Poznata glazbenica, naša ‘mala ptica nebeska’, koja se tijekom devedesetih iskričavim duhom i umjerenom neposrednošću ugodna glasa prometnula i među najupečatljivija televizijska lica, za sebe danas kaže da je i poduzetnica, spisateljica, voditeljica radionica i seminara o samopomoći, a ponajviše mama i supruga. Unatoč tome što već gotovo tri desetljeća javnu scenu obogaćuje nizom raznorodnih i uspješnih angažmana, a pored čega su je pratile i mnoge životne havarije, Ivanu Plechinger mnogi opisuju kao onu koja je – uspjela ostati normalna.

Nedavno je Ivana objavila i svoju drugu knjigu koja, baš kao i prvijenac, ruši rekorde prodaje. U razgovoru za naš list Ivana otkriva kako se rodila ideja za novu knjigu, osvrće se na životne događaje koje bi mirnije, sretnije i pametnije prebrodila da je imala mudrost koju danas nesebično dijeli sa svojim pratiteljicama na društvenim mrežama. Također, Ivana priznaje da je teško biti samom sebi posao. Međutim, čim je osjetila da bi ju posao mogao previše odvojiti od onog što uistinu jest, napustila ga je i to bez da je ikad požalila.

Snaga ljubavi

«Da sam ovo barem znala ranije« vaša je druga knjiga u čijem podnaslovu stoji: Na vrijeme saznajte kako živjeti mirnije, sretnije, pametnije. Što vas je motiviralo na pisanje ovog svojevrsnog priručnika za život?

– Ideja mi je došla nakon što sam predstavljala knjigu u jednoj srednjoj školi pred 200 učenika koji su – umjesto da me ignoriraju – pažljivo slušali o moći zahvalnosti, oprosta, i koliko je lako biti sretan ako znaš svjesno živjeti. Vraćajući se kući pomislila sam: Da je barem meni netko ovo ispričao u njihovim godinama, da sam ovo barem znala ranije! Tad sam odlučila da ću napisati sve ono za što bih voljela da sam saznala ranije, sve mudrosti koje majka želi ostaviti svojoj djeci, svojevrsne upute za upotrebu tvog sretnog života… Utkala sam u nju sve o tome kako živjeti mirnije, sretnije i pametnije, a što učim dugi niz godina. Pišem kroz svoje životne priče, dajem čitateljima jednostavne alate koje mogu koristiti u svim životnim situacijama i ne preporučujem ništa što i sama godinama ne radim.

Možete li izdvojiti konkretnu životnu situaciju koja bi bila mirnije, sretnije i pametnije prebrođena da ste imali životno znanje koje danas posjedujete? Drugim riječima; je li točna implikacija iz naslova da se uistinu radi o znanju za koje biste voljeli da ste posjedovali ranije tijekom života i zašto?

– Sve bi bilo drukčije da sam znala kao mlada ovo što sada znam… Ne bih se bojala smrti, a taj strah me sputavao da istinski živim. Tako rano sam se susrela sa smrću: moja mama umrla je kad sam imala samo 12 godina, osjećala sam se nemoćno i napušteno. Danas znam da me ono što moja mama u svojoj srži je – nikada nije napustilo, da je snaga njezine ljubavi bila uvijek uz mene, voljela me, vodila i čuvala baš onako kako je to radila dok je bila fizički uz mene. Da sam barem znala ranije sve ovo što sada znam, ranije bih bila mirna i sretna prolazeći kroz svaki svoj izazov. A zašto? O tome sam napisala čitavu knjigu, ne bi to stalo u jedan intervju.

Svršetak knjige ste oplemenili i vašom autorskom pjesmom, a prethodno ste kazali kako ti stihovi čine sukus čitave knjige. Istodobno, knjiga je pisana kao proširena radijska vijest pa prvom rečenicom svakog poglavlja idete ravno u srž, dok u nastavku osnovnu misao podrobnije razrađujete. Uzevši u obzir vašu glazbenu naobrazbu te iskustvo, je li točna pretpostavka da vam kombiniranje poezije i proze dolazi sasvim prirodno pa kroz pisanje spajate sebe kao glazbenicu sa svim drugim što uspješno radite?

