Iz druge perspektive

Srbija nakon izbora daleko od liberalne demokracije

Drago Kraljević

Foto Reuters

Foto Reuters

Mnogi beogradski analitičari smatraju da je na ovim izborima Aleksandar Vučić srušio ne samo oporbu, već i demokraciju. Uspio je ostvariti uvjerljivu pobjedu zahvaljujući svojoj sposobnosti da stavi pod kontrolu najutjecajnije medije i zaposli vojsku aktivista koji su veoma efikasno utjecali na zaposlenike u javnim službama i na umirovljenike

placeholder


Od raspada bivše SFRJ i proglašenja samostalne Republike Srbije sve do danas, nitko nije na izborima pobijedio s tako uvjerljivom većinom kao Srpska napredna stranka (SNS) koju vodi Aleksandar Vučić, aktualni predsjednik države. U medijima se nakon izbora govori o »uvjerljivoj pobjedi od 63,35 posto«, »bojkotu oporbe« o »SNS-u koji je u koaliciji osvojio 191 zastupnika od ukupno 250«, »Zašto su vojvođanski Hrvati ostali bez svog predstavnika u srpskom Parlamentu«… Prve kritike na izborne rezultate u Srbiji stižu iz EU-a i SAD-a.


Primjerice, Frankfurter Allgemeine Zeitung predlaže da se Vučićeva stranka isključi iz Europske narodne stranke, gdje se nalazi i HDZ. Europski parlament je ocijenio izbore u Srbiji kao »ismijavanje demokracije«. No, Donald Tusk iz Europske narodne stranke (pučana) i bivši predsjednik Europskog vijeća, čestitao je kolegi Vučiću na pobjedi. Vučiću stižu čestitke od Vladimira Putina, a New York Times smatra da su se protekli izbori odvijali u atmosferi »daleko od pluralističke kulture«.


No, aktualnu situaciju u Srbiji nakon parlamentarnih izbora, najbolje je opisao predsjednik Socijalističke stranke Ivica Dačić, vjerni koalicijski partner Aleksandra Vučića: »Važno je što je bojkot oporbe propao, a građani su izabrali stabilnost. Imajući u vidu da su sve druge političke stranke propale, da ih nema, da smo mi jedini opstali, to govori o postojanosti naše stranke i koalicije«.




Veliki dio oporbe okupljen u Savezu za Srbiju bojkotirao je izbore, smatrajući da idu na ruku isključivo aktualnoj vlasti. Mnogi beogradski analitičari smatraju da je na ovim izborima Aleksandar Vučić srušio ne samo oporbu, već i demokraciju. Uspio je ostvariti uvjerljivu pobjedu, zahvaljujući svojoj sposobnosti da stavi pod kontrolu najutjecajnije medije i zaposli vojsku aktivista koji su veoma efikasno utjecali na zaposlenike u javnim službama i na umirovljenike.


Demokratska stranka, jedna od najstarijih i najvažnijih političkih stranaka u Srbiji, doživjela je potpuni raspad i postala je najveća žrtva unutaroporbenih obračuna i sukoba. Iz Demokratske stranke izrasla je većina sadašnjih oporbenih stranaka i njihovih čelnika, koji su svoje nove političke karijere počeli graditi na uništavanju Demokratske stranke.


Parlamentarni izbori u Srbiji dobra su prigoda da se ponešto kaže o problemima tranzicije Srbije od 1990-ih godina do danas. Posebice je važno procijeniti kako će se ovi izbori odraziti na odnose sa susjedima, uključujući Hrvatsku. Stoga je dobro poći od ocjene koju je još u ožujku 2018. godine objavio Foreign Policy, ugledna revija u vlasništvu Washington Posta, koja prati međunarodne odnose.


U komentaru »How Aleksandar Vucic Became Europe’s Favorite Autocrat/ Kako je Aleksandar Vučić postao omiljeni autokrat Europe«, posebice je zanimljiv dio koji govori kako EU gleda na Srbiju. »Za razliku od neliberalne demokracije Viktora Orbana u Mađarskoj, meka autokracija u Srbiji ne kvari europski imidž. Vučić može biti loš predstavnik za jedan europski projekt, ali je pouzdan pomagač, koji omogućuje Bruxellesu da se približi svojim geostrateškim ciljevima na Balkanu. Vučić nudi stabilnost u jednoj nestabilnoj regiji i uspješno je nedgledavao niz mjera štednje koje je nametnuo Međunarodni monetarni fond. Pored svojih demokratskih manjkavosti, Vučić je relativno umjeren.


