Početkom mjeseca Art-kino Croatia na svojim društvenim mrežama podijelilo je vijest da je njihov dugogodišnji član i dobri duh kina, Marjan Štimac došao do brojke od 18 tisuća odgledanih filmova u kinima koje je posjećivao.

Jubilarna 18-tisućita projekcija bila je projekcija filma »Otok Amrum«. U Art-kinu pogledao ga je sa svoje stalne adrese – red 15, sjedalica 1.

Marjan Štimac, umirovljenik iz Rijeke, od svojih tinejdžerskih godina pomno bilježi odgledane filmove. Iza njega je skoro šest i pol desetljeća bilježenja filmskih naslova, kina u kojima ih je pogledao na određeni datum, glumačke postave i ostalih prigodnih zanimljivosti.

Marjan je do impresivne brojke od 18 tisuća projekcija i nešto više od 15 tisuća naslova došao ponajprije u riječkom Art-kinu i Cinestaru, ali njegovo oštro oko gledalo je filmove po mnogim goranskim mjestima, cijeloj Hrvatskoj, susjednoj Sloveniji.

Tijekom našeg dogovaranja oko termina u kojem ćemo napraviti razgovor, Marjan je iznenadio rečenicom: »Ne mogu u nedjelju, cijeli dan sam u Cinestaru«, što je otkrilo da se radi o posvećenom filmofilu, a razgovor koji se odvio Art-kinu to je i dokazao.

SKORO PA INVENTAR

Nedavno je na društvenim mrežama osvanula lijepa i nesvakidašnja objava kojom Art-kino svjedoči da ste pogledali 18 tisuća filmova. Kada je započelo to brojanje i što vas toliko veže da budete vjerni art kinu?

– Tu sam skoro inventar, ha, ha, ha. Brojanje je započelo na Novu godinu 1962. Upravo 1. siječnja na projekciji filma »Senso«. Cijele moje povezanosti s Art-kinom Croatia ne bi niti bilo da nije bilo razumijevanja od strane prvog direktora Rijeka-kina, gospodina Tatića.

On je 1985. godine došao u Rijeku preuzeti mjesto direktora, a kako je dotad radio u Kinu Pula, poznavao sam ga s Pulskog filmskog festivala.

Pitao me imam li iskaznicu za besplatni ulaz u kino, a potom mi ju je i uručio.

Kino Partizan, Kino Neboder, Kino Beograd, Kino Jadran, Kino Garibaldi i Kino Viševica; sve sam posjećivao. Kada je 2007. godine firma propala, svi su nagrnuli u Cinestar.

Iste godine raspravljali smo na Delti treba bi li ponovno otvoriti riječko kino. Uto sam upoznao ravnateljicu Art-kina Slobodanku Mišković preko koje sam s Art-kinom Croatia nastavio njegovati prijateljski odnos.

Ne bih toliko filmova mogao pogledati sa svojom tadašnjom plaćom, ni sada sa svojom mirovinom.

Marjan Štimac / Foto Marko Gracin

Vjerujem da napamet znate svaki kutak Art-kina, stoga doživljavate li svoj dolazak u kino svojevrsnim ritualom koji doprinosi tom gledanju filma?

– Istina, gledanje filmova za mene je ritual. I prilikom tog rituala znam opomenuti gledatelje koji su nemirni ili prave galamu među publikom. U par navrata bio sam toliko slobodan da ih najurim.

Mladi u kinu pričaju, galame, smetaju s mobitelima, a to narušava ugled kina i ritual gledanja filma. Emocije se mogu iskazati, ako film to izaziva. Kino je da uživaš; ako treba plakati, plakat ćemo, ako se treba smijati, smijat ćemo se, no ne i ometati normalno gledanje.

Kako najbolje doživljavate film?

– Taj mrak dvorane i svjetlost kino ekrana mi je sjajan osjećaj. Ne smeta mi niti visoka glasnoća u dvorani. Znalo se dogoditi da filmove gledam kao jedina osoba u auditoriju. I to je neobičan osjećaj koji nema svog pandana.

Kako ocjenjujete repertoar raznovrsnih filmova koji igraju u Art-kinu?

– Za mene je odličan, jer ima svega i jako je raznovrstan. Mislim da svatko može pronaći nešto za sebe i nitko ne može reći da nema ništa za njega. Sviđa mi se što se ovdje mogu pogledati mnogi žanrovi. To poziva gledateljstvo. Dokumentarni, igrani.

