga, duet s videoumjetnikom Kitom Fitzgeraldom, koji je improvizirao videoslike dok je Roach stvarao glazbu, duet sa svojim najdugovječnijim prijateljem i suradnikom Dizzyjem Gillespijem i duet s Malom Waldronom. Mnoge od tih duo suradnji dokumentirane su na diskografskim izdanjima.

Početkom 2000-ih Roach je postao manje aktivan zbog pojave komplikacija povezanih s hidrocefalusom. Njegovo posljednje izdanje, album »Friendship« iz 2002., donosi snimku suradnje što ju je ostvario u duetu i kvartetu s dugogodišnjim prijateljem, trubačem Clarkom Terryjem, mainstream jazz, a posljednji nastup održao je na proslavi pedesete obljetnice kultnog koncerta u Massey Hallu, a Roach je nastupio solo svirajući fus činelu.

Max Roach je preminuo od komplikacija povezanih s Alzheimerovom bolešću i demencijom na Manhattanu 16. kolovoza 2007. Više od 1.900 ljudi prisustvovalo je ispraćaju u crkvi Riverside 24. kolovoza 2007. U pogrebnoj počasti Roachu, tadašnji zamjenik guvernera New Yorka David Paterson usporedio je njegovu hrabrost s Paulom Robesonom, Harriet Tubman i Malcolmom X-om.