Bez obzira što Njemačka i drugi misle, EU i njezina budućnost će nakon ove pandemije još više ovisiti o Njemačkoj koja je, smatraju svi, najutjecajniji partner na razini Unije
Sposobnost Europske unije da djeluje kolektivno postaje sve ozbiljnije pitanje s obzirom na način kako Unija funkcionira na međuvladinoj razini uz sve veću političku fragmentaciju (rascjepkanost) tijekom proteklih godina. Pojedina istraživanja i prezentacija njihovih rezultata u javnosti imaju cilj pomoći kako izgraditi sposobniju i koherentniju (dosljednu, povezanu) EU. Europsko vijeće za vanjske odnose (ECFR) je u ožujku i travnju ove godine provelo jedno zanimljivo istraživanje, kada još nitko nije sa sigurnošću mogao predvidjeti sveobuhvatni opseg krize koju je izazvao COVID-19. Na postavljena pitanja, odgovaralo je oko 800 profesionalaca/stručnjaka koji rade na europskoj politici u vladama, think-tankovima, sveučilištima…. Oni su prethodno bili upoznati s rezultatima još jednog ECFR-ovog istraživanja, koje je pokazalo da ova kriza nije dovela do jačanja populizma, niti europskog federalizma.
Istraživanje je potvrdilo vodeću poziciju Njemačke u odnosu na ostale države članice Unije. Sudionici istraživanja u velikoj su mjeri suglasni s ocjenom da je Njemačka najutjecajniji partner u odnosu na njihovu državu. Istovremeno misle da je Njemačka najutjecajniji partner i na razini EU-a. Studija je utvrdila da je Njemačka zemlja s kojom njihove vlade najčešće kontaktiraju kada žele riješiti odgovarajući problem. Iako je Njemačka u proteklom razdoblju u mnogočemu zakazala kada je riječ o solidarnosti, ova studija pokazuje da se povjerenje u Njemačku postupno vraća, posebice zbog pružanja pomoći tijekom ove krize. Nizozemska, zbog svog restriktivnog odnosa prema pružanju financijske pomoći potrebitima, znatno je izgubila na ugledu. Francuska je stala na čelo ojačane Južne grupe zemalja (Španjolska, Italija, Portugal), dok je Višegradska skupina (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska…) tijekom krize bila neočekivano tiha. Prema dobivenim rezultatima, mnogi očekuju da će Njemačka i Francuska zajedno pomoći da se lakše premoste podjele na relaciji sjever-jug Europe, pomažući pritom izgradnji novih koalicija koje trebaju pomoći u definiranju strateških europskih politika. Od dviju vodećih država EU-a, Njemačke i Francuske, očekuje se također pomoć s ciljem ublažavanja podjela na relaciji istok – zapad.
Istraživanje je otkrilo još jednu važnu činjenicu. Njemačko vodstvo na čelu s kancelarkom Angelom Merkel je tijekom koronavirusne krize znatno ojačalo. To je za Nijemce stvorilo nove probleme s obzirom da mnogi partneri u Uniji sada očekuju njezinu pomoć, koja ponekad nadilazi realne mogućnosti. Francuska je, kao i do sada, ključan partner Njemačke s obzirom da je odigrala konstruktivnu ulogu povezivanja sjevera s jugom koji trpi teške posljedice koronavirusne krize. No, istraživanje EFCR-a pokazalo je da je pitanje solidarnosti i onoga što se u ovim okolnostima očekuje od Njemačke, veoma kompleksno pitanje.
