Piše Drago Kraljević

»Nürnberški kodeks« ponovo je aktualan

Drago Kraljević

Foto Pixabay

Foto Pixabay

Iako Nürnberški kodeks nije izravno inkorporiran u pravni sustav pojedinih država, on je poslužio kao polazište za donošenje Helsinške deklaracije od Svjetskog liječničkog udruženja 1964. godine, a zatim i ostalih relevantnih međunarodnih dokumenata poput Konvencije o ljudskim pravima i biomedicini, Bioetičke konvencije i drugih

placeholder


Nürnberški kodeks kao oporuka žrtava nacističkih logora smrti – donijet prije 74 godine – danas je ponovo aktualan. Premda se ova tema pretežito odnosi na područje medicine, prava i etike, ona u posljednje vrijeme sve više plijeni pozornost, možda zbog velikog interesa javnosti za medicinska pitanja tijekom zadnjih godinu dana. O čemu se zapravo radi? Odmah po završetku Drugog svjetskog rata u svijetu kreće rasprava o ljudskim pravima, usporedo s formiranjem zajedničke svijesti o potrebi jačanja univerzalnog prava koje će štititi sve članove društva, bez obzira na njihovu rasnu, vjersku ili političku pripadnost. Londonski sporazum kojim je uspostavljen Nürnberški sud (8. kolovoza 1945.) za ratne zločine, s pravom je zahtijevao temeljitu i stručnu raspravu o počinjenim »zločinima protiv čovječnosti« od nacista tijekom Drugog svjetskog rata. »Nürnberško suđenje najistaknutijim liječnicima Trećeg Reicha za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, počinjene podvrgavanjem zatočenika logora smrti, medicinskim eksperimentima i provođenjem programa eutanazije ljudi, ostavilo je neizbrisiv trag u razvoju međunarodnog kaznenog prava, ali i medicinskog prava, bioetike i ljudskih prava uopće. Upravo su u Nürnbergu postavljeni temelji za pravnu kvalifikaciju nedopuštenih medicinskih eksperimenata kao zločina protiv čovječnosti«, ističu dr. sc. Sunčana Roksandić Vidlička i Vinko Galiote s Pravnog fakulteta u Zagrebu.


Nürnberški zakonik je nastao iz radova tijekom suđenja najistaknutijim nacistima, posebice onima koji su za potrebe nacističke ideologije zlorabili medicinu. Konkretno protiv liječnika koji su bili odgovorni za mučenja milijuna ljudi i primjenu monstruoznih pokusa na njima. Na kraju 133 dana suđenja, došlo se do spoznaje da je potrebno izraditi poseban kodeks međunarodnog prava, koji će omogućiti trajnu kontrolu i zaštitu od svakog mogućeg novog pokušaja nedopustivog eksperimentiranja na ljudima. Ubrzo je utvrđeno deset etičkih načela. Prvo je da je dobrovoljni pristanak ljudskog subjekta apsolutno neophodan. Eksperiment bi trebao biti takav da daje korisne rezultate za dobrobit društva, a koji se ne mogu ispitati nekim drugim metodama ili sredstvima proučavanja. Pokus ne smije biti slučajan i po svojoj naravi za dobrobit društva nepotreban. Eksperiment bi trebao biti tako osmišljen da je zasnovan na prethodnim rezultatima pokusa na životinjama i poznavanju prirodne povijesti bolesti ili drugog problema koji se proučava da bi očekivani rezultati mogli opravdati provođenje pokusa. Eksperiment se mora provoditi tako da se izbjegnu sve nepotrebne fizičke i duševne patnje i ozljede. Ne smije se provoditi eksperiment kada postoji prethodno poznat razlog za vjerovanje da bi mogla nastupiti smrt ili teška ozljeda osim, možda, u onim eksperimentima gdje liječnici eksperimentiraju na samima sebi. Stupanj rizika koji se preuzima nikada ne bi trebao biti veći od onog koji je određen humanitarnom važnošću problema koji se treba riješiti eksperimentom. Treba napraviti odgovarajuće pripreme i osigurati odgovarajuće uvjete za zaštitu eksperimentalnog subjekta koji trebaju biti daleko od mogućnosti ozljeda, invaliditeta ili smrti. Eksperiment bi trebale provoditi samo znanstveno kvalificirane osobe. U svim fazama eksperimenta od onih koji ih provode ili sudjeluju u pokusu, treba zahtijevati najviši stupanj vještine i skrbi. Tijekom eksperimenta, svaki čovjek bi trebao biti slobodan prekinuti ga, ako je dostigao fizičko ili mentalno stanje kada osjeća da mu je nastavak pokusa nemoguć. Tijekom eksperimenta, odgovorni znanstvenik mora biti spreman prekinuti eksperiment u bilo kojoj fazi, ako ima vjerodostojan razlog za vjerovanje, što zahtijeva njegovu dobru vjeru, vrhunsku vještinu i pažljivu prosudbu, da bi nastavak eksperimenta vjerojatno doveo do ozljede, invalidnosti ili smrti eksperimentalnog subjekta«. Konačno, Rimskom konvencijom od 17. srpnja 1998. godine, formiran je Međunarodni kazneni sud sa sjedištem u Haagu, a zločin protiv čovječnosti uvršten je u popis glavnih zločina koje Sud progoni, zajedno s ratnim zločinima i zločinima agresije. »Važnost Nürnberškog zakona osmišljenog za suđenje zločinima, koje su počinili nacistički liječnici nad deportiranim osobama, rezultat je činjenice da je on bio polazna točka za upoznavanje opasnosti od znanstvenog napretka« ističe prof. dr. Haliou Bruno s Odjela za istraživanje etike Sveučilišta u Parizu i autor knjige »Suđenje liječnicima iz Nürnberga«. ​Nürnberško suđenje ostavilo je također neizbrisiv trag u razvoju medicinskog prava, bioetike i općenito ljudskih prava. George J. Annas, ugledni profesor i direktor Centra za zdravstveno pravo, etiku i ljudska prava na Sveučilištu u Bostonu, između ostalog, je izjavio: »Nürnberški kodeks predstavlja vezivno tkivo koje povezuje ljudska prava, bioetiku i medicinsko pravo te se može ustvrditi da je upravo na tom suđenju nacističkim liječnicima rođena moderna bioetika«.


