Moglo bi se to i telegrafski kazati, recimo ovako: “Jedna je Miriam onomad davno došla s roditeljima iz Slovačke na Jadran ljetovati, pa se u naše more zaljubila toliko da ga danas zdušno promovira dok u Hrvatskoj živi.” Išao bi taj telegrafski pristup na ruku jalnuškim diletantima koji su uvjereni da sve priče znaju i da su sve priče čuli, pa onda ni ova nije ništa posebno. Samo, bilo bi to krivo i nismo mi, na sreću, takva tiskovina. Priča o Miriam Kelečić je inspirativna i taman takva da je vrijedilo otići do Trnave pa čuti od Miriam koje je to pogonsko gorivo što je ‘tjera’ da piše knjige o otoku Viru.

“Zaži Vir”, poručuje ona svojim knjigama. Doživi Vir i Hrvatsku malo drukčije nego inače. Ili, kako bi se to lijepo na slovačkom jeziku reklo: “Zažite ostrov Vir a Chorvátsko trochu inak”! Zaži Vir, ma ajmo mi prvo ‘zažit’ Miriam, blogericu i influencericu, spisateljicu, slovačku Hrvaticu i hrvatsku Slovakinju, te ponajprije suprugu jednom Belmondu te majku Petru i Emi.

Zagrebačka Trnava

Elem Trnava, a nije grad u Slovačkoj, već je zagrebačka četvrt u Dubravi donjoj. Dok putujemo put Trnave, ponavljamo gradivo. Miriam Kelečić tri je knjige naslova “Zaži Vir” već napisala, izdala i rasprodala, sve tri na slovačkom da približi ljepote Hrvatske i Vira svojim sunarodnjacima. Iz tiska bi skoro trebala i četvrta, no ova je mrvu drukčija, jer je pisana i na hrvatskom i na slovačkom. Logično je to s obzirom da su u njoj recepti, slovački i hrvatski, sljubljeni u jednu poslasticu. Recepti su to za Amazonke i za onog Belmonda. A ova priča zapravo počinje osamdesetih.

– Prvi put sam došla u Hrvatsku 1986. godine kao dijete, za komunizma, još je devizna dozvola bila u tadašnjoj Čehoslovačkoj – prisjeća se Miriam.

– I kamo su vas roditelji doveli? – pitamo.

– U Pakoštane kod Zadra. I sudbina me, kao što vidite, opet dovela blizu Zadra – veli ona.

Bilo je njoj 11 godina. I bome, uspjela se, taj prvi put, i izgubiti, pobjeći roditeljima! Siroti domaćin Jere i policiju je angažirao, a opet i u njega je mrvu ‘krivice’ za njen bijeg.

– Jere i njegova supruga nisu mogli imati djecu, pa su s mojima ‘pregovarali’, šalili se da bi me ‘kupili’ i odgajali, da tu studiram. Zato sam i pobjegla da me ne prodaju. Ha, ha. Ali, opet sam se vratila – priča Miriam.

Prvi susret bio je taman takav da je njena obitelj nastavila dolaziti na Jadran ljetovati. Život je nosio svoje, udala se Miriam u Slovačkoj, dobila sina, rastala se, a kako je sin bio sklon alergijama, od mora i nije bilo boljeg lijeka. Ali, u svim tim kombinacijama jedne, barem tada, nije bilo nigdje.

– Ni na kraj pameti mi nije bilo da se udam za Hrvata. Sve se slučajno dogodilo – kazuje Miriam.

Posao snova

Da se velike životne odluke donesu lakše, kriva je i ekonomska kriza 2008. godine. Imala je Miriam, kako kaže, posao snova u Slovačkoj, bila direktorica kadrovskog odjela u velikoj građevinskoj firmi, ali kad je krenula kriza, nestalo je i normalnog posla. S druge strane, bila je u Udruzi prijatelja Hrvatske, vuklo ju je tamo štošta, recimo i obiteljski talent za jezike.

– Imam tetku koja zna 12 jezika, jedan djed je bio Mađar, drugi porijeklom iz Češke – Morave, kod čukunbake i djeda našlo bi se i malo Njemačke, imamo i neke francuske korijene. Europa je cijela tu, a ja sam pridodala Hrvatsku – kaže Miriam.

