Suština spora se odnosi na pitanje razgraničenja teritorijalnih voda i isključivog gospodarskog pojasa, pri čemu Grčka i Turska razgraničenje vide na različit način
Ponovno jačaju sukobi između Grčke (članice EU-a) i Turske. U medijima se ističe spor oko plina u Egejskom moru, no problem je dublji. Ponovno se otvara pitanje starog neprijateljstva koje se odnosi na međunarodni sporazum iz 1923. godine, kada su nakon raspada Osmanskog carstva (završetak Prvog svjetskog rata), utvrđene granice današnje Turske. Erdogan i njegova vlada žele ispraviti »povijesnu nepravdu« od prije stotinu godina, koja je tada, po njihovom mišljenju, učinjena Turskoj. Za neke je političke analitičare ovaj sukob bio očekivan. Suština spora se odnosi na pitanje razgraničenja teritorijalnih voda i isključivog gospodarskog pojasa, pri čemu Grčka i Turska razgraničenje vide na različit način.
Primjerice, Grci traže rješenje kroz primjenu međunarodnog pomorskog prava, a Turska takva načela ne prihvaća, jer nije ratificirala Konvenciju UN-a o pravu mora. Ona smatra da je Sporazumom iz Lausanne 1923. godine, kada su definirane granice Turske Republike, učinjena velika nepravda, jer su mnogi otoci koji se nalaze u blizini njezinih obala tada pripali Grčkoj. Kada Turska danas govori o »pravima«, ona isključivo misli na vlastito zakonodavstvo. Konvencija UN-a, koju je Grčka ratifikacijom ugradila u svoj pravni sustav, dala je pravo njezinim otocima, da pojas protegnu sve do turske obale. Isključiv gospodarski pojas (IGP) odnosi se na područje mora, uz teritorijalne vode, u kojemu obalna država ima suverena prava na upravljanje prirodnim resursima, koji se nalaze u vodama iznad morskog dna, na morskom dnu i podmorju. IGP se proteže do 200 nautičkih milja od obale od koje se mjere teritorijalne vode, osim u slučaju kada je obala između dviju država bliža od 400 milja. U tom slučaju koristi se kriterij ekvidistancije (isto odstojanje).
Turska, koja nije potpisnica Konvencije UN-a o pravu mora, potpisala je u prosincu 2019. godine, sporazum o razgraničenju mora s Libijom. Ovaj sporazum dovodi u pitanje granice IGP-a Grčke i Cipra. Time je Turska, po njezinom mišljenju, ostvarila mogućnost da može slobodno nastaviti s istraživanjem plina. Nakon potpisivanja Sporazuma, 3. prosinca 2019. godine, turski predsjednik Erdogan je izjavio: »Ovaj sporazum s Libijom predstavlja ‘suvereno pravo’ dviju država. To znači da o njemu nećemo ni s kime raspravljati«. Istovremeno, Egipat, Francuska (članica EU), Grčka (članica EU) i Cipar (član EU), sporazum smatraju ništetnim.
Još je delikatniji slučaj tzv. Turske Republike Sjeverni Cipar, tj. onog dijela Republike Cipar koji je Turska vojno okupirala još 1974. godine, protjeravši Grke s tog područja. Tu državu nitko u svijetu nije do danas priznao osim Turske. Sve je započelo sredinom kolovoza kada je Turska uputila brod za istraživanje nafte Oruç Reis s pomorskom pratnjom u potragu za naftom i prirodnim plinom u vodama grčkog otoka Kastellorizo. Turska tvrdi da se aktivnosti na istraživanju odvijaju u njezinoj zoni, a Grčka smatra da se sporno područje nalazi unutar njenog gospodarskog pojasa. EU načelno podržava Grčku u sporu s Turskom, nadajući se, da će Atena dobiti plinska polja, kako bi smanjila zavisnost od plina koji uglavnom dolazi iz Rusije. No Unija je zapravo podijeljena.