​Međunarodni kazneni sud je danas stalna ustanova, osnovana na temelju Rimskog statuta koji je stupio na snagu 1. srpnja 2002. godine. Sud je ovlašten, sukladno Statutu, izvršavati svoju sudbenost nad osobama za najteža kaznena djela od međunarodnog značaja. Sjedište suda je u Den Haagu. Za Hrvatsku i njezine građane od ogromne je važnosti odluka Hrvatskog sabora od 28. ožujka 2001. godine kada je proglašen Zakon o potvrđivanju Rimskog statuta međunarodnog kaznenog suda. Statut suda primjenjuje se jednako na sve osobe bez razlike na dužnost koju obnašaju, uključujući šefove država ili vlada, članove vlade ili parlamenta. Imuniteti ili posebna postupovna pravila povezana sa službenim svojstvom neke osobe, bilo na osnovi nacionalnog ili međunarodnog prava, ne predstavljaju smetnju za uspostavu nadležnosti Suda nad takvom osobom. Tužitelj pokreće postupak na poticaj neke od država članica, Vijeća sigurnosti UN-a ili po vlastitoj inicijativi.




Tri su izvora nadležnosti ovog Suda: nadležnost koja se zasniva na postupku Vijeća sigurnosti, nadležnost koja se zasniva na pristanku zemlje čiji je eventualni počinitelj državljanin, te nadležnost koja se zasniva na činjenici da je zločin pretpostavljen Statutom počinjen na teritoriju države članice Statuta, ili na teritoriju one države koja pristaje na nadležnost Suda (Mišo Mudrić, dipl. iur., »Međunarodni kazneni sud«, Pravnik, 2006). Iako Nürnberški kodeks nije izravno inkorporiran u pravni sustav pojedinih država, on je poslužio kao polazište za donošenje Helsinške deklaracije od Svjetskog liječničkog udruženja 1964. godine, a zatim i ostalih relevantnih međunarodnih dokumenata poput Konvencije o ljudskim pravima i biomedicini, Bioetičke konvencije i drugih. Informirani pristanak pacijenta utvrđen je i hrvatskim zakonodavstvom, u Zakonu o zaštiti prava pacijenata, Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, Obiteljskom zakonu, Kaznenom zakonu, Konvenciji o pravima djeteta, Konvenciji o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine, Konvenciji o ljudskim pravima i biomedicini te Općoj deklaraciji o bioetici i ljudskim pravima.