Bite Art

Kad zagrizete umjetnost… Kako su Martina i Ana paprenjak transformirale u interaktivni suvenir

Siniša Pavić

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Paprenjak obogaćen reprodukcijom hrvatskih i svjetskih umjetničkih djela angažira osjetila, a bome i dira srce.



Tijesto je spremno i zavodljivo miriši. Brian, Filipinac, valja ga snažno pa s njim puni kalupe. Onda će te ‘okvire za sliku’, velike 5X5 centimetara, izvaditi iz kalupa i savršeno ispeći.


Kažu, nitko ne peče ove kekse bolje od njega. Tad na scenu stupa Martina Dumančić, uzima gotov keks u ruke i u okvir lijepi sliku poznatog svjetskog majstora. Keks je paprenjak, slika je, u ovom slučaju, ona majstora što se zove Auguste Herbin.


Lijepo je to samo po sebi, ali je još ljepše kad se u umjetnost zagrize! Uostalom, na vrhunski dizajniranoj kutiji, u kojoj se kriju četiri umjetnička keksa, stoji ‘uputa’ u kojoj lijepo piše: »Zagrizite i doživite svjetski poznatu umjetnost i tradicionalne okuse u jednom slasnom zalogaju.« Umjetnička poslastica! Bome….




– Uf, ima ovo smisla, zagristi u umjetnost – priznaje novinar dok mu paprenjak pod zubima hrska.


– Da, dobri su – smješka se Martina.



Kako bi samo bilo lijepo imati doma zalihu pa kad padne šećer s ovim ga paprenjecima vraćati u normalu. Em tijelu daješ slasni zalogaj, em umu treniraš dok otkrivaš tko je taj čiji su motivi na paprenjaku.


Pitamo Briana je li kušao koji paprenjak. Kaže da jest i kaže da su mu odlični, a onda nastavlja predano valjati tijesto. Ana Šerić ga hvali, jer onog tko paprenjake savršeno peče treba hvaliti i ljubomorno čuvati. Njemu pohvala godi, pa se i on smješka.


Sve ovo odvilo se u slastičarnici M&M u zagrebačkom kvartu Rudeš koju majstorski vodi slastičarka Martina Dumančić. Sve ovo odvilo se zbog umjetničke poslastice i brenda što ga je kreirala Ana Šerić, umjetnica u punom smislu riječi, makar u ovom konkretnom slučaju nije ništa manje ni poduzetnica.


Paprenjak obogaćen reprodukcijom hrvatskih i svjetskih umjetničkih djela, ili ti tradicionalni keks transformiran u interaktivni suvenir koji angažira osjetila, a bome i dira srce. Kako se toga itko sjeti!? Kako se Ana toga sjetila!?


– Super surađujemo, nekako smo se baš našle. Martini sam prišla prije godinu dana s malim strahom, jer je dosta kompliciran proces proizvodnje, malo je pimplavo i nisu nam baš svi to htjeli raditi.


Zato mi je super bilo kad je Martina uletjela i zapravo skužila priču. Počeli smo surađivat’, a onda se ispostavilo da baš rokamo – smije se Ana dok sjedamo za stol.


Izazov, ne strah


U svih straha, a u Martine ga ne bi!?


– Nema straha. To je izazov. Prvih deset tura ne ispadne, a onda krene kako treba. Ha, ha – veli nam Martina.



– Znači, dosta ih se bacilo – pitamo naivno.


– Nije se ništa bacilo, pojelo se – ispravlja nas Martina.


Odgovor na pitanje zašto se Ana odlučila za paprenjak kao medij preko kojeg će ljudima servirati umjetnost, jednostavan je.


– Zato što sam ja iz Zagreba i zato što volim kekse – jednostavno će ona, te pritom nas podsjećajući na lektiru i činjenicu da je otac Augusta Šenoe baš paprenjake radio.


Receptura je za paprenjake dorađena taman tako da keks bude izdržljiv, a nije nevažno ni da mu je rok trajanja godinu dana. Zapravo, od recepture do oblika, sve je to Ana i njenih ljudi djelo. Nego, rok trajanja godinu dana!? Tko će toliko čekati da zube ne zarije u ovaj keks!?


– Većina ljudi ga ne pojede – kaže Ana.


– Ne pojede??? – u čudu će novinar.



– Prema nekim istraživanjima koje smo radili, 80 posto ljudi ga ne pojede, iako cijelo vrijeme nagovaramo ljude preko ambalaže da ih konzumiraju. Prelijep im je da bi ga jeli – priča Ana.


Jestiva umjetnost


Na pojesti paprenjak tim je veća šteta jer je ambalaža tako napravljena da i kad se pojede keks, na okviru ostane reprodukcija umjetničkog djela.


