Razvijeniji dio Unije bit će zadovoljan jer će biti uklonjena snažna Trumpova podrška populističkim strankama koje nisu za postojeći projekt EU-a, a mnoge vlade se nadaju i da bi s Bidenom obnovile dobre transatlantske odnose
Američki će građani, prema još uvijek neslužbenim rezultatima, izabrati Joea Bidena za svog novog predsjednika. Predsjednik SAD-a predstavlja vrhovno tijelo izvršne vlasti u toj zemlji s velikim ovlastima. Na tu dužnost može biti izabran američki državljanin koji je rođen u SAD-u, kojemu sudskom odlukom nije oduzeto pravoglasa i koji je navršio 35 godina. Novi predsjednik bira se na četiri godine i može biti izabran samo još jedan mandat. S obzirom na to da je američki sustav predsjednički, predsjednik sam bira najbliže suradnike – uključujući ministre, koji su njemu odgovorni. On je istovremeno vrhovni zapovjednik oružanih snaga i savezne policije. No, pritom ne treba zaboraviti da američki izbori jamče kontinuitet političkog sustava u kojemu postoji visok stupanj socijalne nejednakosti, a javne funkcije de facto su dostupne samo materijalno bogatim osobama.
To je bit američke politike, uključujući i ove izbore. Ako će Joe Biden biti izabran voljom američkih građana, to znači da je Biden dobio najmanje 270 elektora od ukupno 538. Trump je mnoge iznenadio kada je postao pobjednik u ruralnom dijelu SAD-a. Nakon hipotetski Bidenove pobjede, postavlja se temeljno pitanje: što EU može očekivati od novog američkog predsjednika?
Razvijeniji dio Unije bit će vjerojatno zadovoljan jer je time uklonjena snažna Trumpova podrška populističkim strankama u Europi koje nisu za postojeći projekt Unije. Posebice se to odnosi na države članice EU-a iz Srednje i Istočne Europe poput Poljske i Mađarske. Sada Biden možda planira premještanje vojnih postrojbi iz Njemačke, no to može naići na veliko negodovanje Poljske koja u SAD-u vidi vojnog saveznika, kojemu je dopustila na svom teritoriju instaliranje mnogih vojnih baza. Pobjeda Bidena, istovremeno ne bi značila ublažavanje napetosti s Rusijom, a vjerojatno niti sa Sirijom i istočnom Ukrajinom. U takvom scenariju vjerojatno možemo očekivati da će se nastaviti politika proširenja NATO-a, koja predviđa uključivanje u Savez i Ukrajine, što može dodatno zakomplicirati odnose NATO saveza i EU-a s Rusijom. Što se Ukrajine tiče, to će istovremeno biti novi veliki financijski izdaci za Uniju. A bude li došlo do produbljivanja krize u Siriji, time se kriza automatski prenosi i na EU, pri čemu se povećava opasnost od novih terorističkih aktivnosti. Trump se želio pomiriti s Putinom i predložiti mu mirno rješenje za Siriju i Ukrajinu. Biden, po svemu sudeći ne razmišlja tako. Nakon njegove eventualne pobjede, za razliku od Trumpa, odnosi s Rusijom vjerojatno neće rezultirati novom podjelom EU-a, ali će – što je sasvim moguće – eskalirati hladni rat s ideološkim predznakom jer Biden u Rusiji vidi okrutni režim predvođen diktatorskim vođom, koji je po svojoj prirodi u suprotnosti s američkim vrijednostima i interesima. To ne čudi, jer je Biden bio dugogodišnji član komisije Senata za vanjske odnose, duboko upućen u Obaminu politiku prema Ukrajini. Biden je bio čelni čovjek Baracka Obame u vrijeme kada se dogodio državni udar u Ukrajini 2014. godine. Na odgovornim dužnostima koje je u prošlosti obnašao, podržao je nasilnu promjenu režima u Libiji, rat u Siriji, saudijski rat u Jemenu. Kao američki senator podržao je vojnu intervenciju Georgea W. Busha u Iraku. Stoga je moguće očekivati da će nova američka administracija zahtijevati jačanje jedinstva među saveznicima, kako bi ojačala svoj položaj u globalnoj borbi protiv ideološkog neprijatelja.