OBOŽAVAM FILMSKE SUSRETE

Art-kino zanimljivo nam je jer je često mjesto susreta. Glumci dolaze promovirati naslove, održavaju se brojne riječke premijere filmova. Kako vam se to doima?

– Obožavam susrete i s režiserima i glumcima. Prisjećam se susreta s Brankom Lustigom upravo u riječkom Art-kinu. Prilikom našeg upoznavanja zamolio sam ga za fotografiju i autogram.

Nije bilo puno vremena za priču, ali naš susret ostaje mi u lijepom sjećanju. I tada sam se divio kako čovjek u njegovim godinama, koje su tada već bile poznije, toliko voli i živi film.

Kako komunicirate s vodstvom Art-kina?

– Moram se ovom prilikom sjetiti događaja iz 1967. godine. Te sam godine odlazio služiti vojni rok, a kako se dobro poznavao s gospođama koje su radile u tadašnjem Kinu Partizan, kako se datum odlaska u vojsku približavao, pozdravio sam se s njima.

Uto, one su odlučile slati mi u vojsku mjesečne programe s rasporedima filmova.

Jasno, dobivao sam ga idućeg mjeseca u odnosu na mjesec na koji se odnosi, ali i tada sam uvijek znao što je bilo na rasporedu kina. Taj program kina, 2018. godine poslužio je za dizajn pozivnice moje izložbe koja je bila održana u Art-kinu.

Tijekom služenja vojnog roka niste bili u prilici toliko posjećivati kino predstave?

– Eh, što se bilo dogodilo… Tijekom služenja vojske u Karlovcu ozlijedio sam nogu. Budući da u Karlovcu nije bilo vojne bolnice nego samo civilne, vojna prva pomoć odvezla me u kasarnu u Zagreb. Svakog dana iz te sam kasarne morao ići u Vlašku ulicu gdje je sam išao na terapiju.

Nakon što bih ujutro odradio terapiju, a popodne sam kriomice obilazio zagrebačka kina i gledao projekcije. I to je liječenje je trajalo nekoliko tjedana, a kada su shvatili da nakon terapije za nogu odlazim u kino, ubrzo sam se vratio u Karlovac.

VELIKA STRAST

Što vam predstavlja gledanje filmova, a potom i praćenje svih aktualnosti, bilježenje u vaše materijale i skupljanje memorabilije? Je li vam to hobi, zadatak, poziv…?

– To mi je prvenstveno strast. Posao sigurno nije, ne bih to opisao niti hobijem, već velikom strašću. U film sam zaljubljen od malih nogu. Za mene drugo ne postoji.

Niti me zanima nogomet, sport općenito me ne zanima, ali uz film nemam ni vremena za što drugo. Upustio sam se u film i njemu sam vječno dosljedan. Filmski sam gledatelj i ljubitelj filma, a bilježenje sastavnica filma u moje bilješke podcrtavam tu strast.

Biste li mogli gledati filmove bez da zapisujete i vodite bilješke?

– Ne. Ne bih više mogao.

Zašto?

– Kada izađem iz dvorane, ja najprije bilježim u notes. Redoslijed svih filmova koje sam pogledao, a ako je to repriza, onda punim kolonu kinopredstava.

Ljudi mi to obično svrstavaju u isti koš, no ja radim razliku i tome gledam li film prvi put ili sam ga u prošlosti bio gledao. U trenutku ovog razgovora, zadnja brojka govori da sam pogledao 15.552 različita filma i pritom odgledao 18.022 projekcije.

Kako ocjenjujete domaći film koji ove godine kao da ima veliki odaziv?

– Ljudi su navalili na »Svadbu«, a za mene je to ocjena 3/5. Ljudi su željni komedije na kinoekranima, ali uzmi neku temu iz prijateljstava, familije, sela… Ja mrzim politiku i političke trzavice gledati na filmu. Ili ovaj recentni film od Juke »Lijepa večer, lijepi dan«, on mi se također ne sviđa iz istog razloga.

Kako se odnosite prema filmskih žanrovima?

– Gledam sve filmove i sve žanrove. Nemam nijedan određen žanr koji više preferiram. Volim vidjeti dramu, akciju, komediju, romantičnu komediju, psihološki triler, a najmanje volim horore, jer je svaki napravljen na isti kalup.

Kada gledate film, pretpostavljam da ne gledate samo radnju filma već i mnoge druge tehničke, kreativne i ostale pojedinosti?