Takav očekivani položaj Njemačke u Uniji čini se prilično nesigurnim jer gotovo polovica njemačke javnosti smatra da njihovoj državi ne treba ničija pomoć u ekonomskom oporavku. Samo 43 posto njemačkih građana izrazilo je podršku većem financijskom izdvajanju za potrebe Unije. Gotovo jedna četvrtina glasova profesionalaca iz politike EU-27 odlučila je dati puno povjerenje Njemačkoj, jer smatra da je pokazala najbolje rezultate u upravljanju krizom. Na drugom mjestu je Francuska, ali s pola glasova manje. Ostale zemlje nisu dobile prolaznu ocjenu. Nizozemsku su prije koronavirusne krize države članice smatrale trećim najvažnijim akterom u kreiranju EU politika, iza Njemačke i Francuske. No kada je ECFR postavio pitanje: »Tko vas je najviše razočarao«, Nizozemska je zauzela prvo mjesto. Na takvu ocjenu posebice su utjecale Španjolska, Portugal, Italija i Francuska.
Kada je riječ o Hrvatskoj, ona je, kada se zbroje svi dobiveni rezultati, zauzela 23. mjesto. Zanimljivo da je Njemačka dobila visoku ocjenu od Češke, Estonije i Mađarske. Istovremeno institucije EU-a ocijenjene su veoma skromnom ocjenom. Ugled Njemačke raste i kod Slovačke, Finske, Francuske, Irske, Austrije i Nizozemske. Istovremeno Njemačka, iz poznatih razloga, još uvijek nije poželjan partner za Grčku i Maltu. Stručnjaci ističu svoje veliko razočaranje razinom suradnje između država članica tijekom pandemije. Nezadovoljstvo je bilo najveće u Španjolskoj i Italiji, ali je broj iznadprosječno razočaranih suradnjom prisutan i među članovima Višegradske skupine (Češka, Mađarska, Poljska i Slovačka), u Hrvatskoj, Estoniji, Malti, Rumunjskoj i Danskoj. U samo pet zemalja: Njemačkoj, Portugalu, Irskoj, Latviji i Cipru, otprilike polovina ispitanika misli da je suradnja bila zadovoljavajuća. Istodobno je polovica ispitanika iz Slovačke i trećina iz Češke prepoznala Mađarsku kao zemlju koja ih je najviše razočarala.
Zašto su ova i slična istraživanja o koalicijama u EU-u danas toliko bitna? Prvenstveno iz razloga jer EU nije država, nema ovlasti i nadležnosti nacionalne države i ne može se očekivati da djeluje kao država. Drugo, EU je međunarodna međuvladina organizacija sastavljena od suverenih država koje su odlučile dio svog suvereniteta podijeliti u nekoliko specifičnih područja. To znači da Unija nema pravi parlament, niti pravu vladu. Pritom su vlade država članica prepustile moć političkog usmjeravanja Europskom vijeću, gdje sjede šefovi država i vlada. To znači da je njihov demokratski legitimitet prvenstveno utemeljen na nacionalnoj, a ne na europskoj razini. Kada se nacionalni lideri sastanu kao Vijeće, sa svojih nacionalnih pozicija i interesa utvrđuju interese zajednice. Šefovi država i vlada politički odgovaraju nacionalnom biračkom tijelu i javnom mnijenju svoje nacije, a ne europskom parlamentu i europskim građanima. Istovremeno se od njih očekuje da definiraju ključne političke smjernice Unije. Upravo iz tog razloga je EU političko bojište između nacionalnih vlada, koje najprije traže konsenzus u svojoj zemlji, a zatim – posebice one najmoćnije, kreću u potragu za konsenzusom na europskoj razini, gdje u pravilu uspijevaju nametnuti svoje interese.