Postavilo bi se također pitanje: zašto je Biden pobijedio, a Trump izgubio? Razloga ima više. Pođimo najprije od jednog »banalnog primjera« kojeg prenosi New York Times (NYT). Nakon objave (trgovinskog) rata Pekingu proizlazi da je Trump Kini platio više od 180.000 dolara poreza. On je, kako prenosi NYT, imao bankovni račun u Kini pod imenom Trump International Hotels Management. Zanimljivo da je ta vijest objavljena neposredno prije posljednjeg javnog sučeljavanja dvaju predsjednička kandidata. Drugi je razlog, vjerojatno, socijalno stanje američkih građana. Nedavno objavljeni podaci iz jedne ankete, pokazuju da 15 posto Amerikanaca (46,5 milijuna), živi ispod službene granice siromaštva. U New Yorku, kako je naglasio kandidat za gradonačelnika Demokratske stranke Bill de Blasio, gotovo polovina stanovnika grada ekonomski je nesigurna. U Detroitu više od trećine stanovnika živi ispod službene granice siromaštva. U New Orleansu dvije trećine afroameričke djece mlađe od pet godina živi u siromaštvu itd. Možda su siromašni u demokratima prepoznali neku nadu? Realno gledajući, ova zemlja ima više nego dovoljno resursa za borbu protiv siromaštva. Ono što nedostaje, kako je u kampanji s pravom naglašeno, nisu resursi, već politička volja i empatija.
Mnoge europske vlade nadaju se da bi s Joeom Bidenom ponovo obnovile dobre transatlantske odnose u potrazi za zajedničkim interesima. A tu se ubraja i »Iranski dosje«, za koji je Unija zainteresirana. Takav pristup će vjerojatno rado podržati Njemačka, Francuska, Velika Britanija i još neki nastojeći sačuvati nuklearni sporazum. No, stvari se mogu ubrzo zakomplicirati, jer nije poznato kako bi na takvu moguću Bidenovu inicijativu reagirali Izrael i Saudijska Arabija. Dakle, na obzoru je mnogo posla za europsku diplomaciju, koja ne bi smjela biti pasivna i nedovoljno energična, čekajući što će se događati u odnosima na relacijama SAD-EU, SAD-EU-Iran, SAD-EU-Kina, EU-Rusija-SAD, SAD-Bliski istok-EU, itd. Većina europskih vlada očekuje da će Bidenova pobjeda barem smiriti izraelsko-palestinske odnose. Vrijeme je da se EU nametne kao važan igrač u međunarodnim odnosima i čim prije uspije uvjeriti eventualnu Bidenovu administraciju, da oko svih bitnih i gorućih pitanja na globalnom planu, a poglavito na Bliskom istoku, odnosima s Kinom i Rusijom, treba iznaći konstruktivna i trajnija rješenja koja će jamčiti više sigurnosti i stabilnosti u svijetu. EU bi u tom slučaju trebao ohrabriti Bidenovu najavljenu novu politiku protiv ISIS-a s ciljem sprječavanja širenja njegovog utjecaja. Nova politika američkog predsjednika prema Kini, najvjerojatnije će imati velikog utjecaja i na EU. Dobro bi bilo da u odnosima s Kinom prevlada multilateralan (višestran) pristup.
