Gotovo tijekom čitavog radnog vijeka, koji nije bio baš kratak, pisanje u novoj radnoj godini počinjao sam s lošinjskom tematikom. Konkretno, događanjima u Malom Lošinju i na Malom Lošinju, gradu i otoku. Tematika je uvijek bila ista – Novogodišnja natjecanja u podvodnom ribolovu. Bila su to velika natjecanja, godinama najmasovnija na svijetu, puno puta kvalitetom jača od svjetskih prvenstava. I uvijek su održavana posljednjih dana u godini, 29. i 30. prosinca, a na Staru godinu obavljana je svečana podjela trofeja najuspješnijima. Sve skupa tri dana za pamćenje. Ta je manifestacija na lošinjsko otočje dovodila i one koje podvodni ribolov nije previše privlačio.

Pa se, stjecajem okolnosti, sve počelo razvodnjavati… Konkurencija se stanjivala, inozemni odaziv postao je više nego skroman, termin je premješten u prvu polovinu prosinca. Još prije spuštanja na današnju razinu prestao sam odlaziti na Lošinj, ali nisam prestao pratiti što se događa u tamošnjem podmorju. Ali, vremena se mijenjaju, uzalud je plakati za vodom što je otekla. I onda – sinula je ideja!

Svjetski velikani

U danima blagdana, pa još uz ovako gnjilo vrijeme, čitao sam dosta više od prosjeka. Sinula je tako ideja kako godinu početi tekstom vezanim uz Lošinj. Da nastavim tradiciju… Tema nije podvodni ribolov, ali je morska. U danima između Božića i Nove godine mnogi su mediji izvještavali o velikoj jedriličarskoj regati koja se održava u australskom moru, od Sydneyja do Hobarta. Regata duga 628 morskih milja. Uvijek starta na Božić u 13 sati luke Sydney. Jedriličarski znalci smatraju je jednom od najtežih na svijetu, zbog iznimno teških uvjeta južnih mora u kojima se jedri.

Znam, mnogi će pitati: kakva je veza te regate s Lošinjom..? Velika, kratak je odgovor! Na dugu listu pobjednika regate Sydney – Hobart, a lani je imala 77. izdanje, upisan je i jedan Lošinjan. Vjerujem, rijetki to znaju.

U svojoj sportskoj povijesti Mali Lošinj iznjedrio je velikane svjetskog jedrenja. Svaki bolji poznavatelj jedrenja i povijesti sporta na našim prostorima zacijelo zna za dvije lošinjske posade koje su nastupile na istim Olimpijskim igrama u istoj klasi. Bilo je to u finskom Helsinkiju 1952. godine. U klasi Star za Italiju su jedrili, i osvojili zlatnu medalju, Agostino Straulino i Nicolo Rode, a za Jugoslaviju Mario Fafangel i Karlo Bašić. Zacijelo jedinstven slučaj u svijetu, dvije posade iz tada malog mjesta u istoj klasi, ali pod dvije zastave. A tada nije bilo kupovanja i prodavanja državljanstva, što je danas uobičajena praksa. Talijanska posada bila je neusporedivo uspješnija, ne samo na tim Igrama, nego tijekom čitave karijere, bili su višestruki prvaci Italije i Europe, svjetski prvaci, pobjednici mnogih međunarodnih regata. Mora se, međutim, reći da su imali i neusporedivo bolje uvjete za bavljenje sportom.

Pobjednik regate

Dao je Lošinj još uspješnih i kvalitetnih jedriličara, a navedena četvorka ostala je najpoznatija. U njihovoj sjeni ostao je i pobjednik regate Sydney – Hobart Gino Knezić. Na čuvenoj regati trijumfirao je 1988. godine. U krstašu »Illusion« pobijedio je u konkurenciji 119 brodova, od kojih je 38 odustalo. O Ginu Kneziću ponešto znam, a kompletnu informaciju potražio sam na provjerenoj adresi. Kada je riječ o lošinjskom otočju, to je Julijano Sokolić, živa otočna enciklopedija. Ponešto mi je ispričao, a ostalo sam saznao iz njegove knjige »Lošinjska sportska jedra«.

Gino Knezić rođen je u Ćunskom i dosta je mlađi od sudionika Olimpijskih igara u Finskoj. U lošinjskom brodogradilištu izučio je zanat za brodotesara i priključio se jedriličarskom klubu Jugo, što je izrastao u okrilju škvera. Tu se upoznao s jedrenjem i njime dobro ovladao. Mlad se otisnuo u svijet – 1960. godine – i skrasio u Australiji, u Melbourneu, u državi Viktorija. Nisam našao informaciju o tome je li otišao legalnim putem, ili je pobjegao, kao što su to učinile tisuće mladih otočana, s obzirom na to da je u to vrijeme bilo gotovo nemoguće dobiti dokumente za odlazak u inozemstvo. Na drugoj strani svijeta upustio se u poduzetništvo, bio je uspješan u graditeljstvu. Uključio se i u jedrenje, u Yacht Club Sandringham. Pokazao se vještim jedriličarom, počeo nizati pobjede na prestižnim regatama, u zemlji gdje je jedrenje popularno i visoko razvijeno.

Vrhunac jedriličarske karijere bila je regata Sydney – Hobart 1988. godine. Gino Knezić podignuo je trofej namijenjen pobjedniku. Vrijedi istaknuti i podatak da je tada imao 53 godine. I proglašen je za Ocean Racera godine australskog kontinenta.

Neusporedivo

U krstašu »Illusion« rutu od Sydneyja do Hobarta Gino Knezić projedrio je za tri dana, 15 sati, 29 minuta i 27 sekundi. Nasuprot njemu, u posljednjem izdanju čuvene regate skiper John Winning u brodu »Andoo Comanche« prošao je istu rutu za jedan dan, 11 sati, 56 minuta i 48 sekundi. Tako velika razlika ne znači da je današnji pobjednik toliko bolji od onoga iz 1988. Uostalom, neki su jedriličari kroz cilj lanjske regate prošli tek 1. siječnja ove godine. Rezultate treba pomno raščlanjivati i staviti u kontekst vremena. Gino Knezić jedrio je u brodu dužine 10,3 metra, dok je »Andoo Comanche« suvremeni oceanski krstaš dužine 30,5 metara. Poznavateljima jedriličarskog sporta dodatna objašnjenja nisu potrebna. Kolika je površina jedara, razlika u kvaliteti brodova i navigacijskim mogućnostima, pa logistička podrška… Nemoguće je uspoređivati, posljednjih desetljeća tehnika i tehnologija napreduju velikim koracima.

Olimpijac Dario Salata

Olimpijske propozicije onog vremena onemogućile su nastup i petog lošinjskog jedriličara u klasi Star na Igrama u Helsinkiju. I to sam saznao zahvaljujući Julijanu Sokoliću.

Taj peti bio je Dario Salata. Trostruki prvak Italije u klasi Star, sudionik više europskih i svjetskih prvenstava. Straulino i Rode bili su, međutim, bolji i imali prednost u olimpijskoj reprezentaciji Italije. Salata je ipak sudjelovao na dvije Olimpijade – 1948. u Londonu u klasi Swalow i 1952. u klasi R-5,5. Rođen je u Osoru, a počeo je jedriti u Malom Lošinju