Njegova dominacija u nacionalnoj politici omogućuje da nepopravljivi etnički šovinisti u Srbiji poput Šešelja, ostanu marginalizirani. Govorio je o Kosovu ono što se od njega očekivalo, a nedavno je rekao da moramo živjeti i raditi zajedno i u tome biti uspješni. Predsjednik Srbije održava bliske veze sa Moskvom, a neki od njegovih lokalnih kritičara optužili su ga da zlorabi taj odnos protiv Bruxellesa«, procjenjuje Foreign Policy. To su veoma zanimljive ocjene o kojima bi trebala povesti računa i službena Hrvatska.


U posljednje vrijeme prisutne su polemike između srpske Vlade i Freedom Housea, međunarodne nevladine organizacije sa sjedištem u Washingtonu, D.C., koja provodi istraživanja i aktivnosti podizanja svijesti o demokraciji, političkim slobodama i ljudskim pravima. Freedom House u svojoj studiji između ostalog navodi da je »Srbija lider u srozavanju demokracije na Balkanu«. Službena Srbija je na takve ocjene oštro reagirala. No, sve ocjene koje govore o stanju demokracije, korupcije, ljudskim pravima… u Srbiji, treba istovremeno povezati i s odnosom Srbije prema antifašizmu. Bez toga je teško razumjeti odnose Srbije sa susjedima, uključujući Hrvatsku i širim okruženjem.


O toj temi je svojedobno govorio i prof. dr. Srđan Milošević, povjesničar i pravnik, znanstveni suradnik Instituta za noviju povijest Srbije. On je između ostalog rekao: »Nijedna od država nastalih na prostoru bivše Jugoslavije nije izvela tako temeljit obračun s antifašizmom kao Srbija. Praktički u svim državama koje su nastale nakon raspada SFRJ, osim u Srbiji, postoje, makar simbolički, državni praznici ili drugi vidljivi oblici komemoracije partizanske antifašističke borbe.


U Srbiji postoji najviši stupanj neosjetljivosti na kritike koje su usmjerene protiv rehabilitacije kolaboracionista (četnici, nadićevci, ljotićevci). Više od dva desetljeća u Srbiji su zanemarene i, u suštini, odbačene sve vrijednosti antifašizma koje su proglašene za ‘anacionalne komunističke podvale podmetnute zavedenom srpskom narodu’.


U kontekstu u kojem je nacija mjera svih stvari, a nacionalizam ideološka forma koja to iskazuje, takav antifašizam olako prerasta u poistovjećivanje drugih naroda s fašizmom. Ovisno o potrebi, za fašiste će se proglasiti ‘oni drugi’; Hrvati, Albanci, Nijemci, Mađari… Kao što su svi Srbi navodno antifašisti, bili i ostali, tako su svi ‘oni drugi’ bili i ostali fašisti«, ističe profesor.


​Za razumijevanje stanja u Srbiji, dobro je znati što o tome misli i prof. dr. Vesna Pešić, jedna od najistaknutijih intelektualki i znanstvenica u toj državi, dobitnica nagrade za demokraciju iz Washingtona, nagrade »Andrej Saharov«, koju joj je 1997. dodijelio norveški Helsinški odbor i nagrade za demokraciju »W. Averell Hariman«, koju dodjeljuje Nacionalni demokratski institut iz Washingtona.


Bila je nominirana za Nobelovu nagradu za mir. Ona između ostalog navodi: »Građani Srbije ne vide da bi pad sadašnjeg režima išta suštinski promijenio u njihovom ekonomskom i društvenom položaju, premda im je do toga najviše stalo. I dok to oporba ne shvati, neće pobijediti na izborima tako što nudi pravnu državu, slobode i ljudska prava.


