Stvarno jako volim veslanje. Najdraže mi je otići na Mrežnicu po zimi, kada nema nikoga. Kada je najgore, najteže, najhladnije. Imam jedan mentalni problem i ne mogu učiti ako mi nije najteže. Teško mi je to objasniti. Ako je nešto jednostavno, opustim se i ne naučim ništa.
povezane vijesti
Hrvatska olimpijska akademija (HOA) nedavno je u Kristalnoj dvorani hotela Westin u Zagrebu održala svečano uručenje uvjerenja o stručnoj osposobljenosti za 44 nova trenera iz triju sportova, kajaka, biciklizma i hokeja na travi, a među njima se našlo i jedno lice koje je izgledalo vrlo poznato. Zapravo, mnogi su na promociji uočili tipa za kojeg su mislili da pokušava izgledom imitirati Asima Ugljena.
Kada je Jura Ozmec, u ulozi meštra ceremonije, pozivao nove trenere da od Zlatka Mateše, predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora, i Saše Ceraja, ravnatelj HOA-e, preuzmu svoje diplome, na iznenađenje većeg dijela prisutnih u Kristalnoj dvorani ispostavilo se da postoji razlog zbog kojeg taj čovjek izgleda kao poznati glumac. Naime, to je bio upravo Asim Ugljen, ovoga puta u ulozi novopečenog sportskog stručnjaka, koji je kroz višemjesečni edukacijski program i završnu provjeru znanja stekao status trenera.
– Kada sam upisao Akademiju dramske umjetnosti, drugog dana sam shvatio da bih se radije prebacio na studij režije, pa su mi roditelji rekli da mi je bolje da se ne vraćam doma ako to napravim. Zato sam oduvijek maštao o tome da ima još neko zvanje u životu, ako nešto zapne s glumom. Da ne lažem, jako sam sretan što sam završio Hrvatsku olimpijsku akademiju. Ako mi ikada dojadi gluma, sada imam papir s kojim mogu raditi u bilo kojem klubu u Hrvatskoj i Europi, i to mi je divno – objašnjava Ugljen.
Moćna voda
Je li vam to bio jedini motiv?
– Mislim da prijavljivanjem na Hrvatsku olimpijsku akademiju sigurno nisam mogao ništa izgubiti. Uvijek je dobro imati takvu diplomu jer taj papir ipak daje određeni legitimitet. Voda je najmoćniji element našeg planeta, i zato sam na Cetini položio Rescue 3 Whitewater Pro modul i naučio ponešto o hidrologiji, kod najboljih instruktora na svijetu, Šafre i Yume. Oni su legendarni HGSS-ovci i ljudi će sigurno znati o kome se radi. Taj tečaj je bio jako zanimljiv.
Na primjer?
– Recimo, prolazili smo kroz kanjon u stijeni, gdje je jako bučno. Bio sam među zadnjima, a svi su mi vikali da idem u desni kontra tok, okrenem se, tek onda uđem u taj slap. Loše sam ih čuo, a voda mi je izgledala jako nisko i nije mi bilo jasno zašto to rade. Odlučio sam ući u slap lijevo, ali nisam znao da je dolje stijena sa sifonom. U to sam udario tutta forza. Onako, ne mogu ni zarolati kajak jer sam uz stijenu. Skužio sam da me taj sifon vuče, da je vrag odnio šalu i da to više nije zajebancija. Ispucao sam se van sa špricdekom, a silina vode me odbacila u stijenu. Udario sam glavom i dobio lakši potres mozga. To je voda… Na površini ne izgleda tako brzo, a ispod je to strašna sila. Kacige za kajak su posebno dizajnirane da apsorbiraju energiju na mjestu udara i puštaju je na suprotnoj strani. Meni se od tog udarca u zatiljak razletjela GoPro kamera iznad čela.
