Profinjena i plemenita self help literatura. To je odrednica uz koju se veže ono što piše Ivana Plechinger, a tu je karakteristiku osigurala time što zbirku životnih spoznaja i istina gradi na osobnim životnim iskustvima, bolima i radostima, čije iznošenje kroz prozni oblik itekako može pomoći čitateljima njezinih knjiga.

Ideja za ovu knjigu, piše Ivana Plechinger u uvodnoj riječi knjige »Da sam ovo barem znala ranije«, došla joj je nakon književnog gostovanja u jednoj istarskoj srednjoj školi u kojoj su je, po završetku predstavljana njezine prve knjige »Ono što ostaje, uvijek ljubav je«, istarski srednjoškolci i gimnazijalci zasuli pohvalama i pitanjima.

Vraćajući se u Zagreb u jednom je trenutku pomislila kako bi bilo divno da je i sama u srednjoj školi imala priliku slušati nekoga tko bi joj govorio o životu. Odnosno, pomislila je – »Da sam ovo barem znala ranije…«

Fatalistički pristup

I tako je »Mala ptica nebeska« (tako se zvao njen najveći hit iz devedesetih kad je na domaćoj glazbenoj pop sceni stekla itekako ugledno ime) odlučila šest godina nakon već spomenutog prvijenca napisati novu knjigu, knjigu u kojoj će progovoriti o nizu životnih spoznaja koje su je i dovele do osobe kakva je danas, a to znači autorice u čijim knjigama mnogi pronalaze odgovore na iznimno važna životna pitanja čime si, logično, pomažu u teškim životnim situacijama.

Pristup životu koji je Ivana Plechinger izgradila nakon često nimalo ugodnih životnih iskustava (moždani udar, smrt voljenih roditelja, teška prometna nezgoda sina…) temelji se na svojevrsnom fatalističkom pristupu po kojem je sve što se događa baš ono što se i mora dogoditi pa je stoga nužno to takvim i prihvatiti, čak i kad je riječ o velikim bolima, nesrećama i životnim tragedijama koje su dio života koji je sam po sebi veličanstven dar i kao takav se mora cijeniti jer je jedinstven i neponovljiv u ovom svom sadašnjem, za svakog od nas poznatom, fizičkom obliku.

Naravno, postoji i mnogo više od ove naše fizičke nazočnosti, smatra autorica koja ne priznaje smrt kao kraj života, ali i ne zalazi u bilo kakve religijske okvire, već svoje spoznaje temelji na snazi uma i intelekta, duha i duše, odnosno područjima koja su još uvijek u velikoj mjeri nepoznanica, a u njima se krije neslućena snaga i sila, smatra Ivana Plechinger koja pišući o tome citira i riječi Nikole Tesle, jednog od najblistavijih umova ljudske povijesti.

»Onoga dana kad znanost počne proučavati nematerijalne fenomene onako kako sad proučava isključivo materiju – čovječanstvo će napredovati u deset godina onoliko koliko je sveukupno napredovalo do danas.«, napisao je Tesla.

Vlastita iskustva

Temeljeći svoj sustav ideja na toj potencijalnoj ogromnoj snazi uma i presudnoj ulozi emocija, ponajprije ljubavi (ali i strahu kao potpunoj suprotnosti) autorica kroz niz epizoda satkanih mahom od zbivanja iz vlastitog života, gradi svoj bogati sustav poruka i ideja kojima poručuje, primjerice, kako »nokautirati« stres (strah) iz svog života, kako osmisliti i realizirati svojevrsni sustav zahvalnosti koji omogućava prepoznavanje života kao dara čije ljepote treba prepoznavati i prihvaćati u ama baš svakoj životnoj situaciji, kako osvještavati mnogo toga dobroga u životu čega često i nismo zbog »običnosti« tog dobrog svijesni, kako praštati i drugima i sebi jer je to jedna od staza k sreći…

Ukratko, kako život prihvatiti kao bogatstvo čime ćeš ga učiniti smislenim.

Naravno, sustav ideja i stavova je jedno, a njegovo kvalitetno iznošenje nešto sasvim drugo. Na svu sreću Ivana Plechinger i tu je iznimno kvalitetna te često znatno pristupačnija i razumljivija od prosječne literature o samopomoći. Dio te uspješnosti svakako leži i u njezinoj sposobnosti pripovijedanja i iznošenja vlastitih stavova.

Njene su rečenice jasne, čitke i pitke, pripovijedanje – u kojem se često obraća čitatelju – direktno i dojmljivo, a zaključci logični i uvjerljivi. Tom dojmu uvjerljivosti i istinitosti svakako bitno pomaže i činjenica da gotovo uvijek govori o vlastitim iskustvima pa tako, primjerice, svako od 12 napisanih poglavlja počinje obiteljskom fotografijom i pripadajućom porukom koja se potom, kroz priču vezanu uz tu fotografiju, prenosi u poglavlju što slijedi.

Potom su, onako baš pozitivno školski i s iskustvima motivacijskih govornika, u svakoj od epizoda jasno istaknute, uokvirene i »podebljane« najbitnije poruke čime je čitatelju olakšan put u ponuđeni svijet spoznaja i zaključaka.

Uz sjajno predočavanja i pretakanje vlastitih životnih iskustava u tekst, autorica u nekoliko navrata spominje i druge autore koji su joj pomogli u građenju vlastite spoznaje i ličnosti pri čemu, primjerice, napominje kako su neke knjiga koje je pročitala njezin moždani udar pretvorile u – dar. Nimalo ne treba sumnjati kako je i »Da sam ovo barem znala ranije« baš takva knjiga, knjiga koja je dar i koja će svoju ulogu od srca pružene ruke ispuniti svakome tko joj priđe otvoreno i iskreno.