Kada su Hrvati u stoljeću sedmom stigli na obale Jadrana, tu ih je dobrodošlicom dočekala smokva. Naime, već tada, kao i danas, ta je suptropska voćka rasla na obalama Sredozemlja, ali i sve do Afganistana, odnosno svuda gdje joj je klima odgovarala. I tako u jadranskom priobalju i na otocima gotovo i nema vrta, vinograda ili maslinika u kojem ne raste i pokoja, sada, doduše, pomalo zapuštena i zaboravljena smokva.

A nekada nije bilo tako. Još prije nekoliko desetaka godina, kada su ljudi uz more osim od ribarstva živjeli i od poljoprivrede, smokva je bila cijenjena voćna vrsta. Njezinim su se svježim plodovima sladili ljeti i ujesen, a suhe su plodove spremali u škrinju u slamu ili spletene u vijence skupa s lovorovim lišćem, objesili u suhu konobu da im se nađu u hladne zimske dana.

Od smokava su pravili pekmez ili su ih suhe mljeli i od njih mijesili suhe kolačiće koji su se mogli čuvati sve do proljeća ili barem do većih blagdana kada ih je svaka primorska kuća imala na svom stolu. I ne samo to. Suha je smokva uz maslinovo ulje primorskom težaku služila za razmjenu. Mijenjali su je sa seljacima iz unutrašnjosti za kukuruzno brašno za palentu, za pancetu, grah i druge namirnice kojima su oskudijevali.

Zbog toga su joj naši stari i posvećivali potrebnu pažnju i sadili je uglavnom uz vinograde i povrtnjake – tamo gdje se zemlja okopavala. Znali su, naime, da će smokva, iako je to vrlo skromna voćka koja će uspijevati i na nešto lošijem tlu, bolje roditi ako je tlo oko nje obrađeno i pognojeno.

Smokva zaista nije jako zahtjevna kada je u pitanju tlo. Ona dobro uspijeva na crnicama, posmeđenim crvenicama, laporastim i šljunkovitim tlima. Međutim, slabije uspijeva na teškim, glinastim tlima i na njima je ne treba saditi. Smokva je dosta otporna i na niske temperature, odnosno podnosi nižu temperaturu od agruma i masline, no budući da je to ipak suptropska voćka, ne treba je saditi tamo gdje se zimske temperature spuštaju ispod -15 °C.

No čak i na takvim područjima, gdje su temperature više od te vrijednosti, smokva se ponekad djelomično ili potpuno smrzne ako nastupe rani jesenski mrazevi, kada mladice još nisu dovoljno odrvenile i kada smokva još nije u mirovanju. Štete znaju nastati i ako se u proljeće, kada krenu sokovi, u stablu temperatura naglo spusti.

Kolike će tada štete biti ovisi o starosti stabla, sorti, ishranjenosti stabla, odnosno gnojidbi, ali i o klimi u pojedinoj godini. Naime, mlada stabla do treće, četvrte godine starosti osjetljivija su na niske temperature od starijih stabala. Ako smokve sadimo na položajima gdje su česti jaki, hladni vjetrovi kao što je npr. bura, tada će one i uz nešto višu temperaturu stradati od studeni.

Također i stabla obilno i prekasno gnojena dušičnim gnojem stradat će od studeni.

Zima će naškoditi ovim voćkama i u slučaju da su nakon jako sušnog ljeta nastupile jače kiše, pa su stabla nakon prisilnog mirovanja potjerala nove mladice koje do zime nisu stigle dovoljno odrvenjeti. I napokon treba reći da su i pojedine sorte osjetljivije na zimu i takve sorte ne bi trebalo saditi u krajevima koji im klimatski ne odgovaraju.

Želimo li podići nasad smokava, tada na vrijeme moramo pripremiti zemljište. Prije svega treba uzeti uzorak tla i poslati ga na analizu kako bi se ustanovilo koliko je tlo opskrbljeno hranjivima, prvenstveno fosforom i kalijem, kako bi se moglo točno odrediti koliko je gnojiva potrebno dodati meliorativnom gnojidbom.

