Prije stanovita vremena zapažen medijski prostor dobila je informacija odaslana iz ribarskih krugova. Garnirana je naslovom što nije mogao proći nezapaženo – »Brodovi dvostruko stariji od svojih kapetana«. U njoj se govori o problemima ribarskog poslovanja. Bolje bi bilo reći da se njihovo nabrajanje samo ponavlja. Tek je pažnju privukla rečenica o stanju flote. Da, ona je uistinu stara! I što je još nepovoljnije, stanje ne ide nabolje. Pritom se, međutim, zanemaruje, čak i ne spominje činjenica da se naša ribarska flota kontinuirano smanjuje.

Proces je to što praktički traje od ulaska naše zemlje u Europsku uniju. Na taj važan detalj gotovo se nitko ne osvrće. Eto, prije otprilike šest mjeseci prodan je u inozemstvo jedan od najkvalitetnijih, najvećih i po godinama najmlađih naših ribarskih brodova. Otplovio je zauvijek iz Hrvatske i iz Jadrana.

I nikome to nije zasmetalo, nitko za njim nije zažalio, osim onih koji su za njega bili emocionalno vezani. Kao da je otplovio stari drveni brodić, a ne jedna od perjanica našeg ribarstva.

SNIMIO SERGEJ DRECHSLER

Između ostaloga, njegov odlazak znači 700 – 800 tona manje u ukupnom godišnjem ulovu hrvatskih ribara. Predstavlja to i umanjenje izvoza za skoro toliku količinu, hrvatskog izvoza hrane. Upravo u sektoru za koji se stalno žalimo da je previše ovisan o uvozu. U konačnici, predstavlja to i manji devizni priljev.

Barem dok nam euro ne postane »domaća valuta«. Posredne negativne učinke, a i njih ima, nećemo navoditi. Nije to samo jedan brod manje. Ali… stječe se dojam – bitno je samo smanjivati ribolovni napor! Takvi zahtjevi i prijedlozi kontinuirano odjekuju s raznih strana. A stvarno su nepotrebni, budući da se flota smanjuje već pet- šest godina, a time i ribolovni napor. Tako traži Europa, a što ona traži, mi bespogovorno ispunjavamo. Dobro, mora se priznati, za to nam ponešto i plaćaju!

Stvarno stanje

Iz ribarstva, međutim, ne odlaze samo stari, isluženi brodovi čiji je radni i plovidbeni vijek istekao. Uz navedeni primjer, znam i za brodove što su predani u scraping, a još su mogli koje desetljeće uspješno raditi. Njihovim vlasnicima bilo je dosta ribarskog posla! Konkretne brojke govore puno više od paušalnih procjena i diskusija na raznim skupovima. Posebno kada ih izriču nekompetentne osobe, ljudi kojima je ribarstvo zahvalna tema za osobnu afirmaciju ili skupljanje političkih poena. Odlaze brodovi, a s njima i ribari!

Prilikom ulaska Hrvatske u EU, 1. srpnja 2013. godine, u registar ribarske flote bilo je upisano 7.700 plovila. Prvog dana ove godine našu flotu činilo je 7.516 plovila. Podatke smo dobili na najmjerodavnijoj adresi – u Upravi ribarstva Ministarstva poljoprivrede. Ukupne brojke su velike i djeluju impresivno, ali ne otkrivaju stvarno stanje. U toj floti malo je plovila sposobnih za rad na otvorenom moru i u nepovoljnijim vremenskim uvjetima, brodova sposobnih za velike ulove. Izostao je podatak o većim i velikim plovilima, kategoriji brodova.

Njihovi ulovi determiniraju ukupnu ribolovnu bilancu.
Pokazatelje o brodovima, najznačajnijem dijelu ribarske flote, pronašli smo u statističkom godišnjaku Državnog zavoda za statistiku. Iz njih saznajemo da je u hrvatskoj ribolovnoj floti 2013. godine bilo 413 brodova, a 2020. – 336. To je značajno smanjenje! Ribarska statistika za prošlu godinu još nije objavljena. U statističkim godišnjacima zbunjujući su podaci za 2014. godinu, prvu punu što ju je Hrvatska provela u članstvu EU-a. Službenim statističkim brojkama treba vjerovati, a one kazuju da je te godine ribarstvo imalo 629 brodova. Odakle takav skok, i samo u toj godini, objašnjenja nema. Puno više govore krajnje brojke – kad smo ušli u EU i sadašnje stanje.

