Iz druge perspektive

Černobilska katastrofa nije bila neočekivana

Drago Kraljević

Reuters

Reuters

Donedavno tajni dokumenti sa sjednice Politbiroa KPSS-a iz srpnja 1986. godine, kojemu je predsjedavao Mihail Gorbačov, otkrivaju izvještaj šefa posebnog istražnog povjerenstva u kojemu piše da je bilo »kršenja pravila« i da su »nuklearni reaktori bili potencijalno opasni« te se spominje da su se tijekom pet godina u elektrani dogodila čak 104 incidenta

placeholder


Dvadeset šestog travnja 1986. godine u 01:23 sata, nuklearni reaktor br. 4 černobilske elektrane je tijekom sigurnosnog ispitivanja naglo eksplodirao. Prije pet dana obilježena je 35. godišnjica ove najveće nuklearne katastrofe u povijesti čovječanstva, koja se dogodila u nuklearnoj centrali u Černobilu u Ukrajini. Prema podacima Međunarodne agencije za atomsku energiju, stradalo je četiri tisuće ljudi u prvoj fazi (1986. i 1987. godine), zatim je bilo 116.000 evakuiranih i otprilike 600.000 onih koji su bili ozračeni. No kada se spominje brojka od 200 tisuća tzv. »likvidatora« koji su čistili zagađeni teren, broj oboljelih od leukemije je utrostručen. Udvostručen je postotak onih koji su oboljeli od tumora mjehura, pluća i bubrega. Udvostručene su brojke oboljelih od kardiovaskularnih bolesti… Ukratko, teško je saznati konačne brojke nastradalih od ove katastrofe. Posljedice radijacije (izravno ili neizravno) pogodile su i milijune ljudi u Europi. Najviše su stradali građani Ukrajine i Bjelorusije te najzapadnijih krajeva Rusije. Deset dana je radioaktivni materijal odlazio u atmosferu i pritom kontaminirao gotovo tri četvrtine Europe. Nevladina organizacija Greenpeace je 2006. godine procijenila, da se broj smrtnih slučajeva uzrokovanih radioaktivnim učincima kreće oko 100 tisuća. Iste večeri kada se dogodila eksplozija nuklearnog reaktora, Radio Moskva je tu vijest po važnosti stavila tek na četvrto, a Radio Kijev na jedanaesto mjesto.
Ovo je prigoda da se još jednom prisjetimo stradalih i svih onih koji su uložili herojske napore kako bi spriječili još teže posljedice. I ono što je najvažnije, da izvučemo korisne pouke posebice iz onog dijela tragedije koje se odnose na prikrivanje istine, manipulacije informacijama i proganjanje onih koji nisu prihvaćali »službenu istinu«. U kolovozu 1986. godine, održano je suđenje iza zatvorenih vrata koje je dovelo do sljedećih presuda: direktor elektrane Viktor Brjuhanov i glavni inženjer Nikolaj Fomin osuđeni su na deset godina prisilnog rada. Zamjenik glavnog inženjera Anstolij Đatlov i šef nadzora Borisa Rogoz dobili su pet godina. Nadzornik Aleksandar Kovalenko osuđen je na tri godine, a inspektor Jurij Lauškin je dobio dvije godine. Pet godina kasnije odgovornost je pala i na projektanta elektrane Viktora Bukanova. U građanskim parnicama 7 milijuna građana uspjelo se izboriti za odgovarajuću naknadu štete. Pored izrečenih sudskih presuda, bilo je 67 brisanja i 27 protjerivanja iz Komunističke partije.



U toj je velikoj tragediji važnu ulogu odigrao i Valerij Legasov, jedan od najeminentnijih ruskih znanstvenika, po obrazovanju kemičar. Bio je protagonist vrlo brzog uspona u karijeri sve do zamjenika ravnatelja Instituta za atomsku energiju gdje su projektirani reaktori za Černobil. Bio je također šef znanstvenog povjerenstva za hitne slučajeve poslanog na mjesto eksplozije. No tamo je na temelju neposrednog uvida u situaciju zauzeo stav koji se protivio službenoj partijskoj verziji koja je tvrdila da je »krivnja na zaposlenicima«. Njegova principijelnost s vremenom mu je uništila karijeru. Mihail Gorbačov je njegovo ime dva puta skidao s liste osoba koje su trebale primiti Orden heroja socijalističkog rada zbog nespornih zasluga u Černobilu. Dvadeset sedmog travnja 1988. godine, Legasov se objesio. Nakon eksplozije ukrajinski političar Vladimir Ščerbickij nazvao je Moskvu s ciljem da otkaže proslavu Dana rada. Gorbačov mu je zaprijetio da će zbog toga biti izbačen iz politike jer se problem, kako je rekao, »mora riješiti u tišini«. Tada su sovjetske vlasti svjesno žrtvovale više od tridesetak ukrajinskih vatrogasaca, koji su prema zapovjedi bez potrebne zaštite trebali ugasiti požar na mjestu nuklearne nesreće.
Dana 26. travnja 1986. godine sastao se Politbiro KP SSSR-a kako bi raspravljao o stanju u centrali i osnovao vladinu komisiju koja će nadgledati situaciju radi poduzimanja zdravstvenih mjera. Postoje različita mišljenja o tome je li u tom trenutku Politbiro imao točnu i cjelovitu sliku situacije iz Černobila. Kada je o Ukrajini riječ, potrebno je naglasiti da je nuklearna katastrofa imala velike posljedice na političko raspoloženje i povjerenje građana u sovjetsku državu, posebice zbog prešućivanja istine i prijetnje liječnicima da »ne smiju stvarati nepoželjnu propagandu«. I tako se postupno počelo formirati novo drukčije javno mnijenje u Ukrajini. Černobil je, simbolički rečeno, za većinu građana Ukrajine predstavljao kriminalnu nemarnost i aljkavost sovjetske vlasti. Tada se javio i akademik-fizičar (kasnije nobelovac) Andrej Saharov pismom, koje je uputio Mihailu Gorbačovu: »Dragi Mihale Sergejeviču, uvjeren sam da je javnost ne samo sposobna već i dužna znati sve okolnosti katastrofe u Černobilu, suprotno cenzorskim trikovima sa svojim interesima i ambicijama. Zašto međunarodna zajednica ima pravo znati o katastrofi više od naših građana? Ako sakrijemo imena odgovornih za katastrofu (ono što danas prakticira cenzura) stvorit ćemo pokriće za druge potencijalne komplikacije u nadolazećim projektima i konstrukcijama nuklearnih centrala. S dubokim poštovanjem, akademik A. Saharov.« Ovo pismo nobelovca Saharova od 4. studenog 1988. godine dugo je vremena bilo svrstano u povjerljive dokumente, koje je kasnije deklasificirao američki Arhiv za nacionalnu sigurnost. Pismo je tada predstavljalo napad na dezinformacije koje je tadašnja sovjetska vlast provodila s ciljem zataškavanja istine o tragediji. On je tada postao simbol i kritička savjest u završnoj fazi SSSR-a. Godine 1980. uhitio ga je KGB.