Takav pristup uglavnom podržava Francuska, a u manjoj mjeri Italija. Neke članice EU-a prijete Turskoj sankcijama, no druge – poput Španjolske, nisu za konfrontaciju s Turskom. I na ovom primjeru još jednom se potvrđuje da Europska unija zapravo nema jedinstvenu vanjsku politiku. Sada se Turska pojavljuje kao »revizionistička sila«, odnosno država koja traži reviziju međunarodnog sporazuma koji je na snazi još nakon završetka Prvog svjetskog rata.
SAD prema Turskoj još uvijek gaji simpatije i ima razumijevanja za njezinu mediteransku politiku, posebice iz razloga jer i Rusija ima svoje ambicije u toj regiji. Ona u Turskoj još uvijek vidi svog saveznika, bez obzira što kupuje oružje od Rusije. Početkom lipnja ove godine, SAD je pozdravio tursku vojnu pomoć međunarodno priznatoj libijskoj vladi u Tripoliju, iz razloga jer odmetnuti general Khalifa Haftar uživa rusku vojnu i političku podršku.
Umirovljeni turski admiral Cem Gürdeniz – autor turske doktrine »Mavi Vatan/Plava domovina«, kako prenosi agencija AFP, nedavno je izjavio: »Dosta mi je svakodnevnih verbalnih prijetnji francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. Ako će Francuska nastaviti s takvim provokacijama, to neće doprinijeti regionalnom miru i stabilnosti. To je dodavanje ulja na vatru, što Francuska treba izbjeći«. Doktrina »Plave domovine« (Mavi Vatan), polaže pravo na ogromnu pomorsku zonu između turskih i libijskih voda, na štetu Krete (Grčke) i Cipra. Otkriće bogatih polja prirodnog plina u istočnom Sredozemlju, a nedavno i u Crnome moru, oživjelo je stara regionalna rivalstva između Turske i Grčke. »Ako Grčka povuče okidač, to će biti kraj NATO-a«, rekao je Gürdeniz. Admiral u svojim nastupima koristi jezik sile: »Turska je zemlja s 82 milijuna stanovnika, dio je G20 i sposobna je biti samostalna u obrambenoj industriji. U usporedbi sa Grčkom, vojna snaga Turske nije čak ni usporediva. Danas je Turska sposobna pobijediti Grčku vojno, osim ako Grčkoj ne priskoče u pomoć njezini saveznici«.
Čini se da su zapadni saveznici Grčke svjesni mogućih posljedica koje mogu proizaći kršenjem odredbi Konvencije UN-a o pravu mora i revizijom Sporazuma iz 1923. godine. Što se tiče Francuza, oni kane uskoro potpisati sporazum s Grčkom o pomoći u iznosu od 10 milijardi eura za nabavu 18 borbenih lovaca, novih fregata, modernizaciju starih fregata, torpeda, streljiva i drugih sustava naoružanja. Prije nekoliko dana, prvi potpredsjednik Turske Fuat Oktay, je izjavio: »Turska država i nacija, stalno plaču gledajući otoke Aignouss, Chios (peti po veličini grčki otok površine 842 četvorna kilometra u Egejskom moru) udaljen samo sedam kilometara od Turske i Castellrosso, otoka i općine u Grčkoj, smještnog u Levantskom moru na udaljenosti manjoj od tri kilometra od turske obale.
Prije tjedan dana, zbog sve većeg zaoštravanja odnosa s Grčkom, Turska je započela godišnje vojne vježbe na prostoru sjevernog Cipra. Potpredsjednik države Fuat Oktay, objavio je na Twitteru da je turska vojska započela svoje vježbe nazvane »Mediteranska oluja«, zajedno sa zapovjedništvom ciparskih Turaka. Grčka je također pokrenula pomorske vježbe s nekoliko zemalja EU-a i Ujedinjenim Arapskim Emiratima u spornim vodama. Energetski spor stvorio je bauk mogućeg vojnog sukoba. Prije tjedan dana, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, pozvao je Grčku da »prihvati razgovore oko spornih teritorijalnih zahtjeva na istočnom Mediteranu, ili će se – u protivnom«, kako je naglasio, »morati suočiti s bolnim posljedicama«. Njemački ministar vanjskih poslova, Heiko Maas, poziva Grčku i Tursku da »prihvate izravne razgovore s iskrenim namjerama«. Potom je precizirao da će »obje točke gledišta biti stavljene na stol«. S obzirom da je tursko gledište u odnosu na Konvenciju UN-a o pravu mora neprihvatljivo (revizionističko), za Tursku dijalog nije moguć ako Grčka ne odustane od međunarodnog prava.
