Drago Kraljević

Nije baš svaka sumnja nužno i teorija zavjere

Drago Kraljević

pixabay

pixabay

Poticanje ljudi na analitičko razmišljanje može biti učinkovito sredstvo za razbijanje lažne priče o stvarnosti na kojoj se temelje, pa i ove današnje, teorije zavjere

placeholder


​Od početka pandemije veoma često se koriste izrazi teorija zavjere i teoretičar zavjere. Pritom se vodi prava medijska bitka o ispravnosti informacija koje dopiru do javnosti različitim kanalima. ​Znamo li uopće što ovi pojmovi znače? Nije svaka sumnja nužno teorija zavjere, niti je sumnjati u službenu priču samo po sebi nešto loše. Ponekad ljudi vjeruju u spletke da ne bi prihvatili stvarnost. U prošlosti neki od najpoznatijih znanstvenika, poput Giordana Bruna, Charlesa Darwina i Galilea Galileja, propitivali su »službenu verziju istine«. Neki od njih su to platili životom. Danas im zahvaljujemo na hrabrosti.


​»Da bi se izrazila neka teorija zavjere, potrebna je neka iznenadna situacija koja ima funkciju okidača kao što su prevrati, ekonomske krize, slabi usjevi, glad, epidemije itd.«, ističe Nebojša Blanuša u svojoj doktorskoj disertaciji. »Zavjera predmnijeva skupinu ljudi koji sklapaju tajne dogovore radi promicanja svojih osobnih interesa«, ističe Jovan Byford s Otvorenog sveučilišta u Velikoj Britaniji. Istovremeno treba reći da ima mnogo racionalnih ljudi koji vjeruju u teorije zavjere, jer traže objašnjenja za prilično realne i vruće životne probleme. »Zavjere se temelje na ideji borbe između dobrih ljudi protiv korumpirane elite«, navodi Mudde Cas, nizozemski politolog. »Teorija zavjere je prije svega teorija moći«, ističe Mark Fenster, profesor na Sveučilištu Minnesota. »Interes i moć, dva su ključna elementa koja govore kako zavjere idu ruku pod ruku s politikom. Trebalo mi je osam godina u egzilu koji još traje da uvidim kako nisam shvatio suštinu. Pričamo o teorijama zavjere da ne bismo pričali o praksi putem koje se realiziraju zavjere, koje su često suviše zastrašujuće, suviše prijeteće, suviše sveobuhvatne. Većina kategorizacija teorija zavjere temelji se na logici koju veliki broj obavještajnih agencija koristi prilikom širenja dezinformacija, putem kojih se osigurava utjecaj i izaziva zbrka zbog čega se građani počinju osjećati nemoćnim«, ističe Edward Snowden, američki zviždač i bivši zaposlenik CIA-e i Nacionalne službe sigurnosti SAD-a. ​


​Drugi primjer je govor državnog tajnika Colina Powella 2013. godine. Tijekom svog govora Powell je pokazivao grafikone koji su argumentirali kako Sadam Husein ima »oružje za masovno uništenje«. Čak i nakon rata u Iraku gdje je stradalo više desetina tisuća ljudi, takvo oružje nikada nije pronađeno. Po mišljenju Paul Craig Robertsa, sveučilišnog profesora, bivšeg analitičara i savjetnika Kongresa SAD-a i zamjenika ministra financija za ekonomsku politiku SAD-a, koncept teorije zavjere se danas bitno promijenio. Velika laž je postala istina, a istina je postala teorija zavjere. Oni koji su predani istini poput mnogih znanstvenika, novinara i drugi, često su klasificirani kao ‘teroristi’«, ističe Craig. ​Primjerice, u hrvatskim medijima nedavno je ugledni znanstvenik koji je javnosti prenio istinite informacije o koronavirusu optužen da je teoretičar zavjere i bioterorist. Slično su prošli još neki njegovi kolege. Bez ulaska u sadržaj njihovih izjava, nedvojbeno se može reći da se radi o ljudima uglednih znanstvenih karijera. Kada istina postane potencijalno neugodna za moćne, tada se ona pretvara u teoriju zavjere. To je apsurd jer se teorije zavjere bitno razlikuju od znanstvenih teorija.