Pritom treba podsjetiti na još nešto što se u međuvremenu dogodilo u SAD-u. U svih 50 država, udio »bijelih« glasača, koji nisu Hispanoamerikanci, smanjen je u razdoblju od 2000. do 2018. godine. Prema rezultatima istraživanja Pew Centra, tijekom 2018. i 2019. godine, promatrajući rezultate u cjelini, čak 34 posto registriranih birača izjašnjavalo se kao »nezavisni«. Tijekom izborne kampanje izrečene su mnoge ocjene za ili protiv dva predsjednička kandidata. Pozornost zaslužuju izjave koje su iznijeli direktori nekih uglednih mainstream medija u EU-u. »Zapadu je potrebna transatlantska povezanost. Nadajmo se da će prevladati vođa koji je sposoban ujediniti Ameriku i dovesti je do uvjerenja da treba vršiti ulogu vođe ‘slobodnog svijeta’«, rekao je Maurizio Molinari, direktor talijanske La Repubblicae. Javier Moreno, direktor španjolskog El Paísa podsjeća da »neke nacionalne vlade sada funkcioniraju zahvaljujući glasovima ultradesnice, pri čemu njihovi glasnogovornici nose Trumpov dres. Amerika nije samo tržište, već je jamac naše sigurnosti«. Ulf Poschardt, direktor njemačkog Die Welta je rekao: »Njemačka je potrebna Americi više nego ikad. Amerika nije samo (ali je i to) prodajno tržište njemačkih automobila, već i jamstvo naše sigurnosti i našeg budućeg prosperiteta, jer o globalizaciji ovisimo više nego bilo koja zemlja«. Oglasio se i Philippe Gélie, zamjenik direktora francuskog Le Figaroa: »Bi li EU mogla povećati svoju moć u koliko bi se našla između američkog čekića i kineskog nakovnja? Gdje bi bili naši saveznici izvan naše europske obitelji?«
Tijekom izborne kampanje dogodile su se i neke »omaške« koje ne treba zanemariti. Primjerice, Biden je rekao kako misli da mogu osvojiti Zastupnički dom Kongresa, koji zapravo već kontroliraju Demokrati. Zatim je jednom zgodom na skupu izjavio: »Zovem se Joe Biden. Ja sam demokratski kandidat za Senat SAD-a.« Dvaput je u nastupima zamijenio svog političkog protivnika – izazivača Trumpa s G. W. Bushom. Krivo je tvrdio da je surađivao s kineskim Dengom Xiaopingom u Parizu o klimatskom sporazumu iz 2016. godine, a Deng je umro 1997. godine. Izjavio je da je od 2007. godine u SAD-u od vatrenog oružja ubijeno 150 milijuna ljudi, što predstavlja 45 posto od 330 milijuna ljudi koliko broji SAD.
Brojanje glasova vodi prema scenariju koji najviše plaši. Ovaj aspekt naime, otvara neizvjesnost ishoda kojeg apostrofira Trump u javnim nastupima od prvog dana poslije izbora. To se posebice odnosi na valjanost stotine tisuća glasova poslanih poštom u nekim državama koje odlučuju konačni rezultat izbora (Pennsylvaniji, Michigan, Wisconsin,Georgija…). Ti će glasovi po svemu sudeći, izazvati zabrinutost, sumnje i kontroverze zbog mogućnosti prijevara. Trenutačno su mnogi ozbiljno zabrinuti što će se dogoditi ako eskalira nezadovoljstvo onih građana koji su glasali za Trumpa s obzirom na to da oni već sada vjeruju da je u pitanju »prevara«.
Nalazimo se definitivno u jednoj novoj potpuno neizvjesnoj situaciji. Nikada prije u povijesti SAD-a nisu održani predsjednički u takvim okolnostima. Ako postoje materijalni dokazi o nepravilnostima, isti se prema američkom Zakonu mogu podastrijeti sudu koji bi u tom slučaju trebao pokrenuti proceduru provjere. Koliko će vremena trebati da saznamo tko je službeno pobijedio? I što nakon toga? Postavlja se i pitanje što ako konačan rezultat bude 269:269 glasova? Tada sukladno 12. Amandmanu Ustava SAD-a, Kongres mora odlučiti o izborima. Na Zastupničkom domu je da bira predsjednika. Tijekom glasovanja, svaka od 50 država ima jedan glas. Potom Senat imenuje potpredsjednika.