– Trudim se sva svoja znanja i talente staviti u sve što radim, pa tako i u pisanje. Glazba, televizija i radio tolike su me godine također oblikovali u osobu koja danas jesam. Teško mi je odvojiti jedno od drugog i zato se sve što sam do sada naučila isprepliće i u mojim knjigama. Svi smo mi na ovaj svijet došli svaki sa svojim talentima i profesionalno smo sretni kad osjećamo da naši talenti čine ovaj svijet ljepšim mjestom za život. Savršeno je nevažno što vam je profesija, puno je važnije da pronađete svoj poziv. Sretna sam što sam svoj poziv prepoznala i što ga svim srcem živim.

Čudesno pismo

Gubitak majke na pragu adolescencije zasigurno ostavlja cjeloživotni pečat. U knjizi se nalazi i »Pismo moje mame s druge strane«, nastalo davne 1985. godine. Jeste li odmah po početku pisanja odlučili da će ovo intimno pismo biti dio knjige ili su njegovoj objavi prethodile unutarnje borbe?

– To čudesno pismo mama je pisala bratu i meni, a kad sam spletom raznih okolnosti shvatila da to pismo pripada svima, odlučila sam pismo i priču o njemu podijeliti u knjizi kako bi čitateljima pružilo utjehu i mir koje je donijelo meni…

I vaš prvijenac, bestseler »Ono što ostaje, uvijek ljubav je«, kao i novu knjigu, sudeći po prodaji, publika objeručke prihvaća. Međutim, uzevši u obzir bogatstvo vaše profesionalne biografije, teško je vjerovati da sebe u prvom redu doživljavate kao spisateljicu. Što vi kažete?

– I nova knjiga ruši sve rekorde prodaje, u manje od mjesec dana prodalo se više od polovice naklade, tako sam ponosna na to, pogotovo zato što se knjiga može nabaviti isključivo putem moje internetske stranice. Nije to ljudima bilo važno, našli su ju, dobiju u knjigu moju posvetu i poštar ju donese u sandučić, i to uz besplatnu poštarinu. Sve sam to ja: i poduzetnica, spisateljica, glazbenica, voditeljica radionica i seminara o samopomoći, a ponajviše mama i supruga. Taj privatni i profesionalni balans moju dušu čini sretnom.

Dobar kućni odgoj

Unatoč tome što ste vrlo mladi došli pod svjetla reflektora te i danas uživate, ili nosite breme, kako se uzme, javne osobe, mnogi ističu da ste »ostali normalni«. Što vi podrazumijevate pod ovom kvalifikacijom – ostati normalna?

– Biti javna osoba, biti samom sebi posao, teško je osobama koje u taj svijet uđu nestabilne. Zato mnogo duboko nesretnih lica krasi sve svjetske naslovnice. Imala sam sreću da sam dobila dobar kućni odgoj koji je između ostalog podrazumijevao istinu da su svi ljudi jednako vrijedni bez obzira na to možeš li ih gledati na ekranima i naslovnicama ili ne možeš. Onoga časa kad sam osjetila da bi me taj posao previše odvojio od onoga što istinski jesam – napustila sam ga i nikada nisam požalila. Donio mi je izuzetno mnogo stresa, ali i mnoštvo divnih, nezaboravnih trenutaka. Ostati normalan u javnome poslu, znači ostati čovjek, osjećati se i dalje kao dio svih, a ne iznad bilo koga. Dive i »divane« u javnome poslu uvijek sam izbjegavala u širokom luku…

Putem društvenih mreža komunicirate s tisućama ljudi, poglavito ženama, koje čine vašu vjernu publiku. Budući da osobno odgovarate na mnoštvo poruka kojima savjetujete i bodrite svoje pratiteljice, koliko je to iscrpljujuće? Razmišljate li o angažmanu nekog stručnjaka?

