Iz druge perspektive

Politika Italije prije i nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske 1991. godine

Drago Kraljević

Reuters

Reuters

Italija je očekivala da će Jugoslavija nakon raspada komunizma i nakon okončanja hladnoga rata postati most za njezin ulazak u Istočnu Europu. Stoga je osamostaljenje Hrvatske i Slovenije za Italiju bilo veoma nezgodno i nesretno rješenje. Unatoč takvim stavovima, Italija je početkom 1992. godine ipak morala priznati neovisnost Hrvatske, koju je u EZ-u snažno zagovarala Njemačka

placeholder


Prošlog tjedna proslavili smo novi Dan državnosti. Bio je to dan koji podsjeća na 30. svibnja 1990. godine, kada je nakon prvih višestranačkih i slobodnih izbora izabran novi Hrvatski sabor. Njegova tadašnja struktura bila je utvrđena izbornim zakonom tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske: Društveno-političko vijeće, Vijeće udruženog rada i Vijeće općina.


​Za službenu Italiju je 90-ih godina prošlog stoljeća hrvatski put prema neovisnosti i samostalnosti predstavljao veoma složeno i bolno pitanje. U početku su države članice Europske zajednice (EZ) bile podijeljene oko jugoslavenske krize i sudbine SFRJ-a. Jedna skupina država koju je predvodila Francuska s predsjednikom Françoisom Mitterrandom, bila je apsolutno protiv priznanja samostalnosti Hrvatske i Slovenije. Drugu je skupinu predvodila Njemačka koja je smatrala da to treba učiniti čim prije. Službena Italija se tada bojala otvaranja opasnog presedana, s obzirom na to da su mnoge države Istočne Europe bile multinacionalne kao SFRJ, što bi moglo dovesti do lančane reakcije. Njemačka, po mišljenju službene Italije, tada nije smatrala da se u Hrvatskoj radi o građanskom ratu, već o agresiji Srbije na Hrvatsku, što je neminovno zahtijevalo međunarodnu intervenciju.


Ujesen 1991. godine talijanska Vlada uviđa da mnoge europske zemlje – koje su dotad bile za očuvanje cjelovitosti SFRJ-a, postupno počinju korigirati vlastite stavove. Njemačka odluka potpuno je zatekla Rim, koji je bio nespreman za takva radikalna rješenja. Ipak, prije Brijunskog susreta 4. srpnja 1991. godine, kada je Gianni De Michelis, talijanski ministar vanjskih poslova pred Parlamentom branio jedinstvo SFRJ-a, više nije isključio i drugu mogućnost. Talijanska strana zamjećuje da su zahtjevi Hrvatske sve bolje prihvaćeni u Europi i svijetu, posebice nakon brutalnog nasilja srpskih paravojnih formacija u tzv. Krajini i Istočnoj Slavoniji, koje su talijanski mediji svakodnevno prenosili.




Nakon što je Italija priznala novog predsjednika SFRJ-a Stjepana Mesića, tijekom narednih mjeseci, predsjednik talijanske Vlade Giulio Andreotti susreo se s »predstavnicima pobunjenih Republika« – dr. Franjom Tuđmanom i Lojzetom Peterleom. Oni su, kako ističe talijanska strana, »podržali reviziju jugoslavenskog Ustava, predlažući konfederaciju neovisnih republika po modelu Europske zajednice«. Predsjednik Tuđman je tada, kako navodi talijanska strana, »optužio Srbiju za ‘pretjeranu nepopustljivost’ što neminovno vodi ka tome da je Hrvatska primorana zatražiti svoju neovisnost«. Talijanski premijer Andreotti izrazio je nadu da će se postići usuglašeno rješenje, no u konačnici ipak je podržao federalnu Vladu Ante Markovića.