U malom pakiranju je, pak, magnet i kad pojedete paprenjak ostane uspomena na frižideru ili negdje već za što se magnet hvata. Čudesa, a još nismo ni došli do toga da kako je nastala ova inovativna manufaktura zvana Bite Art i njeni Bite Art paprenjaci koji su i linija proizvoda i umjetnička platforma i brend.


Zapravo, prvo je, prije više od deset godina, bio sajam Artomat i projekt Edible Art. Ana je doslovno odlučila ‘natjerati’ ljude da konzumiraju umjetnost.


– Nakon Akademije, u svom umjetničkom djelovanju dosta sam se bavila pozicijom umjetnika u društvu i na tom Artomatu sam krenula s tim Edible Art projektom tako da sam napravila seriju predimenzioniranih Božićnih kolača i na njih sam aplicirala djela suvremenih umjetnika.


Na taj način sam nudila ljudima da konzumiraju umjetnost makar se, kao, ne kuže u nju. Naime, dosta često je problem da ljudi zaziru od suvremene umjetnosti jer je možda ne razumiju, i onda se boje i pitati, i pogledati, i raspitati o nekim stvarima o kojima bi možda nešto i željeli znati.



Tu sam bila ironična i ljudima sam predlagala da pojedu umjetnost, ako je ne mogu na drugi način konzumirati. To je istovremeno bilo korisno i za umjetnike, jer kako često ne mogu prodati svoje radove pa nemaju od čega živjeti, sad će umjetnost koju ne prodaju u konačnici moći pojesti – pojašnjava Ana.


Nastavilo se projektom »Neka jedu kolače« u kojem Ana u suradnji s HDLU-om radi svoj catering Edible Art na otvaranjima izložbi kolega umjetnika.


– Kad bi neki umjetnik imao izložbu u HDLU-u, na otvaranju bih napravila svoju nekakvu jestivu reakciju na to. To su neki počeci Bite Arta, tog nekog baš bazičnog umjetničkog djelovanja – priča Ana.


Radi ona i izložbu »Važno je zvati se Ana« na kojoj se također bavila problematikom konzumiranja umjetnosti.


Izložila je tortu na kojoj je pisalo »Tko umjetnost radi, ne boji se gladi«, torta se dijelila za vrijeme otvaranja izložbe, a sve se bilježilo polaroidom da bi na kraju otvaranja ostao prazan pladanj s ostacima torte i na zidu fotografije kao materijalni dokazi da su ljudi konzumirali umjetnost.


– To su bile te neke priče na početku, da bih u jednom trenutku shvatila da je to dobar put do ljudi, odnosno da ljudi odlično reagiraju na taj moj Edible Art.


Kao da su jednostavno željeli čuti što imam za reći kad sam govorila na taj način. Pa mi se učinilo da bi bilo dobro napraviti i nekakav suvenir.


Uz dužno poštovanje šestinskom kišobranima, licitarima i sličnom protiv čega nemam ništa protiv, smatrala sam da su hrvatski umjetnici brend za sebe.


Ne bih ih sada usporedila baš s maslinovim uljem i paškim sirom, ali ako se samo sjetimo Zagreba od sredina prošlog stoljeća i naših umjetnika koji i danas visoko kotiraju na svjetskoj razini, mislila sam da ja to dobar način da strancima, ali i našim ljudima, pokažemo koga i što zapravo imamo a za to mnogi i ne znaju – kazuje Ana.


QR kod


Zato je na onoj omotnici od paprenjaka QR kod koji vodi na web stranicu Bite Art sve do podatka o umjetnicima čije su slike na keksu.


Valja zadovoljiti znatiželju pa čuti da je Ana sama pekla one predimenzionirane božićne kolače na početku priče. Ona će pak istaknuti da joj je na početku Bite Arte priče puno pomogao Željko Franja iz Franja cateringa, kod kojih je radila keksiće prije Martine.



Iskorak u komercijalni proizvod jednostavno je tražio suradnju sa slastičarima. Još je važnije da su dobro reagirali umjetnici.


– Dolazim s Likovne akademije i polažem jako puno na autorska prava, sve sam umjetnike i tada na početku kontaktirala. Mi danas u Bite Artu radimo na principu tantijema, a tada sam kontaktirala umjetnika i pitala da li može.


Tako se Dalibor Martinis, meni jedan od najdražih umjetnika, našao na velikom išleru s projektom »Obraćam vam se kao čovjek čovjeku«, da bi on kasnije imao predavanje u Domu arhitekata pa me je pozvao u goste sa svojim kolačima. To mi je baš bila velika čast – kazuje Ana.


Na paprenjaku tako reproducirane slike Vlahe Bukovca, Ivana Večenaja, Ivana Rabuzina, Marka Tadića, Hrvoja Majera, Ane Kolege i OKO.


