Nužno je pronaći lijek za mali virus koji cijeli svijet baca na koljena. No, mora se također liječiti i veliki virus; socijalne nepravde, nejednakosti, marginalizacije i nedostatak zaštite za najslabije« (Papa Franjo)
Nedavno je ugledni bitanski časopis The Economist na svojoj stranici posvećenoj globalnom poretku u vremenima COVID-19, postavio pitanje: »Da li Kina pobjeđuje?«. Pitanje je postavljeno samo nekoliko mjeseci nakon minhenske konferencije o sigurnosti na kojoj je Mike Pompeo, američki državni tajnik izjavio: »Zapad pobjeđuje!«. Mnogima je postalo jasno da situacija koja je nastala nakon proglašenja pandemije koronavirusa zapravo znači početak novog hladnog rata kao posljedice izravnog sukoba interesa između SAD-a i Kine (i njihovih saveznika) na gospodarskom, trgovinskom, tehnološkom i kulturnom planu. U toj prigodi je Enrico Fardella, profesor na Sveučilištu u Pekingu i direktor Centra za mediteranske studije, izjavio da je COVID-19 samo produbio već postojeće lomove u međunarodnom sustavu koji su nastali razilaženjem između Kine i SAD-a. Spor oko virusa odražava širu borbu oko globalnih standarda, objavljenih nedavno u sporovima oko 5G (tehnologije 5. generacije), a danas se proširio na zdravlje i građanske slobode. Ako se to dogodi, mora se preispitati postojeći profil globalizacije. Put svile i novi pristup ljudskom zdravlju već predstavlja evoluciju u tom smislu. Ipak, ističe Fardella, to ne znači definitivnu pobjedu Kine. Put je još dug.

Zanimljive su ocjene i Francesca Siscie, sinologa (sinologija: orijentalistička disciplina koja se bavi proučavanjem kineskoga jezika, književnosti, filozofske misli), kolumnista koji živi i radi u Pekingu. Trenutačno je viši istraživač na Kineskom narodnom sveučilištu. Surađivao je za Il Sole 24ore i Asia Times. Smatra da The Economist zastupa ispravnu tezu, kada tvrdi da je virus u svijetu doživljen kao biološko oružje. Rat koji je u tijeku, smatra Siscia, novi je hladni rat koji je započeo još prije pojave koronavirusa. U SAD-u su mnogi očekivali da će Amerika ovaj rat dobiti bez većih problema. No ubrzo se pokazalo da Kina uzvraća udarcima koji nisu banalni. Kina je upjela staviti pod kontrolu ono o čemu god da se točno radi, jer pandemija je proglašena a da javnost nema točan uvid u prave uzroke i posljedične događaje – s obzirom da još nitko ne zna što predstavlja ovaj virus, dok se Europa i SAD još i danas nalaze u stanju velike konfuzije. Možda je na pomolu američki poraz?

Ima još jedna zanimljiva izjava Artura Varvellija – šefa Ureda Europskog vijeća za međunarodne odnose. Svojedobno je obnašao dužnost voditelja Programa za borbu protiv terorizma u Talijanskom institutu za međunarodne političke odnose. Profesor je na Sveučilištu u Milanu. I on smatra da je Kina pobjednik ukoliko taj uspjeh mjerimo ekonomskim parametrima. Osim toga, ako pogledamo kakva je percepcija Kine iz europske vizure, zamjećujemo da Europljani ne okrivljuju Kinu za pandemiju. Naprotiv, mnogi gaje simpatije prema toj zemlji, koja je u kritičnim trenucima pokazala spremnost u pružanju pomoći medicinskim materijalom i iskazivanjem želje za ekonomskom suradnjom s Europom. Kina je do sada doista ekonomski profitirala kada je riječ o proizvodnji maski i drugog medicinskog materijala za potrebe zapadnog tržišta.

Zanimljive su i ocjene Germana Dottoria, profesora političkih znanosti na Sveučilištu »Luiss-Guido Carli«, istraživača na Vojnom centru za strateške studije i znanstvenog suradnika revije Limes koja se bavi geopolitikom. I on se pridružuje onima koji smatraju da je COVID-19 samo ubrzao neke tendencije koje su već bile prisutne na globalnom planu prije pandemije i da je još preuranjeno tvrditi da je Kina pobijedila. Jedan od ciljeva Kine jest polarizacija – podijeliti svijet na one koji podržavaju SAD i one koji su uz nju. Time Peking želi ponovno uspostaviti model bipolarnog svijeta u kojemu želi igrati ulogu vodeće ekonomske sile. No, teška kriza u svijetu neminovno će imati negativne posljedice i na kinesku ekonomiju. Ideja da će Kina nastaviti s rastom nakon završetka ove pandemije, a ostali će krahirati, ne vodi dovoljno računa o činjenici koliko je kineska ekonomija ovisna o zapadnim tržištima.
I Michel Korinman, profesor geopolitike na Sveučilištu u Parizu (Sorbona), direktor Europske revije Outre-Terre, ranije direktor Geopolitical Affairs (London), smatra da COVID-19 mijenja geopolitičke odnose u Europi. Pritom upozorava da ova pandemija može prouzročiti globalnu kolektivnu psihozu, sličnu onoj iz 1929. godine s mogućim katastrofalnim posljedicama koje je zasad teško predvidjeti. Smatra da je u tijeku hladni rat novog tipa u kojemu nema pobjednika. Nadalje, mišljenja je da se danas rat ne vodi s ciljem zauzimanja tuđeg teritorija, već je to rat u kojemu se na globalnom planu natječu dva različita društvena modela. Način kako su orijentalna društva predvođena Kinom uspjela pobijediti ono što je dovelo do proglašenja pandemije, istovremeno dovodi u pitanje način funkcioniranja i efikasnost demokratskih sustava na zapadu. Na postavljeno pitanje je li to i za Europu veliki izazov, Korinman odgovara: »Izvorni grijeh arhitekata EU-a i onih iz komunističkog sovjetskog bloka koji su bili tvorci jedne lažne tranzicije prema socijalizmu, jest u tome da nisu htjeli izgraditi Europu kao globalnu suverenu silu, već su je pretvorili u običnu administrativnu zajednicu tehnokratskog tipa s nacionalnim državama«. Drugim riječima, mi danas ne znamo što je politika EU-a. Stoga ne čudi da Korinman smatra da je takva Unija, u današnjim uvjetima postala naprosto neodrživa, jer se ne može ravnopravno nositi s financijskim hiperliberizmom, velikim demografskim promjenama, masovnim imigracijama i migracijama s civilizacijskom dimenzijom (islam). Mike Pompeo – američki državni tajnik, nedavno je optužio Kinu da »kuje planove za ostvarivanje hegemonije nad drugim narodima«. Po njegovom mišljenju, Kina danas predstavlja »prijetnju za američko gospodarstvo, slobode građana i budućnosti slobodnih demokracija širom svijeta«.