Za priču je važno znati da je njen suprug Žaljko Kelečić onomad bio znan relijaš, vozač brdsko-planinskih utrka i organizator automobilističke utrke autoslalom Dubrava, što se održavala u sklopu fešte Dani Dubrave. Trebala mu je pomoć oko organizacije, smještaja, pa ga je put doveo do Miriam kojoj je taj angažman bila i prilika da zaradi štogod.

– On je zapeo za mene, ali to vam mora sam reći – smije se Miriam.

Skladna obitelj Kelečić – Miriam, Ema i Željko

Da tu ljubavi bude, kriva je, ne dvoji Miriam, ona stara koja kaže kako ljubav ide preko želuca.

– Živio je Željko sam, često jeo konzerviranu hranu i imao hrpu boleština. Kad je došao u Bratislavu i probao našu kuhinju, prste je lizao – ističe Miriam.

– Je li uistinu vaš otac za jednog od ručkova kazao Željku da je gladan suprug nezadovoljan suprug!? – pitamo.

– Stvarno! – smije se Miriam.

Željko je, nema tu sumnje, ‘pao’ na dobru hranu. Samo, što li mu je Miriam skuhala za taj prvi susret za stolom!?

– Obični gulaš! Obični gulaš, palačinke i to je bilo to – na to će Miriam.

Taj je jelovnik učinio da su Željkovi dolasci u Slovačku na produženi vikend bivali sve češći. Najčešće bi dolazak najavio pitanjem: “Bi li spekla palačinke!?” Na koncu su se vjenčali i Miriam se preselila u Zagreb. No, kako se ona koja je bila direktorica kadrovskog odjela, pretvorila u blogericu i influencericu!?

– Kad ste kod kuće i nemate posao, dosadno vam je. Prvo sam natjerala Željka da osposobimo apartmane na Viru gdje je Željko napravio vikendicu i prije nego smo se upoznali, a onda vam bude po onoj da svog svoga vuče – pojašnjava Miriam, nimalo ne glorificirajući influenserski posao.

Facebook grupa

U nje samo dva apartmana, ali su zato Česi i Slovaci svako toliko pitali zna li i preporučuje li još koga. I mreža se širi, do susjeda, kumova, prijatelja, do izrade web stranice i Facebook grupe za ljetovanje u Hrvatskoj.

– Danas ta grupa ima oko 30.000 članova, ne samo turista koji traže smještaj, nego i iznajmljivača, pri čemu inzistiram da se radi o legalnim iznajmljivačima – naglašava Miriam.

Istaknut će Miriam period do korone, pripisati s pravom i sebi dio zasluge za spas turističke sezone. Jer, kaže, pisalo se u Slovačkoj tada svašta o hrvatskom turizmu, no kako je u nje mnoštvo kontakata s važnim ljudima, od policije do novinara, tako se i na njenom Facebook profilu i web stranici, u izjavama što ih je davala medijima govorila istina koja je u konačnici urodila sasvim pristojnim rezultatima i posjetom slovačkih i čeških turista. Zapravo, Miriam je tu i za Hrvate i Slovaka štogod da im treba, od prijevoza, preko kontakta, do sređivanja papira.

– Sve je to u redu, ali recite vi nama čime vas je kupio Vir!? – vraćamo mi lopticu na teren publicistike.

– A što fali Viru!? Meni je to prelijepo. Vir na malo mjesta ima sve – protuudarno će Miriam.

U prvoj knjizi pisala je o Viru i Zagrebu, o dvama turističkim destinacijama i za nju bi se dalo reći da je uvelike servisnog, informativnog karaktera. U drugoj je hrvatskih plodova, bilja, voća, smokve i lovora, svega što u nas raste. Treća knjiga bavi se hrvatskom baštinom, što i ne čudi jer je Miriam fascinirana poviješću kao takvom, u Hrvatskoj prije svega onom što je imaju Zadar i Rijeka. U stvaranju te knjige sudjelovala su i mali đaci Osnovne škole “Marija Jurić Zagorka” koju pohađa njena devetogodišnja kći Ema.

– Bilo je super, ravnatelj škole je odmah pristao, a djeca crtala ono za što oni misle da je hrvatska baština, poput kravate – priča Miriam.

Na red je tako za pisanje došla i hrana.

– I sigurno je prvi u knjizi recept za onaj sudbonosni gulaš – šalimo se.

