Kroz povijest je rasistička ideologija uvijek bila povezana s idejom da su neke rase vrednije i prirodno superiornije od drugih, pa je stoga prirodno da budu u privilegiranom položaju, pri čemu je dopuštena uporaba sile ukoliko se položaj superiornije rase ugrozi.

Za poznatog francuskog filozofa Jean-Paula Sartrea, suvremeni rasizam ne treba poistovjećivati s ideologijom, s obzirom na to da se on ne može odvojiti od same prakse, jer je sâm po sebi inducirano nasilje, koje primjerice Afroamerikanci trpe već stoljećima u svakom segmentu njihova života. Premda je prošlo 155 godina otkad je predsjednik Abraham Lincoln ukinuo ropstvo u Americi, situacija u SAD-u još uvijek je opterećena naslijeđem prošlosti. Promijenio se formalni stav bijelaca prema Afroamerikancima i zakonima. Sada zakoni priznaju jednaka prava za sve ljude bez obzira na boju njihove kože. To je nedvojbeno velik iskorak naprijed, no rasizam u SAD-u je veoma složen fenomen koji ima duboke korijene u društvu. Otprilike 58 posto ispitanika Amerikanaca, smatra da su međurasni odnosi u SAD-u loši. Malo njih vidi da se oni mogu poboljšati. Otprilike dvije trećine ispitanika navodi da se kod ljudi sve češće izražavaju rasistička stajališta, otkad je Donald Trump postao predsjednik.

Većina Afroamerikanaca (osam od deset) smatra da naslijeđe ropstva još i danas snažno utječe na njihov život. Otprilike 78 posto Afroamerikanaca uvjereno je da država nije učinila dovoljan iskorak u pogledu stvarnog izjednačavanja njihovih prava s bijelcima. Čak i jedna trećina Trumpovih republikanaca (34 posto) smatra da je Trump pogoršao međurasne odnose. Premda bijelci i Afroamerikanci općenito imaju različitu percepciju o tome kako se s obojenima postupa u Americi, većina njih (87 posto Afroamerikanaca i 61 posto bijelaca) suglasna je da se Afroamerikanci u kaznenopravnom postupku ne tretiraju ravnopravno (Pew Research Center, 2019.).

​Sve zapravo kreće iz razdoblja kolonijalne ere, kada su Europljani zakoračili na američko tlo s ciljem da ga okupiraju. Kolonizacija američkih teritorija započinje prvom rasnom diskriminacijom prema domaćinima – Indijancima. Kako bi opravdali genocid nad Indijancima, europski kolonisti su pošli od teze da starosjedioci zapravo i nisu neka ljudska bića, pa prema tome nije ni potrebno prema njima primjenjivati »ljudske« kriterije. Zatim kreće druga diskriminacija prema afričkim robovima koje su bijelci/doseljenici zapošljavali na svojim plantažama. Premda je kasnije ukinuto ropstvo, dio tradicije nije zaboravljen u svijesti i ponašanju kod mnogih Amerikanaca sve do danas. Nedavna okrutna smrt Georgea Floyda, Afroamerikanca, uzrokovana nasilnom akcijom policije, ponovno otkriva svu dubinu američkog sustava prožetog rasizmom i diskriminacijom na različitim razinama društva. Nakon okrutnog ubojstva Floyda, na ulice američkih gradova masovno su izašli ne samo Afroamerikanci, već i mnogi bijelci, među njima i Latinoamerikanci, koji sve više osjećaju na svome vratu smrtonosni stisak koljena rastuće neravnopravnosti, siromaštva i gubitka njihovih prava u ozračju demokracije koja se postupno gasi. Kreću prosvjedi i u Europi s obzirom da je stari kontinent prepun rasizma, o čemu se premalo govori. Nikada ranije, nakon atentata na Martina Luthera Kinga 1968. godine, nismo u toj zemlji vidjeli tako masovne prosvjede zbog ubojstva jednog Afroamerikanca.