S druge pak strane bilo je i nešto onih koji nisu to htjeli, bilo da nasljednici autorskih prava nisu slike mogli zamisliti dalje od magneta i nalivpera, bilo da jednostavno nisu htjeli. No, nije to nešto što Anu zabrinjava.


– Htjela sam imati presjek od tradicionalnih do modernih djela.


Oko je street art, Ana Kolega je u prodajnom smislu jedna od najpopularnijih hrvatskih umjetnica, Marko Tadić je bio naš predstavnik na venecijanskom bijenalu, Hrvoje Majer ima školu slikanja u Zagrebu i surađuje s brojnim arhitektima, Bukovca ne trebam posebno predstavljati, a što se tiče Večenaja, tu smo ostvarili suradnju s unukom koja se nama javila da bi to htjela.


I s Večanajem smo izašli odmah nakon korone, jer smo odlučili srednji prst pokazati koroni – smješka se Ana.


Bio je Bite Art za korone u problemu i financijski na gubitku, došlo je do toga da se važe vrijedi li ponovo pokrenuti sve ili jednostavno zatvoriti sve, ugasiti.


– I onda smo odlučili izaći van s novom kolekcijom. I to se pokazalo dobrim – veli Ana.


Iskorak u komercijalizaciju


Krenuti s Bite Artom značilo je iskorak u komercijalizaciju. Reklo bi se, ništa slučajno za onu koja je oduvijek, i dok je djevojčica bila, imala potrebu da radi i štogod sama zaradi.


Smije se na to Ana, kaže kako misli da se neke stvari događaju same od sebe, a čovjek ih onda može ili štopati ili u njih zdušno skočiti.


Prije faksa i za faksa ona je peglala, bila promovirana za pomoćnicu u butiku, vodila videoklub za klinca u Remetincu, radila vitraje za crkve….



Danas je njen, štono bi se reklo, core biznis snimateljski i montažerski rad, a kad je došla na ideju da se baci na Bite Art važnu ulogu je odigrao i njen partner, inače profesor.


Ana je digla na American 50.000 kuna, on nenamjenski kredit od 100.000 kuna i tako su krenuli.


Danas Anu mnogi kreativci pitaju za savjet poduzetničke prirode i ona im ga daje, recimo ‘ponedjeljkom u 10’ kada ih luda tehnološka spoje za razgovora o poduzetništvu za kreativce. Ljude je kod nas generalno strah ulaska u poduzetničke vode.


– Slično je to kao i recimo kod pisanja teksta, ne možeš ga napisati ako se bojiš krenut’ da ne pogriješiš. Tako je i s poslom. Ključno je da se čovjek ne boji pogreške, jer pogriješiti je u redu tim više ako se iz pogreške nešto dobra nauči.


Kad radim edukacije i taj biznis za kreativce ja im pričam o brendingu, marketingu, organizaciji vremena, odnosu prema poslu, o činjenici da ne možeš raditi tri, četiri sata dnevno i očekivati da živiš od toga, bio slikar ili pekar.


Ali im i stalno govorim da nisam stručnjak ni za jedan od tih segmenata, ali sam netko tko nakon Likovne akademije, već dugi niz godine, živi od snimanja i montaže i sada brenda koji ipak već šest godina opstaje na tržištu i raste – ističe Ana.


Ne samo da Bite Art opstaje već je, evo, prešo i granice Lijepe naše.


– Ja od početka govorim: Bite Art MoMA kolekcija, zašto ne! Bez lažne skromnosti, mislim da je ovo projekt koji bi mogao biti tako negdje, u tom njihovom shopu – veli Ana.


Oni koji su se javili i s kojima je dogovorene suradnja je zaklada M.T Abraham Foundation.


– To je zaklada kojoj je vlasnik Amir Kabiri. On je nedavno kupio tvornicu aluminija u Mostaru, a paralelno s tim otvorio Tha Hub of Fine Arts, veliki muzej moderne i suvremene umjetnosti.


Kontaktirali su nas, rekli da su vidjeli Bite Art i da bi željeli suradnju. Napravili su oni četiri velike kolekcije, četiri paprenjaka: Umjetnici portreta, Kubistički pokret, Futuristička umjetnost i Geometrijska apstrakcija. A onda su za svako djelo napravili posebno izdanje na malom pakiranju – priča Ana.


Ideja, ne keks


Na paprenjacima, na suvenirima s potpisom hrvatskog brenda, tako djela što ih ima mostarski muzej: Amedea Modiglianija, Alexandera Rodchenka, Vittiria Corone, Tamare Lempicke, Jeana Metzingera, Julia Romera de Torresa i drugih velikana likovne umjetnosti 20. stoljeća.