Smije se Miriam, kaže nije prvi, ali jest u knjizi. Ključna je tu bila kći Ema.

– Moja kći je nedonošće, ali voli papati. Tanka je k’o štapić, a može pojesti da je to nevjerojatno. Nimalo nije izbirljiva. Moja su djece nebo i zemlja kad je hrana u pitanju. Sin, koji ima danas 28 godina, taj vam nije htio k’o dijete pojesti ništa. Bila sam primorana smišljati čudesa da nešto kuhano pojede. S druge strane, moja baka je bila izvrsna kuharica, mama je super kuharica, radile su jela za prste polizati – priča Miriam.

Dogodilo se i to da je Miriam zabolio bubreg, da joj je mama došla u Hrvatsku pomoći i da je u tih pet mjeseci napisala knjigu, i to na Emin poticaj.

-Ema mi veli, hajde mi napiši negdje na papir kako se kuha pa da i ja naučim. Mislim se, što ću po papiru pisati, raspast će se stara bilježnica, zašto ne bih dvojezičnu knjigu napisala kad mi je kćer dvojezična. Pa da su i hrvatski i slovački recepti. I evo je, danas ima 600 stranica – pojašnjava Miriam.

Knjiga je na završnoj obradi, samo tiskanje čeka. U njoj je svega, od juhe i voćnih sokova, preko izrade rezanaca za juhu i mlinaca, do tradicije slovačke i hrvatske.

– Kad sam tu prvi put došla, nisam pojma imala što je sarma. Toga nema u Slovačkoj. Pa njuškate, probate. Ponekad sam i plakala nad loncem, a suprug bi rekao: “Pusti, pojest će se.” I evo, muž je dobio 20 kila. Izgleda da dobro kuham – smije se Miriam.

Suze zbog sarme

Plakala je zbog sarme. Možda zato o njoj u knjizi tako detaljno piše, da je fotografirala i opisala ama svaku fazu zamatanja mljevenog mesa u list kiselog zelja. Kazat će ona da ima razlike između dvije kuhinje, makar je i sličnosti, prije svega kad se o uživanju u dobrom jelu govori. Slovačka je, uči nas Miriam, ovčarska zemlja, znana po sirevima, a među njima je jedan od najboljih bryndza!

– To je sir teksturom sličan kajmaku, ali okus je sasvim drukčiji. Sjajan je to sir. U svibnju je bryndza najbolja i od nje se rade bryndzove haluške, neka vrst njoka. Bace se haluške u kipuću vodu, procijede, sa strane poprži špek pa pomiješa sve sa bryndzom i malo vrhnja. E, to vam je slovačko tradicionalno jelo – priča nam Miriam.

Pače, postoje i pokušaji i inicijative da se bryndza i uvozi u Hrvatsku, onako kako naši neki proizvodi idu put Slovačke. Ne bi bilo ludo, ne samo zato što je novinar laik namah sljubio ćevape s bryndzom, nego i zato što Slovaci i Česi u velikom broju dolaze na Jadran. Nego, ako je istina ono što je i Miriam negdje napisala, da je slovačka kuhinja najsličnija slavonskoj, što se događa kad Slovaci na more dođu gdje bi, po definiciji, riba trebala biti u prvom planu?

– Ja ribe obožavam, super su mi, ali meso je meso – smije se Miriam.

– Znači, ako je Slovačka ovčarska zemlja, vjerojatno je janjetina ta koja nas veže i spaja, s ražnja dakako – zaključujemo.

– Da. Premda, u Slovačkoj se janjetina toliko ne jede, više se izvozi. Nisu Slovaci ljubitelji janjećeg mesa, ali jesu ovčjih sireva – uči nas Miriam.

Patke, guske, to meso vole u Slovačkoj.

– Zanimljivo je da su najbolje konobe gdje će vas ugostiti specijalitetima od patke i guske u selu Chorvatski grob, što bi se moglo prevesti kao Hrvatsko groblje. Patke, guske, pečena jetrica od patke, knedle, lokše, uf, isplati se probati. Zato sam knjigu i pisala na hrvatskom i slovačkom, da možda naši Hrvati, kad knjigu budu čitali, požele otputovati u Slovačku i istražiti i tu našu hranu, onako kako Slovaci i Česi dolaze na more – ističe Miriam.