Kajakaški alter ego – Kapetan Jesetra
Vaš kajakaški alter ego je Kapetan Jesetra. Kako i kada je on rođen i je li već razvio vlastiti život? – Jednom sam s prijateljem veslao gornjim tokom Mrežnice u gumenim kajacima i tu se, po uzoru na crtane filmove, rodila ta ideja o gusarskom kapetanu i njegovoj družini. Trenutno nas ima osamnaest. Najveći profesionalni uspjeh moje gusarske karijere bio je trenutak kada me jedno dijete prepoznalo i reklo svom tati: »Tata, tata, to je onaj gusar Kapetan Jesetra koji vesla u kajaku. Bok, kapetane.« Ne mogu ni opisati koliko sam bio ponosan zbog toga. |
Jeste li svjesni činjenice da kajak u Hrvatskoj spada u skupinu takozvanih »trećih sportova«, odnosno da se samo od toga ne može živjeti?
– Sve to znam, ali stvarno bih volio popularizirati taj sport. Hvala kozmičkoj providnosti što Hrvatska ima takve vode. Recimo, sada mogu dva mjeseca biti na Mrežnici, trenirati ljude i snimati. To je nešto što bih stvarno volio napraviti. Čak mislim da uspijevam u tome jer sam kroz dvije godine uspio na rijeku dovući pedesetak ljudi, a njih dvadeset je ostao u veslanju. Volio bih da mogu godišnje provesti barem dva mjeseca na Mrežnici, da tamo treniram ljude, dobivam plaću i ne moram ništa snimati. Moja primarna motivacija je bila učenje jer vjerujem u onu staru da čovjek više vrijedi što više zna. Kajak može biti opasan sport i želim da se ljudi uz mene osjećaju što sigurnije na vodi. Osim toga, iskoristio bih svoju poziciju javne osobe za popularizaciju tog sporta. Prvo sam na vodi bio sam, zatim sam naletio na svog prijatelja Filipa, pa smo bila nas dvojica, a sada nas već bude deset-petnaest.
Čisti seks
Kada je i kako uopće počela vaša ljubav prema kajaku?
– Moja obitelj ima kuću na Mrežnici i veslao sam kao klinac u gumenjaku koji je moja baka kupila u Gumotexovoj tvornici u Češkoj. Moj djed je cijeli život bio ljut na nju jer je taj čamac platila tisuću tadašnjih maraka. To je bio gumenjak za, recimo, dva tinejdžera. Prvo su ga koristili moj otac i stric, koji su tada imali trinaest, petnaest godina, pa su to prerasli. Kasnije sam ja počeo veslati u tome. Mislim da sam imao oko pet godina. S vremenom sam prešao u riječni čamac, a od svoje šesnaeste godine nisam bio na Mrežnici.
Kako to?
– Imao sam druge interese, kasnije sam se oženio i dobio dijete… Jednog ljeta prije nekoliko godina žena i ja smo sjedili doma, a mali je bio u vrtiću. Bilo je užasno vruće, i tako ja nju u nekom trenutku pitam: »Jel’ ti znaš da imamo kuću na Mrežnici?« Kaže ona: »Dobro, a gdje?« Nisam znao jer tamo me nije bilo dvadesetak godina, pa smo nazvali mog brata da nas odvede. Ubrzo sam nabavio gumeni kajak i počeo sam veslati. Budući da sam iz djetinjstva znao veći dio rijeke, na Youtubeu gledao videe, da vidim gdje se još može veslati. Tu sam naletio na tipa kojeg znam, Branimira Belinića, kako vesla po nekom velikom slapu u plastičnom kajaku. Nazvao sam ga i pitao što je to. Rekao mi je: »Buraz, to su divljevodaški kajaci, to ti je čisti seks, ali to nije za tebe jer si ti debil i poginut ćeš u tome.« Kako mi je to izgovorio, tako sam otišao na Njuškalo i kupio jedini kajak koji sam tamo našao.
Jeste li odmah otišli u vaš sadašnji klub Vodomar iz Duge Rese?