Regija je sada podijeljena između dva saveza. Grčka ima potporu Francuske, Egipta i Cipra, a Turska uživa potporu SAD-a i nekih arapskih zemalja (Libija, Alžir, Katar). Njemačka (članica EU-a), koja razvija posebne odnose s Turskom zbog važnih bilateralnih ekonomskih odnosa, brojne i veoma utjecajne turske zajednice u Njemačkoj (oko 3,5 milijuna), sada se odriče uloge branitelja međunarodnog prava. To isto očekuje od Atene jer smatra da obje točke gledišta treba ravnopravno staviti na stol. Drugim riječima, Njemačka u biti podržava turski pristup.
Hoće li se postojeća pravna dilema i spor između Grčke i Turske u konačnici riješiti pregovorima s ciljem »ispravljanja povijesnih nepravdi«, ili će se konačna rješenja potražiti u međunarodnom pravu? Ako se u konačnici dogodi da će »ispravljanje povijesnih nepravdi« dobiti geopolitičku težinu i prioritet nad međunarodnim pravom, Unija mora računati da u Europi ima još mnogo onih koji desetljećima strpljivo čekaju, kada će pojedine granice – utvrđene nakon završetka Drugog svjetskog rata, konačno biti korigirane zbog učinjene »povijesne nepravde«!
Iz druge perspektive
Napetosti između Turske i Grčke vode ka reviziji međunarodnih ugovora
Drago Kraljević
13. rujan 2020 09:19
Foto Reuters
Suština spora se odnosi na pitanje razgraničenja teritorijalnih voda i isključivog gospodarskog pojasa, pri čemu Grčka i Turska razgraničenje vide na različit način
Ponovno jačaju sukobi između Grčke (članice EU-a) i Turske. U medijima se ističe spor oko plina u Egejskom moru, no problem je dublji. Ponovno se otvara pitanje starog neprijateljstva koje se odnosi na međunarodni sporazum iz 1923. godine, kada su nakon raspada Osmanskog carstva (završetak Prvog svjetskog rata), utvrđene granice današnje Turske. Erdogan i njegova vlada žele ispraviti »povijesnu nepravdu« od prije stotinu godina, koja je tada, po njihovom mišljenju, učinjena Turskoj. Za neke je političke analitičare ovaj sukob bio očekivan. Suština spora se odnosi na pitanje razgraničenja teritorijalnih voda i isključivog gospodarskog pojasa, pri čemu Grčka i Turska razgraničenje vide na različit način.
Primjerice, Grci traže rješenje kroz primjenu međunarodnog pomorskog prava, a Turska takva načela ne prihvaća, jer nije ratificirala Konvenciju UN-a o pravu mora. Ona smatra da je Sporazumom iz Lausanne 1923. godine, kada su definirane granice Turske Republike, učinjena velika nepravda, jer su mnogi otoci koji se nalaze u blizini njezinih obala tada pripali Grčkoj. Kada Turska danas govori o »pravima«, ona isključivo misli na vlastito zakonodavstvo. Konvencija UN-a, koju je Grčka ratifikacijom ugradila u svoj pravni sustav, dala je pravo njezinim otocima, da pojas protegnu sve do turske obale. Isključiv gospodarski pojas (IGP) odnosi se na područje mora, uz teritorijalne vode, u kojemu obalna država ima suverena prava na upravljanje prirodnim resursima, koji se nalaze u vodama iznad morskog dna, na morskom dnu i podmorju. IGP se proteže do 200 nautičkih milja od obale od koje se mjere teritorijalne vode, osim u slučaju kada je obala između dviju država bliža od 400 milja. U tom slučaju koristi se kriterij ekvidistancije (isto odstojanje).