Režim je na socijalnom terenu ostao sâm i uspješno stavio pod kontrolu prije svega radničku klasu, ali i sve građane koji pate od nesigurnosti, neimaštine, trpe samovolju i ne mogu riješiti osnovne potrebe, a oni čine društvenu većinu«. Zatim je dodala: » Činjenica je da u Srbiji dominira autokratska vlast bez ideologije kojoj je jedini cilj da vlada Srbijom. Vlast je antiliberalna i antisocijalna, a ljevica zapravo i ne postoji. Ako bi režim bio napadnut s lijeve strane, možda bi se brzo pokazalo da je pobjediv, ali na toj potencijalno pobjedničkoj strani nema nikoga.


Drugi je problem to što svjetski trendovi pokazuju da se radnička klasa i ugroženi slojevi više ne vezuju za ljevicu. Naprotiv, biraju demagoge, autoritarce i konzervativce koji im u stvari neće popraviti kvalitetu života; samo će im oduzeti ono što su već imali, uz kompenzacijsko raspirivanje rasizma, progon izbjeglica i manjina, i nacionalizam. Obrazovaniji slojevi u Srbiji neće ‘građanski establišment’, jer ga smatraju krivim što je većina građana unesrećena i što je omogućio da na vlast dođu bivši radikali – protivnici demokracije. Oporba pokušava pobijediti Vučića na terenu kojim on suvereno vlada: nacionalizmom i demagogijom«.


​​Takvim ocjenama pridružuje se i prof. dr. Jelena Žarković s Ekonomskog fakulteta u Beogradu: »Sudeći prema nalazima nedavne studije Svjetske banke, građani Srbije su svjesni rastuće polarizacije u društvu. Čak 80 posto ispitanika smatra da je tijekom posljednjih desetak godina produbljen jaz između najbogatijih i najsiromašnijih građana. Ovo istraživanje pokazuje da u okviru političkog sustava najveću podršku ima neliberalni pluralizam.


To znači da je sustav samo nominalno demokratski (višestranački), u kojemu vlada jedna stranka s neprikosnovenim vođom na čelu«. Veoma zanimljivu ocjenu o stanju u srpskom društvu dala je i prof. dr. Dubravka Stojanović s Filozofskog fakulteta u Beogradu. Ona veli da »početak populizma u Srbiji datira još ranih 70-ih godina 19. stoljeća, uključujući radikalizam Nikole Pašića. Nakon toga, takvi populistički režimi su se reproducirali tijekom 20. stoljeća preko socijalizma, sve do Slobodana Miloševića i Aleksandra Vučića.


To je zatvoreni sustav koji sve što je izvan vidi kao neprijateljsko, zbog čega homogenizaciju zasniva na proizvodnji konflikta. Ograde koje se postavljaju nisu toliko protiv tih drugih, ili bar ne u prvo vrijeme. One su tu zbog ‘nas’, da nas čvršće stegnu, da nam bude toplije. Tada nam više nisu potrebne ni institucije, a ni zakoni koji nepotrebno obuzdavaju iskonske potrebe našeg naroda«.


Očigledno, Srbija se još uvijek nalazi na velikoj prekretnici, jer za daljnji razvoj demokracije u smislu približavanja EU, neminovno je potrebna jaka oporba koje sada praktički nema. No, za Uniju to nije bitno, jer takvih slučajeva već ima napretek: Poljska, Mađarska… protiv kojih se ništa ne poduzima. Uniju jedino zanima hoće li Aleksandar Vučić pronaći odgovarajuće rješenje s Kosovom.


U pravu je ugledan intelektualac Yuval Noah Harari, povjesničar i profesor na katedri za povijest hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu, kada u svojoj knjizi Homo Deus, koja je prevedena i na hrvatski jezik, ističe: »Izbori zapravo ne služe izboru vlade koja će se uhvatiti u koštac s problemima društva, već vlade koja će biti bliska osjećajima dominantne većine građana«.


Neki misle, velika moć i dvotrećinska većina u parlamentu, istovremeno sa sobom nosi i veliku odgovornost. Na ovim balkanskim prostorima, to nije tako. Autoritarni vođe se ne otimaju za moć kako bi preuzeli punu odgovornost, već zato da ih nitko i nikada ne bi pozvao na odgovornost za odluke koje donose. Nevjerojatno koliko ove izvrsne politološke i sociološke analize mogu biti inspirativne u promišljanju stanja u državama koje su nastale na prostoru bivše SFRJ, uključujući Hrvatsku.