Potrošnja ribe i proizvoda ribarstva u Hrvatskoj se posljednjih godina kontinuirano povećava. Jasno, u prosjeku, »po glavi stanovnika«. Jer ne konzumiramo ribu svi u jednakim količinama. Rijetki pojedinci imaju je na stolu i po tri, četiri puta tjedno, neki u pravilu samo petkom, neki manje od jednom mjesečno, a ima i takvih koji je konzumiraju dva, tri puta godišnje. I eto prosjeka!

Prema istraživanju koje je provela Uprava ribarstva Ministarstva poljoprivrede, potrošnja proizvoda ribarstva i akvakulture u 2020. godini bila je 19,30 kilograma po glavi stanovnika, a u 2021. – 22,90 kg. Značajno povećanje! Treba, međutim, spomenuti da je u 2020. zabilježeno smanjenje u odnosu na godinu ranije. Kao i u svim djelatnostima, i ne samo u Hrvatskoj. Korona je učinila svoje… U analizi naslovljenoj »Dostupnost i vidljiva potrošnja proizvoda ribarstva i akvakulture u Republici Hrvatskoj u 2020. i 2021. godini« navodi se da je na razini Europske unije prosječna potrošnja 24,4 kilograma. Možemo se, dakle, hvaliti približavanjem europskom prosjeku. Njega stvaraju Portugal, koji je na vrhu s potrošnjom od 57 kilograma po glavi stanovnika, i Mađarska, u kojoj svaki žitelj godišnje pojede oko pet kilograma.

I europska potrošnja raste, »otkrio« sam na internetu. Umjesto u kilogramima jedan portal je izražava financijskim pokazateljima, pa ističe da su kućanstva zemalja EU-a za proizvode ribarstva i akvakulture u 2021. imala sedam posto veće izdatke nego godinu ranije. I opet se spominje korona-godina, pa s njom uvjetovani smanjeni ulovi i potrošnja, posebno u ugostiteljstvu. S takvim izračunom baš se ne bih posve složio. I kada zanemarujemo inflaciju, cijene nekako rastu. Povećanje potrošnje od sedam posto prihvatljiva je veličina, ali bi iskazivanje rasta u kilogramima ponudilo realniju sliku. Analitičari najavljuju daljnji rast potrošnje, s time što bi se tržište trebalo stabilizirati u razdoblju između 2024. i 2026. godine.

Dobar pokazatelj

Rast potrošnje ribe i proizvoda ribarstva u svakom slučaju dobar je pokazatelj, jednako u nas u Hrvatskoj i na razini EU-a. Kontinuirano slušamo poruke i preporuke o potrebi većeg konzumiranja ribe, odnosno hrane iz mora. Jer riba je puno zdravija od mesa kopnenih životinja, savjetuju nutricionisti. Istodobno, također kontinuirano, s raznih srana dolaze apeli za zaštitu mora i života u njemu. To je moguće ostvariti smanjenjem ribolovnog napora, i to drastičnim! Umjereniji predlažu smanjenje ulova i flote, te ograničenje korištenja nekih alata. Drastični zahtjevi idu puno dalje, pa se traži trajna zabrana nekih alata, pa čak i potpuno zatvaranje određenih dijelova mora za bilo kakav ribolov. Na udaru posebno je pridnena povlačna mreža koća. Kažu da ona nanosi najveću štetu morskom ekosustavu. Ne namjeravam braniti koću i koćare, neke činjenice ne mogu se sakriti. Štetu moru nanosi, međutim, svaka vrsta ribolova, ali i svaka gospodarska aktivnost na moru. Nitko to ne može zanijekati.

Prije puno godina naš istaknuti znanstvenik, morski biolog, govorio mi je da svaka aktivnost na moru i obalni nanosi štete životu u moru. Ali, rekao je tada da naš život i razvoj ne možemo i ne smijemo zaustaviti. Pa isto tako ne možemo i ne smijemo eliminirati ribarstvo iz gospodarskih djelatnosti. A trebali bismo konzumirati više ribe!

Davno se isticalo da je budućnost ribarstva u marikulturi, odnosno akvakulturi. Uostalom, to je realnost i u nas. Ali… opet ali… Nisu rijetke povike i protiv marikulture, jer i ona zagađuje more. Osobno sam više puta svjedočio iznošenju takvih stavova. Svojedobno je bio organiziran veliki skup sa svim relevantnim ljudima. U cjelodnevnoj raspravi iznosili su se valjani argumente za i protiv, neutralni promatrač pomislio bi da su jedni i drugi u pravu.

Brzi oporavak mora

More nam je osiromašeno, o tome nema pogovora, nitko to ne osporava. I mora mu se omogućiti oporavak. Jedan stručnjak iz prakse uvijek je tvrdio da je more snažan organizam, da se može brzo oporaviti. Novija praksa, upravo iz našeg Jadrana zorno je dokazala njegovu tvrdnju. Takvu praksu treba nastaviti. Zabrana ribarenja da, ali na prijedlog znanosti na tom ograničenom morskom prostoru. S vremenskim ograničenjem, ili bez njega, treba reći znanost. Primjenom njezinih saznanja može se očuvati more i život u njemu, a isto tako i održivo ribarstvo.

Hranu iz mora ne smijemo uskratiti sebi, a još manje budućoj generaciji. Davno su naši ribari održali veliki skup, puno prije sadašnjih Susreta ribara. I s njega su odaslali znakovitu poruku: »Neka riba nadživi ribara!« Aktualno onda, aktualno danas, aktualno za sva buduća vremena. Ili, kao što sam zabilježio na jednom kasnijem skupu: »ulovi danas toliko da možeš uloviti i sutra«.

Nažalost, svugdje ima svakakvih ljudi, pa i u ribarstvu. Žalio mi se svojedobno profesionalni ribar koji je radio s mrežama stajačicama. Imao je dobru poštu, u prosjeku jednom tjedno topio je na mreže. Svaki put dizao je stotinjak kilograma kvalitetne ribe. Jednog jutra mreže su bile prazne. Brzo je saznao razlog – došli su ribari iz udaljene županije, radili s mrežom koja nije dopuštena i digli veliku količinu ribe. »Sve su polovili«, žalosno je konstatirao. »A ja sam od te pozicije mogao živjeti mjesecima!«