Ovu je gnojidbu, naime, potrebno izvršiti prije rigolanja terena ili kopanja jama za sadnju jer jedino tada je moguće gnojivo dodati na veću dubinu, u zonu u kojoj će se razvijati glavnina korijenja. Valja naglasiti i to da je za podizanje smokvika najbolje rigolati čitavo tlo, jer se korijen smokve rasprostire u znatno veću širinu od krošnje, pa ako smo za sadnju samo iskopali male jame, korijenje ih brzo popuni i iskoristi meko tlo u jami pa kad dođe do tvrdog nerigolanog zemljišta, mlado stablo zastane u rastu.

Kada sadimo pokoju smokvu u vrtu, tada za sadnju često uzimamo ožiljene izdanke koje odvajamo od glavnog stabla smokve. Međutim, želimo li zasaditi određenu sortu ili podići veći smokvik, tada najčešće nabavljamo ožiljene jednogodišnje sadnice proizvedene iz reznica divlje smokve na koju je cijepljena određena sorta. Ako je zemljište za sadnju pripremljeno dovoljno rano, najbolje je ožiljene sadnice posaditi još ujesen.

Razmaci sadnje ovise o bujnosti sorte i uzgojnom obliku. Najmanji razmak za srednje bujne sorte kod piramidalnog uzgojnog oblika, kakav je kod smokve najčešći, je 7,5 x 7,5 m, a ako želimo uzgojiti kotlastu krošnju, tada razmak mora biti još i veći, odnosno 8 x 8 za srednje bujne do čak 14 x 14 m za jako bujne sorte.

Mladu smokvu u prvim godinama rasta treba dobro oblikovati, pa joj tada neće biti teško u narednim godinama samo manjom rezidbom održavati željeni uzgojni oblik krošnje.

Smokva je voćka skromnih zahtjeva, no i njoj treba primjerena njega želimo li da nam dobro rodi. Tako je mlade sadnice dobro zaštititi od mraza omatanjem debla nekim prozračnim materijalom jer su mlade smokve na hladnoću osjetljivije od starijih. Tlo u smokviku barem u prvih nekoliko godina najbolje je održavati plitkom obradom kako bismo spriječili rast korova i gubitak vlage. Oko mladih stabala u redu dobro je i nastirati pokošenu travu ili neki drugi biljni materijal ako ga imamo dovoljno.

Iako smokva zbog svog jakog i dubokog korijena dosta dobro podnosi sušu, mlada bi stabla ipak valjalo natapati. Međutim, ne bi ih valjalo natapati neprekidno, primjerice sistemom »kap po kap«, jer bi im se tada u potrazi za površinskom vlagom razvio suviše plitak korijen. Stoga je kod poluintenzivnih nasada bolje mlade sadnice nekoliko puta za vrijeme suše dobro zaliti, a za vrlo jakih suša dobro je zaliti i odrasla stabla kako ne bi došlo do opadanja plodova i kako stabla ne bi došla u prisilno mirovanje nakon kojeg bi ujesen mogle potjerati mladice koje se ne bi stigle dovoljno zdrveniti pa bi smokva stradala od zime.

Smokve treba i redovito gnojiti. Gnojidbu je važno obavljati i kod mladih stabala kako bi se ona što bolje razvila. I, dakako, stabla smokava treba što češće pregledavati i na vrijeme zaštititi od bolesti i štetnika ako se oni pojave.

Plodovi smokve namijenjeni za svježu potrošnju beru se nešto malo prije nego što su potpuno zreli i slažu u plitke letvarice u jednom sloju kako se ne bi zdrobile ili nagnječile. Takve plodove treba što prije potrošiti ili otpremiti na tržište jer se ne mogu dugo čuvati. Smokve koje želimo sušiti treba brati zrele skupa s peteljkom. Suhe su smokve vrlo tražene na tržištu. Stoga bi oni koji u svojim vrtovima imaju smokve trebali bar dio njih i osušiti kako bi se zimi mogli njima osladiti ili svoje goste i prijatelje ponuditi, po starom narodnom običaju, suhim smokvama, kruhom i rakijom.