Podlanica (Sparus auratus, Linnaeus, 1758) se oduvijek smatrala trofejnim udičarskim ulovom. Zbog svoje ljepote, snage, temperamenta, borbenosti i jedinstvenog okusa, s punim pravom nosi titulu kraljice mora.

Naraste preko 70 centimetara dužine i impresivnih 10 kilograma težine, no najčešće lovljeni primjerci su teški tek oko 0,30 kilograma.

Može živjeti do 12 godina. Pri optimalnim uvjetima već u prvoj godini života može doseći preko 20 centimetara dužine, nakon čega raste nešto sporije tako da podlanica stara četiri godine može biti duga ne preko 35 centimetara.

Podlanica pripada obitelji ljuskavki (Sparidae), te kao i ostali članovi ima sva tipična obilježja ove široke obitelji.

Ovalnog je tijela, bočno stisnutog no vrlo snažnog, na kome se ističe krupna glava i jake vilice naoružane stožastim i pločastim zubima. Peraje su velike, dobro razvijene, a bočna crta je na krupnoj krljušti vidljiva cijelom dužinom. Gornji dio leđa je metalnoplavkasto-zelenkasto-srebrnkast, dok je prema trbušnoj strani ta boja nešto svjetlija. Sam trbušni dio je srebrnosiv. Uzdužno se protežu blijedosmeđe ili smeđe-zlataste pruge. Karakterističan je i škržni zaklopac sa živo obojenom narančasto-zlatnom mrljom iznad koje je na gornjem kutu još jedna, crno-ljubičasta mrlja. Između očiju se nalazi ‘sedlo’ svijetle zlatnožute boje.

Baš kao i većina ostalih riba i podlanica ima cijeli niz narodnih naziva. Lovrata, komarča, orada, zlatulja, đanca, sekulica, batoglavka i šparica tek su neka od imena kojima je nazivaju.

Podlanicu nalazimo posvuda, no prava staništa su joj pjeskovito-ljušturasta dna.

Zadržava se u mirnim od vjetra zaklonjenim lukama, a budući da joj smanjeni salinitet ne smeta, posjećuje i riječna ušća. Premda zalazi do 50 metara dubine, najčešće se zadržava na dubinama od 5 do 10 metara. U pravilu izbjegava obale koje se strmo ruše u more, tako da je rijetka na pučinskim stranama otoka. Jednako je rijetko susrećemo i oko brakova znatno udaljenih od obale.

Podlanica je tipična bentoska vrsta kojoj su glavna hrana mekušci, prvenstveno školjkaši i rakovi, tako da je najbrojnija upravo na područjima bogatim školjkašima. To su u prvom redu tereni zapadne Istre, Limskog kanala, Tarske uvale, šireg zadarskog područja, Novigradskog mora, malostonske, splitske i šibenske okolice, te mora oko Brača, Paga i Lošinja. Budući da dobro podnosi sužanjstvo uzgaja se u ribljim gojilištima, najčešće zajedno s ciplima.

Podlanica se mrijesti u kasnu jesen i u prvoj polovici zime. Iako uglavnom živi kao samotar ili u manjim jatima od tek nekoliko primjeraka, u doba mrijesta se okuplja u veća jata koja ponekad brojem prelaze i nekoliko tisuća jedinki. Ova riba je protandrični dvospolac. Prvi dio svog života, do otprilike 0,5 kilograma težine i 32 do 44 centimetra dužine je mužjak, nakon čega se transformira u ženku. U hladnijem dijelu godine se povlači u dublje more, jer teško podnosi hladnoću.

Obalni lov podlanice počinje u rano proljeće, proteže se kroz cijelo ljeto, a najbolji rezultati se postižu u drugoj polovici jeseni. Lovi se pretežno danju, najbolje u rano jutro ili suton. Voli lagane sjeverozapadne ili zapadne vjetrove.

Premda se može loviti raznim pridnenim sistemima, najčešće se lovi fermama.