Da je kojim slučajem EU federacija, imala bi višegodišnji proračun koji bi mogao financirati razvojne politike i politike zapošljavanja, imati realan utjecaj na međunarodnoj razini i još mnogo toga. Nacionalne vlade koje vode Europsko vijeće i Vijeće ministara EU-a, ne brinu previše o sudbini EU-a kao cjeline, jer prvenstveno ovise o nacionalnom legitimitetu svojih građana. Zato je europska politika interaktivna igra između nacionalnih interesa gdje u pravilu odlučuju najjači. »EU je izašao duboko podijeljen nakon sjednice Europskog vijeća od 26. ožujka ove godine, posvećene upravljanju krizom, ozbiljnijom od one iz 1929. godine. Pitanje za Europu je sljedeće: ili ćemo graditi zajedničku kuću, zajednicu sudbine, svjesni svojih globalnih odgovornosti, ili će to biti udruživanje nacionalnih samoubilačkih egoizama, gdje svatko misli samo na sebe. Postoji li još uvijek osjećaj zajedničke pripadnosti koji se temelji na jakim zajedničkim interesima?«, ističe grupa uglednih europskih intelektualaca u otvorenom pismu iz travnja ove godine, koje su uputili nadležnim institucijama EU-a. Sada je trenutak da svatko dobro promisli koliko je bio uspješan kod kuće i na razini EU-a i što konkretno znači kada se u uvjetima postojećeg modela Europske unije Njemačka pojavljuje kao nesporni lider? No, prema EFCR-ovom istraživanju, njemački političari prvenstveno razmišljaju o svojoj državi i svojim nacionalnim interesima, a ne o liderskim ambicijama u EU-u.
Kada je o Hrvatskoj riječ, ona ne pripada ni Višegradskoj skupini, ni skupini europskog juga, niti najbližim njemačkim suradnicima i partnerima…. Stoga je potrebno s pozornošću pratiti što će se u buduće događati na relaciji istok-zapad. Jer postoji realna mogućnost da se politički fokus Unije usmjeri prema oporavku juga. Rezultati, ne samo ovog istraživanja, pokazuju da su pojedine zemlje Srednje i Istočne Europe u proteklom razdoblju bile uglavnom pasivni promatrači. Stoga treba s punom pažnjom pratiti što će se događati s Poljskom koja bi se, s obzirom na njezinu veličinu i značaj za stabilnost Unije, mogla nametnuti kao jedan od apsolutno najvećih korisnika europskih fondova iz tog dijela Unije. Bez obzira što o ovim rezultatima Njemačka i drugi misle, EU i njezina budućnost će, nakon ove pandemije, još više ovisiti o Njemačkoj.
Iz druge perspektive
Pandemijska kriza razotkrila političku perspektivu EU-a
Drago Kraljević
19. srpanj 2020 08:08
Foto Reuters
Bez obzira što Njemačka i drugi misle, EU i njezina budućnost će nakon ove pandemije još više ovisiti o Njemačkoj koja je, smatraju svi, najutjecajniji partner na razini Unije
Sposobnost Europske unije da djeluje kolektivno postaje sve ozbiljnije pitanje s obzirom na način kako Unija funkcionira na međuvladinoj razini uz sve veću političku fragmentaciju (rascjepkanost) tijekom proteklih godina. Pojedina istraživanja i prezentacija njihovih rezultata u javnosti imaju cilj pomoći kako izgraditi sposobniju i koherentniju (dosljednu, povezanu) EU. Europsko vijeće za vanjske odnose (ECFR) je u ožujku i travnju ove godine provelo jedno zanimljivo istraživanje, kada još nitko nije sa sigurnošću mogao predvidjeti sveobuhvatni opseg krize koju je izazvao COVID-19. Na postavljena pitanja, odgovaralo je oko 800 profesionalaca/stručnjaka koji rade na europskoj politici u vladama, think-tankovima, sveučilištima…. Oni su prethodno bili upoznati s rezultatima još jednog ECFR-ovog istraživanja, koje je pokazalo da ova kriza nije dovela do jačanja populizma, niti europskog federalizma.