Turska, koja nije potpisnica Konvencije UN-a o pravu mora, potpisala je u prosincu 2019. godine, sporazum o razgraničenju mora s Libijom. Ovaj sporazum dovodi u pitanje granice IGP-a Grčke i Cipra. Time je Turska, po njezinom mišljenju, ostvarila mogućnost da može slobodno nastaviti s istraživanjem plina. Nakon potpisivanja Sporazuma, 3. prosinca 2019. godine, turski predsjednik Erdogan je izjavio: »Ovaj sporazum s Libijom predstavlja ‘suvereno pravo’ dviju država. To znači da o njemu nećemo ni s kime raspravljati«. Istovremeno, Egipat, Francuska (članica EU), Grčka (članica EU) i Cipar (član EU), sporazum smatraju ništetnim.
Još je delikatniji slučaj tzv. Turske Republike Sjeverni Cipar, tj. onog dijela Republike Cipar koji je Turska vojno okupirala još 1974. godine, protjeravši Grke s tog područja. Tu državu nitko u svijetu nije do danas priznao osim Turske. Sve je započelo sredinom kolovoza kada je Turska uputila brod za istraživanje nafte Oruç Reis s pomorskom pratnjom u potragu za naftom i prirodnim plinom u vodama grčkog otoka Kastellorizo. Turska tvrdi da se aktivnosti na istraživanju odvijaju u njezinoj zoni, a Grčka smatra da se sporno područje nalazi unutar njenog gospodarskog pojasa. EU načelno podržava Grčku u sporu s Turskom, nadajući se, da će Atena dobiti plinska polja, kako bi smanjila zavisnost od plina koji uglavnom dolazi iz Rusije. No Unija je zapravo podijeljena.
Takav pristup uglavnom podržava Francuska, a u manjoj mjeri Italija. Neke članice EU-a prijete Turskoj sankcijama, no druge – poput Španjolske, nisu za konfrontaciju s Turskom. I na ovom primjeru još jednom se potvrđuje da Europska unija zapravo nema jedinstvenu vanjsku politiku. Sada se Turska pojavljuje kao »revizionistička sila«, odnosno država koja traži reviziju međunarodnog sporazuma koji je na snazi još nakon završetka Prvog svjetskog rata.
SAD prema Turskoj još uvijek gaji simpatije i ima razumijevanja za njezinu mediteransku politiku, posebice iz razloga jer i Rusija ima svoje ambicije u toj regiji. Ona u Turskoj još uvijek vidi svog saveznika, bez obzira što kupuje oružje od Rusije. Početkom lipnja ove godine, SAD je pozdravio tursku vojnu pomoć međunarodno priznatoj libijskoj vladi u Tripoliju, iz razloga jer odmetnuti general Khalifa Haftar uživa rusku vojnu i političku podršku.
Umirovljeni turski admiral Cem Gürdeniz – autor turske doktrine »Mavi Vatan/Plava domovina«, kako prenosi agencija AFP, nedavno je izjavio: »Dosta mi je svakodnevnih verbalnih prijetnji francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. Ako će Francuska nastaviti s takvim provokacijama, to neće doprinijeti regionalnom miru i stabilnosti. To je dodavanje ulja na vatru, što Francuska treba izbjeći«. Doktrina »Plave domovine« (Mavi Vatan), polaže pravo na ogromnu pomorsku zonu između turskih i libijskih voda, na štetu Krete (Grčke) i Cipra. Otkriće bogatih polja prirodnog plina u istočnom Sredozemlju, a nedavno i u Crnome moru, oživjelo je stara regionalna rivalstva između Turske i Grčke. »Ako Grčka povuče okidač, to će biti kraj NATO-a«, rekao je Gürdeniz. Admiral u svojim nastupima koristi jezik sile: »Turska je zemlja s 82 milijuna stanovnika, dio je G20 i sposobna je biti samostalna u obrambenoj industriji. U usporedbi sa Grčkom, vojna snaga Turske nije čak ni usporediva. Danas je Turska sposobna pobijediti Grčku vojno, osim ako Grčkoj ne priskoče u pomoć njezini saveznici«.