Brodovi se uništavaju

Negativan trend pokazuje i stanje ribolovnih alata. Opet smo za usporedbu uzeli dva velika i najznačajnija, pridnenu povlačnu mrežu – koću i okružujuću mrežu plivaricu za lov male plave ribe. U 2013. godini imali smo 1.125 koća i 820 plivarica. Sedam godina kasnije koća je bilo 881, a plivarica 752. Tek ćemo vidjeti što će reći statistika za prošlu godinu.

Ulaskom Hrvatske u EU pokrenuta je, među ribarima popularna, akcija scrapinga. Pojam scraping postala je čarobna riječ, gotovo svakodnevno prisutna u ustima hrvatskih ribara. Da se razumijemo, često je izgovaraju i oni koji ribare na ostalim europskim morima i oceanima. Mnogima je spasonosna. Ona podrazumijeva trajnu obustavu ribolova, otkup ribarskih brodova, alata i opreme, uključujući i ribarske povlastice. Kupac je država, a brodovi se ne prodaju dalje, niti prenamjenjuju za neku novu djelatnost, bez obzira na njihovu kvalitetu i godine. Brodovi se uništavaju.

Nisam upoznat sa sadašnjim financijskim izdvajanjima, ali znam da se u startu govorilo o 30 milijuna eura godišnje, što će ih Hrvatska za tu namjenu imati na raspolaganju iz europskog ribarstvenog fonda. U razdoblju od 1. srpnja 2013. godine provedena su četiri natječaja u okviru Operativnoga programa ribarstva 2007. – 2013. i Operativnoga programa za pomorstvo i ribarstvo 2014. – 2020. Na natječaje su prijavljena 294 plovila, a potpora je odobrena i isplaćena za 100 plovila – 78 koćara i 22 plivaričara. Njihovim vlasnicima ukupno je isplaćeno oko 148 milijuna kuna, od čega 83 milijuna iz fondova EU-a, a 65 iz hrvatskog državnog proračuna. Ipak nije 30 milijuna eura godišnje, a nije ni ukupno toliko isplaćeno.

Ribolovni napor

Poznajem više ribara koji su se javili na natječaje, uglavnom su mi bili poznati i brodovi što su ih imali. Neki su bili u vrlo dobrom stanju, drugi u pristojnim godinama, ali nikako za otpis. Iako je bilo i takvih što su davno trebali u rezalište. Ma ne u rezalište, nego u Komižu, na lomaču u prigodi blagdana svetog Nikole, jer su bili drveni. Nevažno je sve to, najvažnija je činjenica što nitko od vlasnika nije požalio zbog svoje odluke. Snašli su se i bez ribarstva. Mlađi su se opredijelili za kopnene poslove, često u turizmu, stariji su odabrali mirovinu, neki i prijevremenu.

Ribolovni napor je smanjen i – stalno se smanjuje. Tri mjeseca lovostaja za malu plavu ribu, maksimiranje njena ulova na 100 tona mjesečno uz 20 radnih dana, pa mjesec dana koćarskog lovostaja, čega nekad nije bilo. Pa zabrana rada s koćicom iznad livada posidonije… Flota će se, nema sumnje, i dalje smanjivati. Ali taj proces ne smije biti nekontroliran. Jer moglo bi nam se dogoditi da u tome pretjeramo. Onda će netko iz EU-a zatražiti otvaranje našeg teritorijalnog mora za ribare iz ostalih zemalja članica. Argumenti će im biti da nemamo dovoljno brodova i ribara za more kojim raspolažemo.

U ujedinjenoj Europi sve je zajedničko kad nekome od velikih to odgovara. Također, daljnje inzistiranje na smanjivanju ribolovnog napora, moglo bi u jednom trenutku ribarstvo učiniti neisplativim poslom. Upravo iz tog razloga prodan je veliki, skoro novi brod. Za njegove gabarite u nas je već sada previše ograničenja i zabrana.