​Američki predsjednik Trump ima vrlo jasnu viziju prema strancima. Prepoznaje samo plemenitost doseljenika iz Europe, posebice protestanata. Ostali su i dalje obični uljezi. Ono što je novo i vrlo uznemirujuće, jest činjenica da se američki predsjednik obraća pojedinim članovima Kongresa (ako nisu bijelci) kao prema strancima. Primjerice, Trump je twitao svoju rasističku poruku »Vratite se u svoju zemlju« Alexandri Ocasio-Cortez, članici Zastupničkog doma SAD-a za kongresni okrug New Yorka, zatim Rashidi Tlaib, bivšoj zastupnici za okrug Detroit, Ayanni Pressley, zastupnici u okrugu Massachusetts te Ilhani Omar, zastupnici koja pokriva okrug Minessotta. Sve su to žene/zastupnice Afroamerikanke, koje je Trump prozvao jer nisu bjelkinje, a članice su Demokratske stranke. Prema posljednjem popisu stanovništva, od ukupno 327 milijuna stanovnika, koliko broji SAD, u toj zemlji danas živi više od 60 milijuna Latinoamerikanaca, 42 milijuna Afroamerikanaca, 16 milijuna Azijata, 4 milijuna Indijanaca i drugih etničkih zajednica. Sveukupno, tzv. nebijelaca ima više od 35 posto s trendom porasta, posebice Latinoamerikanaca, uključujući veliki broj ilegalnih imigranata iz Meksika i Srednje Amerike. SAD je i dalje vrlo religiozna zemlja koja po prakticiranju vjerskih obreda nadmašuje Europu. Birači »bijelci« su 1996. godine predstavljali 85 posto biračkog tijela. Danas je taj broj spao na 69 posto. Sve veća rasna i etnička raznolikost biračkog tijela u SAD-u dovela je do značajnijih promjena u strukturi Demokratske stranke, gdje se značajno povećao broj Afroamerikanaca, Latinoamerikanaca i pripadnika azijske skupine. Republikanci dominiraju među onima koji nemaju fakultetsku diplomu. Istovremeno biračko tijelo polako stari. Birači u dobi od 24 do 39 godina sada predstavljaju veći udio u stanovništvu u odnosu na ostale generacije i skloniji su demokratima. Pew je došao do veoma zanimljivih rezultata kada je riječ o preferencijama između spolova. Razlika u stranačkoj identifikaciji je vrlo velika. Većina žena (56 posto) tijekom posljednja dva desetljeća glasa za Demokratsku stranku, u usporedbi s 42 posto muškaraca koji su pokazali da su mnogo konzervativniji od žena. U pogledu vjerske pripadnosti, posljednjih godina također su se dogodile velike promjene. Postotak kršćana u ukupnom broju stanovnika stalno se smanjuje. Danas kršćani čine oko polovice birača SAD-a, dok je taj broj u 2008. godini iznosio 73 posto.

​Nekad se smatralo da je zamjena riječi crnac s politički korektnim nazivom Afroamerikanac dovoljna da se neke stvari u društvu promijene. Takva su očekivanja bila nerealna. Mnogi su uvjereni da se radi o običnom licemjerju.

»Prosvjedi pokazuju još nešto. Nisu samo Afroamerikanci ti koji sada iskazuju svoju frustraciju. Dobrim dijelom su među prosvjednicima i mladi bijelci, koji su također frustrirani državom koja ne sprječava policijsko nasilje i rasizam, već ga potiče, kaže prof. Kristijan Hake, njemački politolog, stručnjak za SAD. Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a, Michelle Bachelet Jeria, nakon ubojstva Afroamerikanca, govori o »endemskoj rasnoj diskriminaciji u SAD-u. Užasnuti smo i šokirani ovim umorstvom«. Danas SAD predstavlja manje od 5 posto svjetske populacije, ali njegovi popunjeni zatvorski kapaciteti iznose čak 21 posto svjetskih (National Association for the Advancement of Colored People). Nobelovac Paul Krugman nada se da će budućnost SAD-a vjerojatno biti sve manje prepoznatljiva po rasizmu, jer je američka stvarnost toliko uznapredovala u smislu etničke raznolikosti, da će podjela na crno-bijelo vremenom postati prošlost«.

​​Prosvjedi u gradovima SAD-a, a sada i u nekim europskim glavnim gradovima, zapravo tiču se ​​frustracije i očaja koji Afroamerikanci osjećaju pred rasizmom. Međutim ne treba zaboraviti da u prosvjedima nije prisutna samo brutalnost, već i poštovanje, ljubav prema najvišim etičkim i moralnim vrijednostima, solidarnost, velikodušnost i nada u bolju budućnost. To su zabilježile i neke TV kamere koje su u prosvjedima snimile mnoge policajce koji su javno pokazali solidarnost s prosvjednicima. Danas, ne samo u SAD-u, neki traže izgovor za uvođenje policijske države. Stoga prosvjednici koji s pravom izražavaju svoje ogorčenje zbog rasne diskriminacije, moraju dobro pripaziti da ne budu proglašeni odgovornim za širenje nereda i nasilja, što olako može dovesti do uporabe vojske i uvođenja diktature.

»Opasnost je u tome što ne znamo je li do ovih previranja došlo zato što SAD želi nešto novo i bolje, ili zato što žele sačuvati ono što je već bilo. Naravno, trebamo biti zabrinuti i uplašeni, ali ne od prosvjednika. Trebamo strahovati od mogućnosti da ova zemlja neće imati hrabrosti da zamisli sebe na nov način, da joj neće poći za rukom da značenje slobode odvoji od oduzimanja crnih života«, nedavno je izjavio Melvin Rogers, profesor na Sveučilištu u Virginiji (Boston Review, svibanj 2020.). A mi u Europi ne bismo se trebali zavaravati da je to samo američki problem.