​Mnogi u Hrvatskoj možda ne znaju da je za neovisnost Hrvatske unutar Italije navijao snažan politički lobi u Trivenetu (regije Trentino-Alto-Adige, Veneto, Friuli Venezia Giulia-FVG). U to vrijeme stvorena je u Italiji paradoksalna situacija. Vlada je krenula smjerom podrške cjelovitoj SFRJ, a Triveneto je podržao napore Hrvatske i Slovenije za osamostaljenjem. U lipnju iste godine predsjednici regije FVG i pokrajine Udine u razgovorima s predstavnicima američkog veleposlanstva izrazili su punu podršku dvjema republikama pozivajući se na načelo »samoodređenja naroda«. U to je vrijeme Gianni De Michelis, talijanski ministar vanjskih poslova, bio jedan od glavnih posrednika između EZ-a i SFRJ-a. Ujedno je bio i jedan od inicijatora osnivanja Tripartitne komisije (TROIKA) sa zadatkom da u razgovorima sa sukobljenim stranama u Jugoslaviji pokuša pronaći mirno rješenje, smiriti neprijateljske tenzije, spriječiti donošenje jednostranih odluka i mogući državni udar. Rezultat rada TROIKA-e bio je sastanak na Brijunima 7. srpnja 1991. godine na kojemu su, između ostalih, bili nazočni dr. Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske i Milan Kučan, predsjednik Republike Slovenije. Oba su predsjednika pred europskom TROIKA-om izrazila spremnost da otpočnu multilateralni (višestrani) razgovori o budućnosti SFRJ-a, pod nadzorom međunarodne zajednice. Njemačka je tada tvrdila da je Jugoslavija već postala fikcija, koja koristi samo Srbima kao alibi za vojnu intervenciju na druge republike u ime »zaštite ustavnog poretka«. Ubrzo se, kako navode pojedini talijanski autori, De Michelis priključio priznanju neovisnosti Hrvatske i Slovenije. Takva evolucija stavova u talijanskoj vanjskoj politici bila je povezana s međunarodnim čimbenicima, ali i s ozbiljnim političkim procesima i problemima u Italiji u to vrijeme. Valja također naglasiti da je između ogranka Socijalističke stranke (PSI) za regiju FVG na čelu s utjecajnim predsjednikom Ferrucciom Sarrom, i središnjice Stranke na čelu s De Michelisom, tada došlo do ozbiljnog sukoba. Aktivnost njemačkih i austrijskih građana katoličke vjeroispovijesti, kako ističe službena Italija, bila je koordinirana s politikom Svete Stolice, koja je u procesu osamostaljenja dviju republika vidjela svoju šansu da konačno u tim zemljama počne ostvarivati duhovnu i moralnu ulogu, koja je desetljećima bila sputavana u Jugoslaviji. ​Po mišljenju Italije, Njemačka koja se tek ujedinila upravo je na primjeru jugoslavenske krize htjela svojim europskim partnerima pokazati da je konačno »otkrila važnost političke težine koju ima na međunarodnom planu«. Kada je riječ o zaslugama Republike Austrije prema hrvatskoj neovisnosti, tijekom posjete gradu Cividale del Friuli 2002. godine, u vrijeme kada sam obnašao dužnost hrvatskog veleposlanika u Italiji, imao sam susret s dr. Aloisom Mockom, bivšim potpredsjednikom Vlade i ministrom vanjskih poslova Austrije. Tada sam iz prve ruke saznao za još neke, za mene nove, činjenice i pojedinosti koje se odnose na ulogu Austrije u procesu međunarodnog priznanja Hrvatske. Europski demokršćani su 90-ih godina prošlog stoljeća podržavali tadašnje republike Hrvatsku i Sloveniju u njihovim težnjama za ostvarivanjem samostalnosti i neovisnosti.


Istovremeno, socijaldemokrati i socijalisti poput talijanskog ministra vanjskih poslova Giannija De Michelisa, u početku su htjeli sačuvati jedinstvenu i cjelovitu SFRJ. Italija je očekivala da će Jugoslavija nakon raspada komunizma i nakon okončanja hladnoga rata, postati most za njezin ulazak u Istočnu Europu. Stoga je osamostaljenje Hrvatske i Slovenije za Italiju bilo veoma nezgodno i nesretno rješenje. Unatoč takvim stavovima, Italija je početkom 1992. godine ipak morala priznati neovisnost Hrvatske, koju je u EZ-u snažno zagovarala Njemačka.
​Marzo Magno, talijanski povjesničar i sveučilišni profesor, smatra da je »talijanska diplomacija u to vrijeme vodila dvostruku/paralelnu diplomatsku igru. Putem talijanskog ministra vanjskih poslova G. De Michelisa osuđivala je zahtjev Hrvatske za osamostaljenjem, dok su katolici i demokršćani starog kontinenta predvođeni njemačkim CDU-om, ohrabrivali Hrvatsku da krene putem osamostaljenja«. Trideset godina kasnije Hrvatski sabor 5. veljače 2021. godine, proglašava Isključivi gospodarski pojas Republike Hrvatske u Jadranskome moru u skladu s Konvencijom UN-a o pravu mora. Proglašenje isključivog gospodarskog pojasa od Republike Hrvatske odvija se paralelno s proglašenjem isključivog gospodarskog pojasa Talijanske Republike. Odluka o proglašenju donesena je na usklađeni način i u duhu suradnje, nakon hrvatskih i talijanskih konzultacija sa Slovenijom.