Iz druge perspektive
Europa bi mogla biti zadovoljna pobjedom Bidena
Drago Kraljević
08. studeni 2020 08:30
Foto Reuters
Razvijeniji dio Unije bit će zadovoljan jer će biti uklonjena snažna Trumpova podrška populističkim strankama koje nisu za postojeći projekt EU-a, a mnoge vlade se nadaju i da bi s Bidenom obnovile dobre transatlantske odnose
Američki će građani, prema još uvijek neslužbenim rezultatima, izabrati Joea Bidena za svog novog predsjednika. Predsjednik SAD-a predstavlja vrhovno tijelo izvršne vlasti u toj zemlji s velikim ovlastima. Na tu dužnost može biti izabran američki državljanin koji je rođen u SAD-u, kojemu sudskom odlukom nije oduzeto pravoglasa i koji je navršio 35 godina. Novi predsjednik bira se na četiri godine i može biti izabran samo još jedan mandat. S obzirom na to da je američki sustav predsjednički, predsjednik sam bira najbliže suradnike – uključujući ministre, koji su njemu odgovorni. On je istovremeno vrhovni zapovjednik oružanih snaga i savezne policije. No, pritom ne treba zaboraviti da američki izbori jamče kontinuitet političkog sustava u kojemu postoji visok stupanj socijalne nejednakosti, a javne funkcije de facto su dostupne samo materijalno bogatim osobama.
To je bit američke politike, uključujući i ove izbore. Ako će Joe Biden biti izabran voljom američkih građana, to znači da je Biden dobio najmanje 270 elektora od ukupno 538. Trump je mnoge iznenadio kada je postao pobjednik u ruralnom dijelu SAD-a. Nakon hipotetski Bidenove pobjede, postavlja se temeljno pitanje: što EU može očekivati od novog američkog predsjednika?
Razvijeniji dio Unije bit će vjerojatno zadovoljan jer je time uklonjena snažna Trumpova podrška populističkim strankama u Europi koje nisu za postojeći projekt Unije. Posebice se to odnosi na države članice EU-a iz Srednje i Istočne Europe poput Poljske i Mađarske. Sada Biden možda planira premještanje vojnih postrojbi iz Njemačke, no to može naići na veliko negodovanje Poljske koja u SAD-u vidi vojnog saveznika, kojemu je dopustila na svom teritoriju instaliranje mnogih vojnih baza. Pobjeda Bidena, istovremeno ne bi značila ublažavanje napetosti s Rusijom, a vjerojatno niti sa Sirijom i istočnom Ukrajinom. U takvom scenariju vjerojatno možemo očekivati da će se nastaviti politika proširenja NATO-a, koja predviđa uključivanje u Savez i Ukrajine, što može dodatno zakomplicirati odnose NATO saveza i EU-a s Rusijom. Što se Ukrajine tiče, to će istovremeno biti novi veliki financijski izdaci za Uniju. A bude li došlo do produbljivanja krize u Siriji, time se kriza automatski prenosi i na EU, pri čemu se povećava opasnost od novih terorističkih aktivnosti. Trump se želio pomiriti s Putinom i predložiti mu mirno rješenje za Siriju i Ukrajinu. Biden, po svemu sudeći ne razmišlja tako. Nakon njegove eventualne pobjede, za razliku od Trumpa, odnosi s Rusijom vjerojatno neće rezultirati novom podjelom EU-a, ali će – što je sasvim moguće – eskalirati hladni rat s ideološkim predznakom jer Biden u Rusiji vidi okrutni režim predvođen diktatorskim vođom, koji je po svojoj prirodi u suprotnosti s američkim vrijednostima i interesima. To ne čudi, jer je Biden bio dugogodišnji član komisije Senata za vanjske odnose, duboko upućen u Obaminu politiku prema Ukrajini. Biden je bio čelni čovjek Baracka Obame u vrijeme kada se dogodio državni udar u Ukrajini 2014. godine. Na odgovornim dužnostima koje je u prošlosti obnašao, podržao je nasilnu promjenu režima u Libiji, rat u Siriji, saudijski rat u Jemenu. Kao američki senator podržao je vojnu intervenciju Georgea W. Busha u Iraku. Stoga je moguće očekivati da će nova američka administracija zahtijevati jačanje jedinstva među saveznicima, kako bi ojačala svoj položaj u globalnoj borbi protiv ideološkog neprijatelja.