– Ne. To mi je zadovoljstvo, to su moji ljudi, moji prijatelji i trudim se odgovoriti koliko god je ljudski moguće. Nikada nitko neće voditi moje društvene mreže… Kako bi netko drugi mogao biti ja?

Gotovo ste četvrt stoljeća u braku s glazbenikom Brunom Kovačićem. Iza vas su i mnogobrojne poslovne suradnje, a što se uvelike protivi dominantnoj egidi – družba je družba, služba je služba. Kako se tijekom godina mijenjao vaš balans između privatnog i poslovnog? Leži li baš tu tajna vašeg uspješnog braka?

– Tajna našeg braka leži u iskrenoj ljubavi, poštovanju, razumijevanju i prijateljstvu. U zadnjem poglavlju knjige ponudila sam mnoge savjete i ono što bih voljela da svi koji se zaljubljuju saznaju na vrijeme kako bi izgradili uspješne veze, veze za čitav život, s partnerima koji ih zaslužuju…

Okrutnost industrije

Okrutnost medijske industrije ste svojevremeno prokazali ispričavši da su, kad ste nakon poroda pitali za svoj povratak na televiziju, nadređeni inzistirali da vas prije konkretnog odgovora vide, da procijene kako izgledate. Kako ste tada gledali na ovakav poslovni, ali ne i profesionalni, zahtjev te kakvim ga vidite danas?

– Jako me to povrijedilo, žene su nakon poroda posebno ranjive… Tad sam to prihvatila kao dio posla, danas to zasigurno ne bih prešutjela kao tada. To mi je izgovorio muškarac, kao kroz šalu. Žena ti to nikada ne bi rekla. U javnom poslu često si roba koja nekoga predstavlja ili nešto prodaje, razumijem da im je imperativ kako kao žena izgledaš na ekranu, ali ne razumijem zašto se to ne odnosi i na muškarce? Nama je normalno da se žene ispituje jesu li pred ekranom zategnute i vitke, a muškarci na ekran mogu i bez tih zahtjeva. Ta dvostruka mjerila su tu, strašna su i izuzetno nepravedna prema ženama. Koliko vrlo uspješnih starijih glumica ili TV voditeljica imamo u Hrvatskoj? A koliko muškaraca? Tužna je ta statistika, i ponavljat će se sve dok se mi žene ne zauzmemo za sebe. U vremenu u kojem nas se sa svih strana napada botoksom, i u kojima nam se prodaje kako bi sve žene trebale izgledati jednako, jako je teško mojim kolegicama pokazati svoje lice i tijelo onakvim kakvo doista je nakon trideset i pete godine. Žao mi je što sve više žena koje se odlučuju za estetske operacije izgledaju potpuno jednako. I sama sam davno operirala nos i nemam ništa protiv umjerenih zahvata, ali mislim da su neke od žena pod pritiskom neke nove, čudne estetike – prešle granicu umjerenog. Zabrinuta sam također kakvu to poruku prenosi tinejdžericama…

Majka ste dvojice sinova, koji roditeljskim stopama idu k javnim djelatnostima. Jeste li sretni s njihovim odabirima?

– Sretna sam sa svime što njih dvojicu čini sretnima. Jan studira glumu u Zagrebu i kao jedini student u solističkoj ulozi glumi i pjeva u »Ljepotici i zvijeri« Kazališta Komedija, a Vigo studira kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Obojica žive svoje snove i dijele svoje talente na sve strane. Od muža i mene imaju samo dobar vjetar u svoja životna jedra… Malo je reći da smo ponosni na njih, uz sve uspjehe moga muža i mene, naša sretna djeca naš su najveći životni uspjeh!