Istraživanje je potvrdilo vodeću poziciju Njemačke u odnosu na ostale države članice Unije. Sudionici istraživanja u velikoj su mjeri suglasni s ocjenom da je Njemačka najutjecajniji partner u odnosu na njihovu državu. Istovremeno misle da je Njemačka najutjecajniji partner i na razini EU-a. Studija je utvrdila da je Njemačka zemlja s kojom njihove vlade najčešće kontaktiraju kada žele riješiti odgovarajući problem. Iako je Njemačka u proteklom razdoblju u mnogočemu zakazala kada je riječ o solidarnosti, ova studija pokazuje da se povjerenje u Njemačku postupno vraća, posebice zbog pružanja pomoći tijekom ove krize. Nizozemska, zbog svog restriktivnog odnosa prema pružanju financijske pomoći potrebitima, znatno je izgubila na ugledu. Francuska je stala na čelo ojačane Južne grupe zemalja (Španjolska, Italija, Portugal), dok je Višegradska skupina (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska…) tijekom krize bila neočekivano tiha. Prema dobivenim rezultatima, mnogi očekuju da će Njemačka i Francuska zajedno pomoći da se lakše premoste podjele na relaciji sjever-jug Europe, pomažući pritom izgradnji novih koalicija koje trebaju pomoći u definiranju strateških europskih politika. Od dviju vodećih država EU-a, Njemačke i Francuske, očekuje se također pomoć s ciljem ublažavanja podjela na relaciji istok – zapad.
Istraživanje je otkrilo još jednu važnu činjenicu. Njemačko vodstvo na čelu s kancelarkom Angelom Merkel je tijekom koronavirusne krize znatno ojačalo. To je za Nijemce stvorilo nove probleme s obzirom da mnogi partneri u Uniji sada očekuju njezinu pomoć, koja ponekad nadilazi realne mogućnosti. Francuska je, kao i do sada, ključan partner Njemačke s obzirom da je odigrala konstruktivnu ulogu povezivanja sjevera s jugom koji trpi teške posljedice koronavirusne krize. No, istraživanje EFCR-a pokazalo je da je pitanje solidarnosti i onoga što se u ovim okolnostima očekuje od Njemačke, veoma kompleksno pitanje.
Takav očekivani položaj Njemačke u Uniji čini se prilično nesigurnim jer gotovo polovica njemačke javnosti smatra da njihovoj državi ne treba ničija pomoć u ekonomskom oporavku. Samo 43 posto njemačkih građana izrazilo je podršku većem financijskom izdvajanju za potrebe Unije. Gotovo jedna četvrtina glasova profesionalaca iz politike EU-27 odlučila je dati puno povjerenje Njemačkoj, jer smatra da je pokazala najbolje rezultate u upravljanju krizom. Na drugom mjestu je Francuska, ali s pola glasova manje. Ostale zemlje nisu dobile prolaznu ocjenu. Nizozemsku su prije koronavirusne krize države članice smatrale trećim najvažnijim akterom u kreiranju EU politika, iza Njemačke i Francuske. No kada je ECFR postavio pitanje: »Tko vas je najviše razočarao«, Nizozemska je zauzela prvo mjesto. Na takvu ocjenu posebice su utjecale Španjolska, Portugal, Italija i Francuska.
Kada je riječ o Hrvatskoj, ona je, kada se zbroje svi dobiveni rezultati, zauzela 23. mjesto. Zanimljivo da je Njemačka dobila visoku ocjenu od Češke, Estonije i Mađarske. Istovremeno institucije EU-a ocijenjene su veoma skromnom ocjenom. Ugled Njemačke raste i kod Slovačke, Finske, Francuske, Irske, Austrije i Nizozemske. Istovremeno Njemačka, iz poznatih razloga, još uvijek nije poželjan partner za Grčku i Maltu. Stručnjaci ističu svoje veliko razočaranje razinom suradnje između država članica tijekom pandemije. Nezadovoljstvo je bilo najveće u Španjolskoj i Italiji, ali je broj iznadprosječno razočaranih suradnjom prisutan i među članovima Višegradske skupine (Češka, Mađarska, Poljska i Slovačka), u Hrvatskoj, Estoniji, Malti, Rumunjskoj i Danskoj. U samo pet zemalja: Njemačkoj, Portugalu, Irskoj, Latviji i Cipru, otprilike polovina ispitanika misli da je suradnja bila zadovoljavajuća. Istodobno je polovica ispitanika iz Slovačke i trećina iz Češke prepoznala Mađarsku kao zemlju koja ih je najviše razočarala.