Postavilo bi se također pitanje: zašto je Biden pobijedio, a Trump izgubio? Razloga ima više. Pođimo najprije od jednog »banalnog primjera« kojeg prenosi New York Times (NYT). Nakon objave (trgovinskog) rata Pekingu proizlazi da je Trump Kini platio više od 180.000 dolara poreza. On je, kako prenosi NYT, imao bankovni račun u Kini pod imenom Trump International Hotels Management. Zanimljivo da je ta vijest objavljena neposredno prije posljednjeg javnog sučeljavanja dvaju predsjednička kandidata. Drugi je razlog, vjerojatno, socijalno stanje američkih građana. Nedavno objavljeni podaci iz jedne ankete, pokazuju da 15 posto Amerikanaca (46,5 milijuna), živi ispod službene granice siromaštva. U New Yorku, kako je naglasio kandidat za gradonačelnika Demokratske stranke Bill de Blasio, gotovo polovina stanovnika grada ekonomski je nesigurna. U Detroitu više od trećine stanovnika živi ispod službene granice siromaštva. U New Orleansu dvije trećine afroameričke djece mlađe od pet godina živi u siromaštvu itd. Možda su siromašni u demokratima prepoznali neku nadu? Realno gledajući, ova zemlja ima više nego dovoljno resursa za borbu protiv siromaštva. Ono što nedostaje, kako je u kampanji s pravom naglašeno, nisu resursi, već politička volja i empatija.
Mnoge europske vlade nadaju se da bi s Joeom Bidenom ponovo obnovile dobre transatlantske odnose u potrazi za zajedničkim interesima. A tu se ubraja i »Iranski dosje«, za koji je Unija zainteresirana. Takav pristup će vjerojatno rado podržati Njemačka, Francuska, Velika Britanija i još neki nastojeći sačuvati nuklearni sporazum. No, stvari se mogu ubrzo zakomplicirati, jer nije poznato kako bi na takvu moguću Bidenovu inicijativu reagirali Izrael i Saudijska Arabija. Dakle, na obzoru je mnogo posla za europsku diplomaciju, koja ne bi smjela biti pasivna i nedovoljno energična, čekajući što će se događati u odnosima na relacijama SAD-EU, SAD-EU-Iran, SAD-EU-Kina, EU-Rusija-SAD, SAD-Bliski istok-EU, itd. Većina europskih vlada očekuje da će Bidenova pobjeda barem smiriti izraelsko-palestinske odnose. Vrijeme je da se EU nametne kao važan igrač u međunarodnim odnosima i čim prije uspije uvjeriti eventualnu Bidenovu administraciju, da oko svih bitnih i gorućih pitanja na globalnom planu, a poglavito na Bliskom istoku, odnosima s Kinom i Rusijom, treba iznaći konstruktivna i trajnija rješenja koja će jamčiti više sigurnosti i stabilnosti u svijetu. EU bi u tom slučaju trebao ohrabriti Bidenovu najavljenu novu politiku protiv ISIS-a s ciljem sprječavanja širenja njegovog utjecaja. Nova politika američkog predsjednika prema Kini, najvjerojatnije će imati velikog utjecaja i na EU. Dobro bi bilo da u odnosima s Kinom prevlada multilateralan (višestran) pristup.
