Nakon što ste se riješili ostataka senzacionalnog novogodišnjeg odojka od 22,99 kuna po kili, koji bi u nekom tko zna kojem po redu soju koronavirusa možda mogao naslijediti neslavnu sudbinu wuhanskog šišmiša, te pospremili sve one silne božićne dekoracije, zasigurno se nikad niste upitali odakle dolaze svi ti plišani jeleni, crvene kapice Djeda Božićnjaka, šarene kuglice, lampice i ini blagdanski kič.

Većina njih dolazi iz jedne od 600 tvornica Yiwua, grada smještenog u kineskoj provinciji Zhejiang. One proizvode više od dvije trećine svjetskih božićnih dekoracija. Njima se pozabavio srpski sineast Mladen Kovačević u doksu »Sretan Božić, Yiwu« koji je bio dostupan online u sklopu virtualnog izdanja zagrebačkog Human Rights Film Festivala. Iako on nije jedini srpski autor koji sondira kineska bespuća i njegove dijegetske zvukove. U jednom od recentnijih izdanja berlinskog »Foruma«, prikazan je i meditativni komad Ivana Markovića »From Tomorrow on, I Will«, snimljen u tandemu s Wuom Linfengom.

Obične sudbine

No dok Markovićeva estetika sporog filma priziva alijenacije Tsai Ming-lianga, njegove duge kadrove i spore jednolične ritmove, način na koji Kovačevićev doks promatra rad i radnike, na trenutke priziva retoriku kineske autorice Shengze Zhu. Njen sugestivni komad »Present. Perfect« fokusiran na jednu drugu profitabilnu industriju, onu live streaming servisa, također je premijerno prikazan u Rotterdamu. Dovoljno je promatrati monotone pokrete autoričine radnice u tvornici donjeg rublja, koja koristi šefovu odsutnost da bi s nama podijelila vlastitu intimu ili bauštelca na marendi koji pozira u figuri »žabe prostitutke«, poručujući nam da bi u tom položaju mogao izdržati sat vremena. Tu je i poljoprivrednik koji snima sebe dok obrađuje zemlju, što u kineskim streaming bespućima predstavlja nekakvu bizarnu kategoriju »agritainmenta«.

Svi ti autoričini akteri previše se ne razlikuju od onih koje promatra Kovačević u doksu »Sretan Božić, Yiwu«. Doduše, autor nam ne želi servirati još jedan plakatni traktat o globalizaciji, odnosima moći i čemernom položaju iscrpljenih i potplaćenih radnika u sweatshopovima. Iako ćemo u njegovim pričama saznati i to da radnici u tim istim tvornicama rade u neljudskim uvjetima, po temperaturi koja ponekad prelazi 40 »celzića«, jer se božićne dekoracije proizvode ljeti kako bi bile spremne za ukrcaj na kontejnere u listopadu. Većina tih istih prekarnih radnika dolazi iz provincije. No scena u kojoj radnik priča kolegi kako je ostavio djevojku, ili ona sa ženom tvorničkog šefa koja pleše uz zvuke propagandnog videa koji dopiru s njenog smartphonea, bitno se ne razlikuju od one iz Zhuina komada »Present. Perfect« u kojoj muškarac traži od momka čija perika priziva Bowieja iz »Labirinta« da se skine do kraja i pleše samo za njega.

Od aktera Kovačevićeva filma, njihovih svakodnevnih razgovora i običnih sudbina, saznat ćemo da su umorni, zadovoljni, da su se zaljubili ili prekinuli vezu, da se vole zabavljati uz biljar i karaoke, te da žele da im se djeca obrazuju. Saznat ćemo i to da starije generacije i dalje baštine vrijednosti komunizma koje ih uče da na poslu uvijek treba biti nasmijan i optimističan, dok oni mlađi naraštaji vide spas u poduzetništvu. Njihove priče autor promatra krajnje nenametljivo i s određene distance, dok se njihovi životi doziraju diskretno, uz činjenicu da je njihova stvarnost dovoljno ekspresivna, pa joj samim time nije potreban verbalni komentar. »Morat će puno raditi, ali ne na uštrb vlastita zdravlja«, kazat će vlasnik tvornice. Iako stvarnost ponekad pobija njegove riječi.

Dnevne rutine

Tek će nas dugi dronovski prikaz nepreglednih brda kontejnera u kojima se njihove dekoracije prenose u svijet, vratiti u našu globaliziranu stvarnost. Premda impresivna scena u kojoj netko pleše unutar tvorničkog kruga obasjanog crvenom svjetlošću tijekom proslave Kineske nove godine, odjeven u ogromni kostim zmaja, pokazuje da se plesaču i njegovim kolegama živo fućka za sve naše Božiće.

S druge strane, kineski izlet Ivana Markovića (»Od sutra počinjem da«) u društvu Wu Linfenga, preuzima formu dokudrame i žanrovski je blizak Kovačeviću. Isti dugi kadrovi, uz još naglašenije precizno koreografirane vizualne tabloe, naizgled gotovo lišene života. U fokusu je migrantski radnik Li koji se vraća s posla u ranim jutarnjim satima u skromni derutni stan, kad se njegov cimer budi. Li je zaposlen kao noćni čuvar u zapuštenoj poslovnoj zgradi na rubovima Pekinga, čiji se prostor doima poput vlažnih i vječno poplavljenih Tsaijevih interijera..

Iako Marković i Linfeng promatraju Lijeve dnevne rutine, on još uvijek nije u stanju uhvatiti frenetični ritam megalopolisa u koji se preselio, sanjajući o boljoj budućnosti. Možda je to ono obećenje koje je zadao samom sebi, da od sutra počinje. Iznova? Možda se taj početak krije u kupovini nove košulje. No kad je on prvi put odjene, to još uvijek ne znači da će se njegov život promijeniti preko noći. U još jednoj meditativnoj refleksiji koja poput Markovićeve suradnje s Angelom Schanelec u ulozi snimatelja (šifra: »Ich war zuhause, aber«/«Bila sam doma, ali«), nanovo ima u nazivu nešto ambivalentno. U autoričinom filmu ukazuje se u cameo ulozi i Markovićev evidentni uzor Dane Komljen. Iako onaj autoričin »aber«/«ali«, sada zamjenjuje junakovo nejasno obećanje. Od sutra on počinje da…