Programsku koncepciju ovogodišnjeg Motovuna možda najbolje opisuje naslov jednog od njegovih filmova – »Umjereno sa sunčanim razdobljima«. Riječ je naime o slobodnom prijevodu najnovijeg komada genijalne Claire Denis »Un soleil interieur«, koji doista spada među kvalitativno »najsunčanije« motovunske akvizicije. Iako je ovo njegovo jubilarno festivalsko »XX« izdanje, možda je selekcija trebala biti malo više »XXX« i programski radikalnija, na tragu LaBruceovih »Mizandristica« koje će, eto, vidjeti i motuvunska publika, iako su već imale hrvatsku premijeru u sklopu zagrebačkog Festivala subverzivnog filma.
No programski vrhunac dostatno umjerenog 20. po redu Motovuna ostaje remek-djelo Valeske Grisebach »Western« koje će uskoro moći vidjeti i publika riječkog Ljetnog Art-kina u sklopu već tradicionalnog gostovanja Motovuna u Rijeci. To će ujedno biti i jedina prilika da ga vidimo na hrvatskim platnima, jer prema trenutno dostupnim informacijama, »Western« ne ide u našu redovnu »arthouse« distribuciju.
Usred ničeg
Inače, »Western« je snimljen u produkciji respektabilne nezavisne kuće »Komplizen Film« iza koje stoji nevjerojatna Maren Ade, autorica filma »Toni Erdmann«. Između najnovijeg filma Valeske Grisebach i najnovijeg filma njene producentice Maren Ade postoji određena podudarnost. Oba filma bave se Nijemcima na radu/poslovnom angažmanu u Istočnoj Europi. U »Toniju Erdmannu« imamo uštogljenu i krutu Njemicu, koja dolazi u Rumunjsku kao djelatnica njemačke konzultantske tvrtke specijalizirane za naftni biznis. U »Westernu« imamo grupu njemačkih sirovih šljakera koji dolaze u Bugarsku izgraditi temelje za lokalnu hidroelektranu i riješiti njenu infrastrukturu. Riječ je, dakle, od dvama antipodima.
Ono što ih povezuje svodi se na čisti ekonomski kolonijalizam skriven iza maske konzultantskog, odnosno infrastrukturnog poticaja. No Grisebach ide u svojoj ironiji korak dalje, jer praktički igra na inverziju gastarbajterstva. Više nisu siromašni Bugari ti koji odlaze u bogatu Njemačku u potrazi za egzistencijom, već su sirovi njemački građevinci ti koji odlaze u ruralnu Bugarsku izgraditi njenu infrastrukturu.
Taj »kolonijalizam« simbolizira i njemačka zastava koju su oni postavili u svom kampu lociranom usred ničeg. Kao da su njome pokušali zapišati teritorij. Doduše, ona će ubrzo biti skinuta u jednoj akciji. Ali zato se starije generacije lokalnih domorodaca i dalje dive nacističkim ratnim podvizima i njihovoj teutonskoj sofisticiranosti, kad su na obližnju grčku granicu slali magarce natovarene svjetiljkama da bi izmamili neprijateljsku vatru i otkrili protivničke položaje.
Ipak, komunikacijski jaz je tu i oštrica noža će kad tad zabljesnuti. A tu je i nestašni njemački radnik koji tijekom kupanja na rijeci započinje nespretni flert s Bugarkom na drugoj strani obale. No pravi kauboj autoričina »westerna« postaje Meinhard (naturščik Meihard Neumann) koji se sprijatelji s mladim vlasnikom bijelog pastuha, na čijim će neosedlanim leđima dojahati u selo (motiv konja koristi i gruzijski film »Dede«, ali u etno klišejima).
Usamljeni jahač
Meinhardovo ponosno isticanje staža u Legiji stranaca postaje jedini način zbližavanja s bugarskim domorocima. No »Western« se ne može tako lako etiketirati, jer je Grisebach često naglašavala da se rukovodila krajnje atipičnim pristupom klasičnom žanru holivudskog kaubojskog filma koji eksplicitno priziva i sam naslov njena komada.
Iako scenarij postoji (napisala ga je sama autorica), granica između improvizacije i konstrukcije praktički je nevidljiva. Jezik kao sredstvo komunikacije i pregovaranja, igra na nijanse. Zato te iste jezične nijanse, povezane s dezorijentiranošću, postaju generator tenzija. Zato Meinhard postaje taj usamljeni jahač, zaljubljen u svog bijelog konja.