– Na to sam baš ponosna. Konačno nam se vratila ta priča da može na tom keksu, ako treba, biti i Modigliani – priznaje Ana.


Narudžba je velika i važna. Sada je to, naglašava Ana, bitno imati dobro postavljenu priču pa da se može učiniti onaj korak u poduzetništvu koji čini razliku.


– Ja imam Martinu koja mi radi sve, i slijedeći tjedan isporučujemo 800 komada keksa. Moram imati logistiku, moram imati podršku.


Najmanji je problem poslati mail MoMA-i, to bi i prošlo, ali što kad MoMA naruči količinu!? Mi mislimo ići van, ali prije toga želimo dobro postaviti proizvodnju da ništa ne zapne- mudro će i realno Ana.


«Ne prodajem paprenjak, nego ideju«, kazala je u jednom razgovoru Ana. Odnosno, kako nam veli, iza svakog brenda postoji neka priča, pa ta četiri paprenjaka u kutiji nisu samo četiri paprenjaka već čitava priča koja se stvarala šest godina.


Iza M&M slastičarnice je, primjerice, obiteljska priča koju su započeli početkom 90-ih njeni roditelji i u kojoj su kolači bili tek dio ponude u maloj vitrini.


Ali, ljudi su voljeli kolače i danas je ovo slastičarnica koja za vikenda, kad su krizme i pričesti, izbaci i preko 200 torti vani. A priča o paprenjaku za Martinu je, štono bi se reklo, više od igre.


– Povijest umjetnosti bio mi je najdraži predmet u srednjoj školi i kad sam vidjela što Ana radi, rekla sam – to je za mene! Spojili smo ugodno s korisnim i to mi je odlična priča – iskreno će Martina.


Umjetnost, nema sumnje, ide kroz želudac, a bome ni umjetnica ne smije biti gladna, primjećujemo, onako kako je onomad to učinila Ana projektom »Neka jedu kolače«.


Planovi Bite Arta su mnogi, recimo izaći na tržište s novim kolekcijama, pa krenuti prema velikim muzejima u inozemstvu, zaposlit će Ana i asistenticu, a Martina razmišlja o nabavci stroja za štancanje keksa.


Samo je MoMA granica, reklo bi se. A prije toga treba još jednom zagrist’ u umjetnost. Inače, ona sličica na paprenjaku je od jestiva materijala koji na trenutke teksturom podsjeća na hostiju.


Nije isto, ali je taman tako da i ima smisla. Jer, ugristi umjetnost dođe mu uistinu poput kakvog prosvjetljenja.


Baltazarov keksić


Ne da je Bite Art pokazao srednji prst koroni s kolekcijom djela Ivana Večenaja, nego ju je i dotukao paprenjacima na kojima je profesor Baltazar. Pače, dobio je dobri stari profesor i dašak tehnologije taman da mladost u to ‘zagrize’! A zašto je Baltazar poseban!?



– Radi se o keksu samo što s prednje strane pakiranja imate kratke upute kako skinuti aplikaciju za proširenu stvarnost.


To je besplatna aplikacija i kad uđete u aplikaciju i skenirate vizual na keksu, odnosno Baltazara, na keksu se odvrti špica crtića, a kad završi animacija od 30 sekundi možete kliknuti na ‘više’ i to vas vodi na mobitelu na youtube i adresu na kojoj je cijeli crtić.


Stvar funkcionira tako i s magnetom i klinci kad pojedu keks ostaje im magnet. Mogu ga doma imati na frižideru, kad žele ga skenirati i gledat Baltazar – pojašnjava Ana.


Kaže pri tom kako joj je super činjenica da je Baltazar ne samo značajan za hrvatski animirani film, već je i kreativac, znanstvenik, lik koji sa svojim kreativnim i pametnim idejama rado drugima pomaže.


– Moramo znati da današnja generacija klinaca ne zna tko je Baltazar. Kći moje prijateljice ga je otkrila preko keksića i sada želi biti znanstvenica. To su neke stvari koje taj keksić baš dobro radi – smatra Ana.


Priča o ženskoj kreativnosti i poduzetništvu


Gledamo Anu, pa gledamo Martinu, njihovo veselje i zadovoljstvo, pa pitamo je li Bite Art zapravo ženska priča, priča ženske kreativnosti i poduzetništva?


– Je – kaže Ana.


– Je – potvrđuje Martina


– Ja strašno volim surađivati sa ženama – veli Ana.


– Žene su puno jednostavnije za suradnju – kaže Martina.


– Ovaj dio, ovaj način kako ja i Martina radimo, to razumijevanje… Dobro smo se ufurale – ističe Ana.


Nije, doduše, da ne surađuju one dobro i s muškarcima kad treba, ali ovo je – ženska priča.