Na pola pive sam uzeo štap, stavio Fiiish Black Minnow, i zabacio dijagonalno uz liticu. Jednom, drugi put, treći zabačaj pa udarac koji mi je promijenio dan. Ne onaj mali, ne onaj sumnjivi. Ovaj je bio brutalan, čist, neupitan...
povezane vijesti
Piše: Dominik PODGAJSKI
Do juga Krka stigao sam još po mraku, oko pet ujutro.
Hrvoje iz Rijeke čekao me na parkingu.
Iako smo mjesecima razmjenjivali poruke o ribolovu, prvi put smo se vidjeli uživo.
Dogovor za susret je pao tjedan dana ranije, nakon što sam na Cresu ulovio i pustio malog zubaca.
Rekao sam mu da postoji jedna pozicija koju sam mu odavno preporučio online.
I eto nas, stojimo na rubu litice, more diše ispod nas, a dan tek počinje.
Vrijeme je najavljivalo jačanje vjetra i meni je to bilo dovoljno da se brinem.
Pozicija je izložena, a jugo zna biti brutalno.
Nisam bio tu više od godinu dana, tune su česte, a nakon nekoliko susreta s njima naučiš da ti je upredenica preskupa da je opet izgubiš.
Počeli smo jigati oko šest.
More je bilo tiho, ali živo.
Oko 7:30 su se pojavile i tune, prvo daleko, pa sve bliže.
Skinuo sam Stradica SW 5000 i stavio Saragosu 10000, PE#2.5 upredenicu i 0,74 milimetrski Seaguarov fluorocarbon.
Ako će nešto udariti, želim biti spreman.
Kad su se tune pojavile drugi put, pogledali smo se i bez riječi odlučili, vrijeme je za pivu.
Sjeli smo na stijenu, gledali u more i pričali o svemu i ničemu.
Pokazujem mu u dubinu, pod nogama, i govorim kako zubaci vole ovakve terene, gromade, rupe, lom.
I onda mu kažem nešto što mi se prečesto obistini:
– Najviše me brine svaka pauza. Toliko puta sam imao samo jedan griz u danu i ako ga propustiš, gotovo…
Na pola pive sam uzeo štap, stavio Fiiish Black Minnow, i zabacio dijagonalno uz liticu. Jednom, drugi put, treći zabačaj pa udarac koji mi je promijenio dan.
Ne onaj mali, ne onaj sumnjivi.
Ovaj je bio brutalan, čist, neupitan.
– Imam ribu! I to je zubonja! – viknuo sam Hrvoju.
Nije prošlo ni dvije sekunde, a riba je krenula okomito dolje, ravno među stijene.
Kočnica je bila skroz stegnuta, ali upredenica je izlazila kao da je ništa ne drži.
Trideset metara je nestalo u trenu.
Jedva sam je okrenuo.
U tom trenutku više nisam bio siguran što je.
– Možda je veliki luc… Ili manja tuna… – promrmljao sam Hrvoju, iako sam u sebi znao da je nešto posebno.
Drugi bijeg i to je bio trenutak kad sam pomislio da je gotovo
A onda drugi trk.
Riba je povukla kao da sam zakačio vlak.
Izvlačila je upredenicu kao od šale.
U mojoj glavi taj bijeg je trajao pet minuta, možda i duže.
U stvarnosti možda dvije minute.
Ali dvije minute čistog kaosa.
Osjetio sam kako udara glavom po stijenama.
Svaki udarac bio je kao nož u želudac.
Znao sam da mi predvez neće još puno izdržati.
Znao sam da mi upredenica trpi.
Znao sam da mi riba može pobjeći svakog trenutka.
Već sam vidio Fiiish Black Minnow kako nestaje u dubini, zauvijek.
Zadnji pokušaj.
Sve ili ništa.
Jedva sam ga zaustavio.
Počeo sam dizati svom snagom, svjestan da je teren pun oštrih stijena koje ne praštaju.
Ruke su mi drhtale, ali nisam popuštao.
A onda i Hrvoje počinje vikati:
– Zubonja! To je zubonja!
Bio sam u šoku. Tek kad je došao par metara ispod površine, vidio sam ga, masivnog, srebrnog, savršenog.
Moja riba života…
Ironija je bila nevjerojatna.
Došli smo na poziciju samo da mu pokažem kako vodim jigove blizu dna za zubace, a onda se i dogodio najveći zubatac mog života.
Kad sam ga konačno izvukao, samo sam stajao s Hrvojem i gledao ga, i smijao se od šoka.
Osam kilograma čiste sreće…
Sve godine, svi sati na moru, sve frustracije, sve promašene prilike, sve se skupilo u tom jednom trenutku.
Ovo je prava riba života.
Teško da ću ovoga zuba nadmašiti tako skoro.
Ali dat ću sve od sebe.