Zašto su ova i slična istraživanja o koalicijama u EU-u danas toliko bitna? Prvenstveno iz razloga jer EU nije država, nema ovlasti i nadležnosti nacionalne države i ne može se očekivati da djeluje kao država. Drugo, EU je međunarodna međuvladina organizacija sastavljena od suverenih država koje su odlučile dio svog suvereniteta podijeliti u nekoliko specifičnih područja. To znači da Unija nema pravi parlament, niti pravu vladu. Pritom su vlade država članica prepustile moć političkog usmjeravanja Europskom vijeću, gdje sjede šefovi država i vlada. To znači da je njihov demokratski legitimitet prvenstveno utemeljen na nacionalnoj, a ne na europskoj razini. Kada se nacionalni lideri sastanu kao Vijeće, sa svojih nacionalnih pozicija i interesa utvrđuju interese zajednice. Šefovi država i vlada politički odgovaraju nacionalnom biračkom tijelu i javnom mnijenju svoje nacije, a ne europskom parlamentu i europskim građanima. Istovremeno se od njih očekuje da definiraju ključne političke smjernice Unije. Upravo iz tog razloga je EU političko bojište između nacionalnih vlada, koje najprije traže konsenzus u svojoj zemlji, a zatim – posebice one najmoćnije, kreću u potragu za konsenzusom na europskoj razini, gdje u pravilu uspijevaju nametnuti svoje interese.
Da je kojim slučajem EU federacija, imala bi višegodišnji proračun koji bi mogao financirati razvojne politike i politike zapošljavanja, imati realan utjecaj na međunarodnoj razini i još mnogo toga. Nacionalne vlade koje vode Europsko vijeće i Vijeće ministara EU-a, ne brinu previše o sudbini EU-a kao cjeline, jer prvenstveno ovise o nacionalnom legitimitetu svojih građana. Zato je europska politika interaktivna igra između nacionalnih interesa gdje u pravilu odlučuju najjači. »EU je izašao duboko podijeljen nakon sjednice Europskog vijeća od 26. ožujka ove godine, posvećene upravljanju krizom, ozbiljnijom od one iz 1929. godine. Pitanje za Europu je sljedeće: ili ćemo graditi zajedničku kuću, zajednicu sudbine, svjesni svojih globalnih odgovornosti, ili će to biti udruživanje nacionalnih samoubilačkih egoizama, gdje svatko misli samo na sebe. Postoji li još uvijek osjećaj zajedničke pripadnosti koji se temelji na jakim zajedničkim interesima?«, ističe grupa uglednih europskih intelektualaca u otvorenom pismu iz travnja ove godine, koje su uputili nadležnim institucijama EU-a. Sada je trenutak da svatko dobro promisli koliko je bio uspješan kod kuće i na razini EU-a i što konkretno znači kada se u uvjetima postojećeg modela Europske unije Njemačka pojavljuje kao nesporni lider? No, prema EFCR-ovom istraživanju, njemački političari prvenstveno razmišljaju o svojoj državi i svojim nacionalnim interesima, a ne o liderskim ambicijama u EU-u.
Kada je o Hrvatskoj riječ, ona ne pripada ni Višegradskoj skupini, ni skupini europskog juga, niti najbližim njemačkim suradnicima i partnerima…. Stoga je potrebno s pozornošću pratiti što će se u buduće događati na relaciji istok-zapad. Jer postoji realna mogućnost da se politički fokus Unije usmjeri prema oporavku juga. Rezultati, ne samo ovog istraživanja, pokazuju da su pojedine zemlje Srednje i Istočne Europe u proteklom razdoblju bile uglavnom pasivni promatrači. Stoga treba s punom pažnjom pratiti što će se događati s Poljskom koja bi se, s obzirom na njezinu veličinu i značaj za stabilnost Unije, mogla nametnuti kao jedan od apsolutno najvećih korisnika europskih fondova iz tog dijela Unije. Bez obzira što o ovim rezultatima Njemačka i drugi misle, EU i njezina budućnost će, nakon ove pandemije, još više ovisiti o Njemačkoj.