Pritom treba podsjetiti na još nešto što se u međuvremenu dogodilo u SAD-u. U svih 50 država, udio »bijelih« glasača, koji nisu Hispanoamerikanci, smanjen je u razdoblju od 2000. do 2018. godine. Prema rezultatima istraživanja Pew Centra, tijekom 2018. i 2019. godine, promatrajući rezultate u cjelini, čak 34 posto registriranih birača izjašnjavalo se kao »nezavisni«. Tijekom izborne kampanje izrečene su mnoge ocjene za ili protiv dva predsjednička kandidata. Pozornost zaslužuju izjave koje su iznijeli direktori nekih uglednih mainstream medija u EU-u. »Zapadu je potrebna transatlantska povezanost. Nadajmo se da će prevladati vođa koji je sposoban ujediniti Ameriku i dovesti je do uvjerenja da treba vršiti ulogu vođe ‘slobodnog svijeta’«, rekao je Maurizio Molinari, direktor talijanske La Repubblicae. Javier Moreno, direktor španjolskog El Paísa podsjeća da »neke nacionalne vlade sada funkcioniraju zahvaljujući glasovima ultradesnice, pri čemu njihovi glasnogovornici nose Trumpov dres. Amerika nije samo tržište, već je jamac naše sigurnosti«. Ulf Poschardt, direktor njemačkog Die Welta je rekao: »Njemačka je potrebna Americi više nego ikad. Amerika nije samo (ali je i to) prodajno tržište njemačkih automobila, već i jamstvo naše sigurnosti i našeg budućeg prosperiteta, jer o globalizaciji ovisimo više nego bilo koja zemlja«. Oglasio se i Philippe Gélie, zamjenik direktora francuskog Le Figaroa: »Bi li EU mogla povećati svoju moć u koliko bi se našla između američkog čekića i kineskog nakovnja? Gdje bi bili naši saveznici izvan naše europske obitelji?«
Tijekom izborne kampanje dogodile su se i neke »omaške« koje ne treba zanemariti. Primjerice, Biden je rekao kako misli da mogu osvojiti Zastupnički dom Kongresa, koji zapravo već kontroliraju Demokrati. Zatim je jednom zgodom na skupu izjavio: »Zovem se Joe Biden. Ja sam demokratski kandidat za Senat SAD-a.« Dvaput je u nastupima zamijenio svog političkog protivnika – izazivača Trumpa s G. W. Bushom. Krivo je tvrdio da je surađivao s kineskim Dengom Xiaopingom u Parizu o klimatskom sporazumu iz 2016. godine, a Deng je umro 1997. godine. Izjavio je da je od 2007. godine u SAD-u od vatrenog oružja ubijeno 150 milijuna ljudi, što predstavlja 45 posto od 330 milijuna ljudi koliko broji SAD.
Brojanje glasova vodi prema scenariju koji najviše plaši. Ovaj aspekt naime, otvara neizvjesnost ishoda kojeg apostrofira Trump u javnim nastupima od prvog dana poslije izbora. To se posebice odnosi na valjanost stotine tisuća glasova poslanih poštom u nekim državama koje odlučuju konačni rezultat izbora (Pennsylvaniji, Michigan, Wisconsin,Georgija…). Ti će glasovi po svemu sudeći, izazvati zabrinutost, sumnje i kontroverze zbog mogućnosti prijevara. Trenutačno su mnogi ozbiljno zabrinuti što će se dogoditi ako eskalira nezadovoljstvo onih građana koji su glasali za Trumpa s obzirom na to da oni već sada vjeruju da je u pitanju »prevara«.
Nalazimo se definitivno u jednoj novoj potpuno neizvjesnoj situaciji. Nikada prije u povijesti SAD-a nisu održani predsjednički u takvim okolnostima. Ako postoje materijalni dokazi o nepravilnostima, isti se prema američkom Zakonu mogu podastrijeti sudu koji bi u tom slučaju trebao pokrenuti proceduru provjere. Koliko će vremena trebati da saznamo tko je službeno pobijedio? I što nakon toga? Postavlja se i pitanje što ako konačan rezultat bude 269:269 glasova? Tada sukladno 12. Amandmanu Ustava SAD-a, Kongres mora odlučiti o izborima. Na Zastupničkom domu je da bira predsjednika. Tijekom glasovanja, svaka od 50 država ima jedan glas. Potom Senat imenuje potpredsjednika.