– Godinu dana sam sam veslao u tom kajaku, i to potpuno krivo. Dakle, baš sve sam radio krivo. Krivo sam držao noge, krivo sam veslao… Baš sve je bilo krivo. No, niti jednom se nisam prevrnuo i bio sam uvjeren da sam jebeno dobar. Iduće godine sam otišao s tim Belim i njegovim dečkima na pravo veslanje. Odmah su skužili sve moje greške, pa su me pitali što radim kada se prevrnem. Tek onda sam saznao da se nikada nisam prevrnuo jer sam kupio kajak za tipa od 130 kila i metar devedeset. Meni je taj kajak izgledao mali i neudoban, a zapravo je bio tri broja prevelik za mene. Nije se prevrtao zato što sam bio prelagan da se prevrne. A ja sam bio uvjeren da dobro veslam…
Što je dalje bilo?
– Sjeo sam u kajak za čovjeka mojih dimenzija i istog trena sam se prevrnuo na mirnoj vodi. Tu sam skužio da ustvari ne znam ništa. Počeo sam veslati s 35 godina, što je jako kasno za taj sport, ali provodio sam oko 250 dana godišnje na vodi, sve dok to nisam izbrusio. Živio sam na Mrežnici, onda bih odvezao autom 250 kilometara na snimanje i vratio bih se na veslanje. Ako sam snimao u Zagrebu, iskoristio bih svaki trenutak za rijeku. Recimo, kada bih imao četiri sata pauze između dvije scene, sjeo bih u auto, odjurio na Mrežnicu, odveslao sat vremena i vratio se na set.
Istinska strast
Može li se onda reći da je to istinska strast?
– Apsolutno je, ali ja stvarno jako volim veslanje. Najdraže mi je otići na Mrežnicu po zimi, kada nema nikoga. Kada je najgore, najteže, najhladnije. Postoji više različitih tipova kajaka. Najveći su crossover, ali ti su većinom za more. Za rijeku su najveći takozvani creeking kajaci, zatim idu riverunovi, pa riverplayovi, a najmanji su freestylovi. Ti su stvarno mali, manji od mene. Kad sjednem u to, ljudi uopće ne kuže kako uđem unutra. Kada se počinje veslati, najbolji su oni najveći jer se teško prevrću i najsigurniji su. Kada sam skužio što želim veslati, kupio sam riverrunner i fresstyler, u kojem provodim devedeset posto vremena. U početku su mi svi govorili da ne mogu početi s najtežom kategorijom jer ću se utopiti. No, ja imam jedan mentalni problem i ne mogu učiti ako mi nije najteže. Teško mi je to objasniti. Ako je nešto jednostavno, opustim se i ne naučim ništa. Međutim, kada je teško, maksimalno sam fokusiran. Zato su u prvih godinu i pol dana svi bili ljuti na mene. Prvo, jako sam ih usporavao. Zatim, stalno sam se prevrtao i morali su me vaditi iz vode. No, znao sam što će biti kada napokon savladam veslanje u najmanjem kajaku, i tako je bilo. Kada danas uđem u veliki kajak, ne znam mogu li se prevrnuti. Bez obzira kako me voda baci, uvijek ga zategnem. Nakon ovog malog, koji je kao ping-pong loptica u tornadu, sve drugo mi je kao nosač aviona. Na početku su mi govorili da sam idiot što počinjem učiti od najmanjeg kajaka, a sada mi kažu da se isplatilo jer danas radim stvari koje dosta njih ne može.
Lovačka priča koja ipak to nije
Jeste li na rijeci doživjeli nešto neuobičajeno? – Jedne godine, negdje krajem trećeg, početkom četvrtog mjeseca, Filip i ja veslamo i čujemo muziku kako trešti. A na rijeci nema nikoga… I spustimo se nas dvojica malo nizvodno da vidimo što je to, kad na jednom molu sedam golih žena pleše i pije pivo. Vide one nas i pozovu nas da im se pridružimo. Nismo htjeli, samo smo ih pitali ako možemo dobiti pivo. Uglavnom, otišli smo dalje svojim putem, a ja sam kasnije napisao status o tome na Facebooku. Svi su nas izvrijeđali da seremo koliko smo dugi i široki. U nekom trenutku jedna od njih se uključila u raspravu i objavila zamagljene fotografije na kojima se u pozadini kadra vidimo nas dvojica u kajacima. Uz to je još napisala: »Dečki ne seru, istina je. Jedino nismo znali da ne vole žene.« |
Kažete da ste dosta kasno otkrili čari kajaka. Jeste li ranije imali neke takve sportske romanse?