Američki ministar obrane Mark Esper, zaprijetio je Kini, naglasivši da će mnogo više američkih snaga biti raspoređeno u Aziji/Pacifiku. »Ono što vidimo, Kina i dalje jača svoju vojnu snagu, ekonomsku moć, svoju trgovačku aktivnost. To čini na mnogo načina, nezakonito, ili koristi međunarodna pravila i radi protiv nas«, izjavio je Esper. Kineski Global Times, prenosi vijest da će »Peking definitivno uzvratiti« kako bi obranio svoju nacionalnu sigurnost od američke vojne provokacije. Geopolitički analitičar Jin Canrong, doktor politologije, član kineske Akademije društvenih znanosti, gostujući profesor na Sveučilištu Michigan (SAD), profesor na Sveučilištu Tsinghua, vjeruje da će, uz Trumpov loše pripremljen odgovor na koronavirus, neprijateljstvo protiv Kine sve više jačati. Pritom očekuje da će mediji sve više raspravljati o izravnim kinesko-američkim vojnim sukobima. Opasnost od vojnih sukoba postoji i ona se povećava, izjavio je Canrong. Nedavno je Wall Street Journal izvijestio da su američki nosači aviona »USS Reagan« i »Nimitz«, zajedno s još četiri američka ratna broda, započeli vojne vježbe u južnokineskom moru. Da je doista riječ o velikim promjenama na svjetskoj sceni, uvjerljivo govori i studija Radne skupine Odbora za nacionalnu sigurnost i vanjske poslove SAD-a »The RSC National Security Strategy Strengthening America & the RSC national Security Strategy Countering Global Threats«. U tom dokumentu (124 stranica), između ostalog piše: »Od kraja II. svjetskog rata SAD je bio dominantna sila na globalnoj pozornici. Snaga našeg nacionalnog karaktera i naše ekonomske i vojne moći, ne može se ni s kim uspoređivati. Mi jesmo koristili naš položaj kao snagu za dobro, gradeći svijet na temeljima naših vrijednosti. Pad Sovjetskog Saveza ranih 1990-ih, ostavio je SAD kao jedinu preostalu supersilu. Gubitak naše konkurencije postupno je izazvao pomak u našoj strategiji nacionalne sigurnosti. Amerika je i dalje najslobodnija, najmoćnija i najcjenjenija nacija na cijelome svijetu. Međutim, tijekom protekla dva desetljeća, dominacija SAD-a je sve više ugrožena brojnim rastućim prijetnjama. Prijetnje upozoravaju na pojavljivanje moćne konkurencije, kakvu nismo vidjeli još iz vremena hladnog rata. To zahtijeva da još jednom preispitamo svoju strategiju nacionalne sigurnosti. Osam godina neuspjele politike predsjednika Obame, omogućilo je našim najvećim protivnicima da oslabe naš položaj kao vodeće svjetske sile. Za to vrijeme komunistička Kina i Rusija razvijale su se potpuno nekontrolirano. SAD ne odustaje od ambicije da sačuva lidersko mjesto u globalnoj politici«.

Postavlja se pitanje kako i na koji način SAD misli sačuvati vodeće mjesto u bitno izmijenjenim globalnim okolnostima? Natjecanje između SAD-a i Kine sve više se prelama kroz europsko tržište i europsku politiku, koje se pretvara u pravo bojište za uspostavu njihove dominacije. Primjerice, EU je već uhvaćen u unakrsnoj vatri, kada se pokrenula politička rasprava o tehnologiji 5G i regulaciji interneta. Stoga se postavlja pitanje tko zapravo upravlja Unijom? S obzirom da se radi o tehnokratskoj vlasti, znači li to da ona izvršava »nečije« političke odluke, koje javnosti nisu poznate? Upravo iz razloga što EU nije uspio postati suveren subjekt u međunarodnim odnosima, ne mora biti čudno ukoliko će sudbina EU-a biti određena pozicioniranjem velesila na ovim prostorima. Možda je upravo iz tih razloga Unija – kao administrativno-tehnokratska, a ne politička zajednica, nametnuta kao konačno rješenje?