Čini se da su zapadni saveznici Grčke svjesni mogućih posljedica koje mogu proizaći kršenjem odredbi Konvencije UN-a o pravu mora i revizijom Sporazuma iz 1923. godine. Što se tiče Francuza, oni kane uskoro potpisati sporazum s Grčkom o pomoći u iznosu od 10 milijardi eura za nabavu 18 borbenih lovaca, novih fregata, modernizaciju starih fregata, torpeda, streljiva i drugih sustava naoružanja. Prije nekoliko dana, prvi potpredsjednik Turske Fuat Oktay, je izjavio: »Turska država i nacija, stalno plaču gledajući otoke Aignouss, Chios (peti po veličini grčki otok površine 842 četvorna kilometra u Egejskom moru) udaljen samo sedam kilometara od Turske i Castellrosso, otoka i općine u Grčkoj, smještnog u Levantskom moru na udaljenosti manjoj od tri kilometra od turske obale.
Prije tjedan dana, zbog sve većeg zaoštravanja odnosa s Grčkom, Turska je započela godišnje vojne vježbe na prostoru sjevernog Cipra. Potpredsjednik države Fuat Oktay, objavio je na Twitteru da je turska vojska započela svoje vježbe nazvane »Mediteranska oluja«, zajedno sa zapovjedništvom ciparskih Turaka. Grčka je također pokrenula pomorske vježbe s nekoliko zemalja EU-a i Ujedinjenim Arapskim Emiratima u spornim vodama. Energetski spor stvorio je bauk mogućeg vojnog sukoba. Prije tjedan dana, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, pozvao je Grčku da »prihvati razgovore oko spornih teritorijalnih zahtjeva na istočnom Mediteranu, ili će se – u protivnom«, kako je naglasio, »morati suočiti s bolnim posljedicama«. Njemački ministar vanjskih poslova, Heiko Maas, poziva Grčku i Tursku da »prihvate izravne razgovore s iskrenim namjerama«. Potom je precizirao da će »obje točke gledišta biti stavljene na stol«. S obzirom da je tursko gledište u odnosu na Konvenciju UN-a o pravu mora neprihvatljivo (revizionističko), za Tursku dijalog nije moguć ako Grčka ne odustane od međunarodnog prava.
Regija je sada podijeljena između dva saveza. Grčka ima potporu Francuske, Egipta i Cipra, a Turska uživa potporu SAD-a i nekih arapskih zemalja (Libija, Alžir, Katar). Njemačka (članica EU-a), koja razvija posebne odnose s Turskom zbog važnih bilateralnih ekonomskih odnosa, brojne i veoma utjecajne turske zajednice u Njemačkoj (oko 3,5 milijuna), sada se odriče uloge branitelja međunarodnog prava. To isto očekuje od Atene jer smatra da obje točke gledišta treba ravnopravno staviti na stol. Drugim riječima, Njemačka u biti podržava turski pristup.
Hoće li se postojeća pravna dilema i spor između Grčke i Turske u konačnici riješiti pregovorima s ciljem »ispravljanja povijesnih nepravdi«, ili će se konačna rješenja potražiti u međunarodnom pravu? Ako se u konačnici dogodi da će »ispravljanje povijesnih nepravdi« dobiti geopolitičku težinu i prioritet nad međunarodnim pravom, Unija mora računati da u Europi ima još mnogo onih koji desetljećima strpljivo čekaju, kada će pojedine granice – utvrđene nakon završetka Drugog svjetskog rata, konačno biti korigirane zbog učinjene »povijesne nepravde«!