Ovako kako pričamo, i knjiga je koncipirana. Ima tu i priče i recepata i prostora za ugostitelje, turističke djelatnike, OPG-ove, konobe, općina na koncu da se u knjizi oglase, baš kao što uopće ne bi bilo loše da se knjiga nađe u našim knjižarama onako kako će se naći u velikom slovačkom lancu knjižara. Jest knjiga vrijedna sama po sebi, ali je i sjajna marketinška platforma, pogotovo ako se zna da je Vir 2021. godine bio prvi izbor Slovaka za ljetovanje u nas.

U knjizi i fotografija Mirjam i mame joj Emilie, one koja je kriva za sve jer sjajno kuha. A zašto Kuharica Amazonki!?

– Amazonka je moja Ema. Naši gosti su joj dali nadimak. Rodila se ona ranije tri mjeseca, njena sestra blizanka umrla je na porodu. Ema je toliko živahna, energična, vesela, pametna i draga curica da zabavlja sve turiste koji kod nas dođu. Odmah se sprijatelji. I tako smo nešto radili na plaži, a jedna od naših gošći kaže: “Ema je k’o Amazonka!” I tako je ostalo. I kako je ona rekla da bi htjele recepte, onda su to recepti za Amazonke – pojašnjava Miriam.

Ema Amazonka, a suprug Željko Belmondo. Na koricama knjige piše Miriam i to da je život s Belmondom najbolji koji je mogla imati.

– Lijepo napisano – velimo joj.

-A čujte, nema svatko Belmonda za muža – smješka se Miriam.

Dobra volja

Belmondo, a zapravo Željko Kelečić, momak iz Trnave, onaj koji je onomad vozio brdsko planinske automobilističke utrke. Ma, nije Miriam ‘pala’ na miris benzina, ona i vozačku dozvolu ima, a ne vozi. Prevagnulo je nešto drugo, možda i more, a možda i duhovitost u Željka, samouvjerenost tolika da joj je se pohvalio apartmanima na Viru prije negoli ih je i bilo. Željko Kelečić je čovjek vazda dobre volje. Nije doduše više na automobilu naljepnica “Auto Trnava”, sada je tu ime firme “Auto Kela” i oko nogu se mota mlada ženka vučjaka Pegy, ali sve drugo je slično i isto. Nego…

– Je li stvarno gulaš bio presudan? – pitamo Željka.

Smješka se on, minut zastaje pa veli: “Palačinke su bile presudne.” Ovaj višak kila otkad je supruge, on objašnjava potrebom da se sve pojede a ne da se baci. A kakva je sarma kad je Miriam učini?

– Prva je bila malo čudna. Ha, ha! Ali tako smo bili gladni da smo je pojeli. Ma, ona radi dramu ako nije sve super – veli Željko.

I da, tast je uistinu taj koji pazi da Željko ne bude gladan.

– Možda se boji da je ne vratim. Ha-ha, šali se Željko.

Reći će Željko, posve ozbiljno, da se Miriam previše trudi da pomogne Slovacima. Kaže, nikada nikoga nije odbila, telefoni zvone stalno, a ljudi svejedno znaju biti jalni pa im i ta njena želja da pomogne smeta. A reći će, na osnovi svojih posjeta Slovačkoj, i da su Slovaci otišli naprijed dok mi stojimo, jer Slovaci za razliku od Hrvata znaju iskoristiti sve što od europskih fondova dobiju, i to sjajno.

– Ajmo mi završit’ veselo. Ako članak bude dobar, hoće li vam Miriam ispeći te famozne palačinke? – pitamo Željka.

– Mrzim peći palačinke – javila se na to Miriam, a Željko se smije.

Pred rastanak ostalo je pitati Miriam što bi iz knjige izdvojila da mora, što je od delicija, bilo slovačkih bilo hrvatskih, njoj najdraže.

– Za mene i Emu to je janjetina. Mi bismo to mogli jesti svaki dan i ne bi nam bilo loše. A od slovačke kuhinje… Moja tradicija, ono što me podsjeća na mamu, na baku, na miris moje kuće kad sam bila dijete i kad bi baka napravila krafne, buhtle – veli Miriam.

– Znači, bitno je da miriše na dom – velimo.

– Da. Tako bi i trebala svaka kuća mirisati – kazuje Miriam na glas ono što kroz cijelu svoju novu knjigu zapravo i piše.