– Zato ja volim gledati film što dalje od platna! Tako mogu iz svoje perspektive vidjeti cijeli ekran, sve kutove kadra i pomno promatrati. To je uzbudljivo, jer štošta vidim u toj svojoj, takoreći, analizi slike. Od grešaka s rekvizitima, do drugih detalja.

Uobičavate li gledati filmove konzumirajući kokice, nachose i ostale grickalice kakvi se nude u multiplexima?

– Ne. To nikako. Tu i tamo imam kakav bombon za osvježiti se, ali to da bih večerao u kinu, to me ne zanima. Ne želim time šuškati ni sebi ni drugima.

TOP DESET NASLOVA

Prema vašem mišljenju, kakav je dobar, a kakav je to loš film?

– Ta procjena kreće od teme i njezine razrade te kako se to poklopilo s glumačkom postavom. Ponekad mi odabrani glumci ne pašu u određenoj ulozi ili određenom žanru u kojem su se našli.

Možete li izdvojiti sebi najdraži film?

– Mnogi su me već to bili pitali. Ali ne mogu reći samo jedan naslov, najmanje deset filmova mora ući u tu nominaciju. Jako kvalitetnim smatram »Građanina Kanea« ili Ejzenštejnov »Oklopnjača Potemkin«, uvijek sam ih stavljao u prvi plan, ali nisu mi bili najdraži. Jedan od najdražih mi je zasigurno »Neki to vole vruće«.

Što vas smeta na filmu?

– Smeta mi ponavljanje. Ove franšize, kako su ih prozvali. Što nije stalo u jedan film, stavit ćemo u drugi pa onda još i u svaki sljedeći u kojima se žvače jedno te isto. I nisam lud ni za ovim raznoraznim superjunacima iz Amerike.

Jedan izazov za vas. Kada biste se vi bili filmski redatelj i scenarist, koja bi bila tematika vašeg filma, koji bi to bio žanr te koji glumci bi igrali u vašem filmu?

– Govore da je jako teško raditi komediju, stoga bi mi bilo drago okušati se u tom žanru. Za komediju, doduše, moraš imati dobar materijal čija razrada bi dovela do toga se publika jako nasmije, ali o temi još nisam razmišljao.

Robert de Niro, Marlon Brando sve su to glumci koje cijenim, ali ako radimo komediju, ja bih u podjelu stavio Marilyn Monroe i Jacka Lemmona. Oni bi sjajno pristajali žanru. A ako već maštamo o tome kakav film bih ja volio napraviti, to je zapravo ono što je mene uvijek zanimalo.

Kad sam bio mlađi, sukladno mojoj povezanosti s filmom, svi su govorili da bih trebao postati glumac. No, gluma me nikada nije toliko privlačila kao ta redateljska uloga iza kamere i stvaranje filma.

JEDNA I JEDINA MARILYN

Nastavno na to, da radimo film o vama, koji bi glumac mogao vas utjeloviti na filmu?

– Meni se uvijek sviđao Jerry Lewis. U filmu »Hollywood ili propast« Jerry Lewis skuplja ulaznice o kinopredstava koje je posjetio. Kako se film razvija, Lewis i Dean Martin dobiju priliku otići u Hollywood i upoznati Anitu Ekberg. Da ne otkrivam sve detalje, ta Lewisova uloga podsjetila me na to da i ja skupljam ulaznice i bilježim svoje predstave koje sam posjetio. O tom pitanju nikada nisam razmišljao, ali kažimo da bi to mogao biti Jerry Lewis sukladno njegovoj ulozi u tom filmu. Tu pronalazim sličnosti.

Spomenuli ste izrijekom Marilyn Monroe, a ranije i njezin »Neki to vole vruće«. Ona vam je najdraža?

– Moja ljubimica je bila i još uvijek Marilyn. Nije ona napravila samoubojstvo! Pa tko to može napraviti dok na svojoj strani ima predsjednika Amerike i njegovog brata ministra pravosuđa. To može samo luđak! Cijela ta priča kako su je našli na krevetu, s razbacanim kutijama s kojima se otrovala i beživotnom rukom koja doseže prema telefonu. Pa to je naivno.

Poruka za kraj, zašto bi svi trebali gledali filmove i pokušati se pronaći u žanru koji ih zanima?

– Gledanje filmova je sjajno jer se u njima mnogo stvari može vidjeti, naučiti, zapamtiti. Kada sam ja počeo gledati filmove, nije bilo toliko televizije, stoga je odlazak u kino bio jedini prozor u svijet u kojem se vidi živa slika. Ako dobro gledaš, slika sve kaže. Slika govori tisuću riječi.