​​Još 1950-ih godina u SAD-u Joseph McCarthy, republikanski senator, vodio je žestoku protukomunističku kampanju pod izgovorom da su najviši američki dužnosnici i intelektualci pod utjecajem komunista i njihovih agenata. Makartizam je kasnije kao teorija zavjere osuđen od američkog Senata. Pojedina psihološka istraživanja pokazala su da su ljudi koji se osjećaju nemoćni ili koji se bore kako prihvatiti neizvjesnost, skloniji vjerovati teorijama zavjere. U posljednje vrijeme zbog pandemije izraz teorija zavjere koristi se izuzetno često pa i za uobičajene debate u javnosti, mainstream medija i internetskih trolova – osoba koje namjerno pišu provokativne komentare koje plaćaju moćnici sa svrhom nečije diskreditacije i ismijavanja. Više od deset godina prije otkrića Edwarda Snowdena, američka Nacionalna sigurnosna agencija (NSA) bila je angažirana na presretanju i snimanju elektroničkih komunikacija putem programa Echelon. Cilj programa bio je prisluškivati sve međunarodne pozive, faksove, e-poštu ili radioemisije na planetu. Svi koji su tada o tome javno govorili, bili su prozvani neodgovornim teoretičarima zavjere. Međutim, kada je u izvješću Europskog parlamenta 2001. godine osvanula vijest da »NSA u Europi rutinski presreće sve e-poruke, telefonske pozive i faksove«, odjednom je ova teorija zavjere postala stvarnost. ​Uvijek je ključno pitanje: tko ima tu vrhovnu ovlast, moć i pravo da nešto proklamira »teorijom zavjere«. Danas u koronakrizi, vladajuće strukture prozivaju teoretičarima zavjere sve one koji se usuđuju dovesti u pitanje službenu istinu, očekujući da će ih tako ušutkati i diskreditirati. ​


​Zahvaljujući Edwardu Snowdenu, WikiLeaksu i mnogobrojnim neustrašivim i hrabrim novinarima širom svijeta, otvoren je put prema istini, otvarajući ljudima oči za činjenice koje su nekad bile osuđivane kao divlje teorije zavjere. Tako je razotkriveno na stotine takvih teorija zavjere. Noam Chomsky, američki jezikoslovac, znanstvenik, filozof i sveučilišni profesor, a prije svega slobodni mislilac, godinama proučava kako masovni mediji u rukama moćnih manipuliraju mislima i psihom građana. »Umjesto da se građanin pobuni protiv nepravde i manipulacije«, ističe Chomsky, »on pristaje podcjenjivati i kriviti sebe, što zauzvrat stvara depresivno stanje.« Primjerice, za moguće posljedice cijepljenja, danas nisu krivi proizvođači cjepiva, ni oni koji ih prodaju, niti oni koji rade pritisak na građane da se cijepe. Cilj je uvjeriti pojedinca da je jedino on odgovoran za moguće posljedice, premda o tome veoma malo ili gotovo ništa ne zna. Danas se kuju nove teorije zavjere pomoću kojih se, primjerice teroristički napadi, nastoje neprimjetno uklopiti u priču o potrebi pokretanja novih ratova za naftu i druge prirodne resurse.


​​Oni koji su u Hrvatskoj prije nekoliko godina pričali o »Sanaderovoj mreži« bili su proglašeni paranoidnim teoretičarima zavjere. Danas, nakon što su pale prve sudske presude, oni koji su druge optuživali za lažne informacije i teorije zavjere, mudro šute. Mnoge teorije zavjere u međuvremenu su se obistinile. Kada je netko ranije govorio o implantatima s mikročipovima, smatralo se da je ludi teoretičar zavjere. Potom je došla 2020. godina, kada se odjedanput otkriva da teorija zavjere uopće nije luda i da se na tome ozbiljno radi. Samo prije nekoliko godina gotovo nitko nije mogao ni pomisliti da će se odrasli morati prisilno cijepiti, kako bi imali pravo na kretanje, rad i život. Osim ludih teoretičara zavjere. Danas mnogi građani s velikom zebnjom slute da bi takva odluka mogla biti veoma blizu. Možda je bio u pravu Umberto Eco kada je svojedobno izjavio: »Paradoksalna je posljedica: iza svake lažne zavjere možda uvijek stoji zavjera nekoga tko ima interes predočiti nam je kao istinitu.« Poticanje ljudi na analitičko razmišljanje može biti učinkovito sredstvo za razbijanje lažne priče o stvarnosti na kojoj se temelje teorije zavjere.