Gorbačov se 1989. godine, kada je Saharov umro, ipak poklonio pred njegovim lijesom. Kasnije su deklasificirani mnogi tajni dokumenti iz arhiva američke CIA-e i sovjetskog KGB-a, uključujući onaj sa sjednice Politbiroa KPSS-a iz srpnja 1986. godine, kojemu je predsjedavao Mihail Gorbačov. Tada je razmotren i izvještaj šefa posebnog istražnog povjerenstva Borisa Ščerbina u kojemu piše da je bilo »kršenja pravila« i da su »nuklearni reaktori bili potencijalno opasni« (Rai News). Ščerbin spominje da su se tijekom razdoblja od pet godina u elektrani dogodila čak 104 incidenta. Drugim riječima, černobilska katastrofa je bila »očekivana«. Jedan od glavnih izvora informacija bila je i Alla Jarošinskaja, članica Vrhovnog sovjeta od 1989. do 1991. godine, zamjenica ministra za tisak i informacije do 1993. godine, savjetnica ruskog predsjednika Borisa Jeljcina, potom novinarka za ljudska prava i ekologiju. U jednom od njezinih zapisa iz tog vremena piše: »Zamjenik glavnog tužitelja SSSR-a V. Andrejev odgovorio je na moj službeni upit pet godina nakon incidenta. Između ostalog je rekao, u razdoblju od 1986. do 1989. godine, u navedenim područjima 47.500 tona mesa i dva milijuna tona mlijeka, proizvedeni su iznad dopuštene granice onečišćenja… Ove su okolnosti dovele oko 75 milijuna ljudi u veliku životnu opasnost i stvorile uvjete za porast smrtnosti, broja zloćudnih tumora, deformacija, nasljednih i somatskih medicinskih problema i promjena radne sposobnosti stanovništva« (National Security Archive).




Trinaest dana nakon eksplozije reaktora osmorici novinara je dopušteno ući na mjesto tragedije. Među njima je bio i Francesco Bigazzi, tadašnji dopisnik ANSA-e iz Moskve, koji se danas smatra jednim od najboljih talijanskih stručnjaka za rusku povijest i kulturu. Nedavno je (2020.) objavio knjigu »Svjedok u Černobilu«/«Testimone a Chernobyl«, u kojoj iznosi zanimljivu ocjenu: »Černobilsku katastrofu nije prouzročio znanstveni ili tehnički problem, već kulturološki«. Iz detaljnog prikaza katastrofe, zamjećuje se, navodi on, jedan opskurantizam (mračnjaštvo, nazadnjaštvo, strah od prosvijećenosti, težnja da se narod drži u neznanju…) onih koji su bili informirani o činjenicama, ali su radije šutjeli pokušavajući sakriti tu strašnu istinu. Nemoguće je danas ne razmišljati o koronavirusu«, ističe on, »jer takvo ponašanje imamo i sada. Dešavaju se grozne stvari u svijetu, a odgovorni opskurantski šute; ne žele reći pravu istinu, već manipuliraju ljudima.«
Dvadeset godina kasnije (2006.), Mihail Gorbačov je dao sljedeću izjavu: »Nuklearna katastrofa u Černobilu prije 20 godina možda je bila glavni uzrok raspada Sovjetskog Saveza – pet godina kasnije. Doista, katastrofa u Černobilu bila je povijesna prekretnica« (Project Syndicate).


Ima i onih koji su dugi niz godina vjerovali u »teoriju zavjere« u vezi s černobilskom katastrofom. Danas to više nije teorija, već istina koja svoje uporište ima u novim činjenicama koje su proizašle iz tajnih spisa. Nakon ove katastrofe trebali bismo dobro promisliti o lekcijama naučenim iz Černobila. Vlade bi trebale cjelovito i objektivno informirati građane o opasnostima od izloženosti svim vrstama zračenja i virusa. Polazeći od iskustva ove tragedije, odgovorni su dužni omogućiti pristup svim relevantnim znanstvenim spoznajama i podacima – bez cenzure, kako bi pravodobno spriječili da pseudoznanstveni stavovi i manipulacije ne zauzmu njihovo mjesto.