Piše: Uroš ŠEME

Nakon dva kišna dana konačno je zasjalo sunce.

Prijatelj i ja smo ujutro krenuli na novu, preporučenu lokaciju.

Sunce nam je dalo novi zamah i energiju tako da smo odlučili da će svatko sa svoje strane ‘obraditi’ ​​rt.

Gledajući ravni teren obale, pripremio sam se za svoju omiljenu tehniku ​​podvodnog ribolova. Obukao sam neopren od 5 milimetara, opremio se svojom Cuttlebone spearfishing oslikanom drvenom podvodnom puškom kuju smo prijatelj i ja zajedno izradili, i uronio u podvodni svijet.

Sunčeva svjetlost koja se odbija od valova mora i valovitog pijeska, prolaz stjenovitom obalom, pojedinačne litice u moru, sve to inspirira dušu i od prvog kontakta ste već potpuno opušteni i uživate u svakom trenutku u plićaku mora.

Nakon prvih 50 metara uzobalnog terena, uslijedio je prvi, ljepši obalni rt, koji je dosezao nekoliko metara u more.

Uz njega bila je prava skalina oko koje su posvuda bile male ribe.

Hvatam dah, zaronim, sakrijem se u sjenu skaline i čekam…

Nakon samo nekoliko sekundi primjećujem ribu kako mi se približava, ali još uvijek predaleko da bih znao koja je.

Stalno mi se približava privučena mojim gugutanjem i sad je jasno vidim.

Strijelka je u dometu i dalje pliva ravno prema pušci.

Stvarno ne volim pucati u glavu, jer takav hitac probija ribu po cijelom tijelu.

Mislim da nitko to ne voli, pa zato čekam i nadam se da će se malo pomaknuti sa strane, ali strijelka kao da i dalje inzistira:

– Ja sam ovdje gospodarica – i ne pokazuje mi svoj bok.

I kad je došla na samo pola metra od vrha puške, nije bilo drugog izbora nego pucati.

U zadnji čas se lagano okrenula i strijela joj je probila glavu i izašla odmah iza peraje.

– Odlično, riba sigurno pogođena! – govorim sam sebi i nastavljam svoj podvodni lov istom tehnikom prikradanja i provjeravanja gdje mislim da bi nešto moglo uletjeti i to nastavljam dobrih sat i pol.

Zatim se približavam velikom rtu, gdje su očekivanja uvijek malo veća.

Puno je malih riba i skriven iza obalne stijene, udahnem i promatram crnelje i fratre kako mirno plivaju.

Udahnem za uron i prije nego sam završio s udisajem odjednom se sve male ribe trznu i sakriju po rupama.

Često napravim još jednu grešku pa udarim utegom na pojasu ili zavučem peraju iza kamena, ali ovaj put nisam bio ja uzrok te munjevite reakcije riba.

Brzo se uvučem u sjenu stijene iza koje sam se skrivao i čekam.

Bio sam u plićaku, oko metar pod površinom.

Gledam naprijed i lijevo, i čekam, i čekam i kad sam već gotovo odustao, jer nije bilo ničega, i pitao se jesam li ipak ja preplašio ribu, hvatam jedan rep lijevim okom, koji se taman skriva iza kamena.

Ciljam puškom na drugu stranu stijene, čekam još malo i procjenjujem udaljenost na 3 metra.

Iza stijene je kamenito dno koje se izdiže.

– Pucat ću samo ako je riba vrijedna nove strijele – kažem si i u tom trenu glava brancina izlazi iza stijene.

Nikad nisam vidio tako velikog brancina u svom području i pucam u trenu.

Strijela je pogodila brancina između oka i škrga tako da je ostao ukočen i nepomičan.

Vrh strijele, kao po narudžbi, pogodio je malu pukotinu na samom dnu stijene i ostao netaknut.

A što se tiče brancina, bila je to mrcina, najveći kojeg sam uspio uloviti.

Nakon što sam se divio zelenkastosivoj boji ljuski, primijetio sam staru, zacijeljenu ranu uz njegov rep.

Već je jednom imao bliski susret, možda s podvodnim ribolovcem, kormoranom ili nekim drugim grabežljivcem.

Danas se, međutim, njegova sreća okrenula u moju korist.

U tom trenutku sam bio gotovo na pola puta do krajnje planirane točke ribolova, ali iskreno, moje misli su već bile na pripremi jedne ili dvije ribe.

Tako je za taj dan podvodni ribolov za mene bio uspješno završen.