– Ne pamtim neko razdoblje u svom životu da se nisam bavio sportom. Dugi niz godina sam igrao tenis, i to dosta dobro. U jednom trenutku je čak postojala mogućnost da idem u profesionalce. Međutim, imam problem s natjecanjem, jednostavno nemam tu crtu u sebi. Sport volim radi igre i zabave, a ne zbog pobjede. Dugi niz godina sam igrao košarku, u kojoj sam slučajno završio. Kada sam bio u šestom razredu, u školu su došli Aco Petrović i još dva trenera. Izabrali su najvišeg dečka u školi i mene, što me je jako začudilo. Rekli su mi da sam užasno okretan, i tako sam počeo igrati playmakera. I dandanas volim igrati košarku, a ljudi se čude kako mogu nadskočiti likove od dva metra. Trenirao sam nogomet, skijam na vodi i na snijegu. Volim otići na Sljeme koje doživljavam kao svoje skijalište. Recimo, prošle godina sam proveo 86 dana na snijegu. Sport me prolufta nakon svih obaveza koje imam.
Licencirani trener
Sada ste licencirani trener. Imate li kakve ambicije na tom polju? Možda rad s djecom…
– Ne bih vodio klasične treninge u klubovima, to sam odmah otvoreno rekao. Većina ljudi koja je sa mnom upisala Hrvatsku olimpijsku akademiju ima tu ambiciju, ali ja bih radio nešto drukčije. Obučavao sam svoju djecu, Dino sada ima trinaest, a Leila osam godina. Sigurno bih radio s djecom, zbog toga, na kraju krajeva, i imam dječje kajake u kući. Međutim, to bih radio nešto drukčije nego što većina ljudi radi. Mene ne zanima natjecateljski aspekt veslanja. Želim učiti ljude kako da se snađu na vodi i uživaju u prirodi. Taj osjećaj je nešto najbolje. Do sada sam već radio s odraslima koji su mi došli na Mrežnicu.
S obzirom na to, a javna ste osoba, kako ljudi reagiraju kad vas vide u ulozi trenera?
– Prvo se cimnu, ali onda im bude drago kada vide da sam normalan tip. Što se tiče kajaka, ne treba im dugo da me vrlo ozbiljno shvate. Ja jesam zajebant i volim se zezat’, ali u startu im objasnim da me moraju slušati. S vodom nema zafrkancije, iako na prvi pogled djeluje mirno. Mrežnica je, ustvari, mirna i ide slap pa jezero, slap pa jezero, slap pa jezero… Gornji tok je nešto žešći, ali kada je velika voda, onda je to ozbiljna rijeka. Kod mene nema oblokavanja, iako neki dopuštaju alkohol. U startu im kažem da mogu raditi što žele, ali tek kada završimo. Na vodi zahtijevam maksimalnu ozbiljnost jer tu može biti svega. Rijeke su opasne, a ljudi to ne razumiju.
Američki filmski klasik »Deliverance« iz 1972. godine također se odvija na rijeci. Imate li vi kakvu ideju na tom tragu?
– Volio bih snimiti hrvatski »Deliverance«. Iskreno, san mi je napraviti film o toj rijeci. Već imam neke lude ideje, koje uključuju postapokaliptičnu Hrvatsku. Čak bih možda išao na neku varijantu koja bi podsjećala na Deliverance. Onako, neka ekipa ide na rafting po gornjem toku Mrežnice i naleti. Recimo, oko Mrežnice još uvijek ima dosta mina. Problem je u tome što smo minirali i mi, i Srbi, a nitko ne zna gdje su točno sva ta područja. Dodatni problem je to što je ogromna većina ljudi koji su postavljali te mine pomrla. Zato izbjegavam desnu obalu jer tamo postoji puno mjesta koja bi mogla biti minirana. Mrežnica i sve oko nje otvara puno mogućnosti za film.
